Sjećam se kao danas, bio je utorak kišni svibanjski dan. Bio mi je to treći dolazak u Zagreb. Prva dva puta samo sam se na kratko zadržao. Ovoga puta odlučio sam ostati dokle god budem mogao. Na Glavnom kolodvoru pitao sam za džamiju i svi su me upućivali na Trg žrtava fašizma, a ja sam tražio živu islamsku zajednicu u kojoj sam trebao obavljati dužnost ima- ma. Nekako sam našao Tomašićevu ulicu i s priličnim čudom ustanovio da Zagreb nema džamije nego prostore u kojima se obavljaju namazi i ostale aktivnosti. Pitao sam se što ću ovdje raditi u tako malom i skučenom prostoru. U džamijskom restoranu zatekao sam rahmetli Hasniju Serdarević koja je zajedno s mužem Šabanom vodila resto- ran oni su bili osobe koje su sa imamom bili simboli zajednice u mesdžidu Zagreb. Nakon što sam se predstavio vrlo ljubazno me primila i odmah otišla izvijestiti starog imama o mom do- lasku. Njen ljubazan doček oraspoložio mi je ovaj tmurni kiš- ni dan.
Dok sam pio kahvu i pušio cigaretu u restoran je ušao stariji čovjek osrednjeg rasta, ćelav i vedra lica. Moram priznati malo je sličio na imama, bar onakvog kakve sam ja poznavao. Pozdravili smo se i predstavili jedan drugome. Bio je to rahmetli Hifzi ef. Alagić. Rekao mi je da zna za moj dolazak i da će od- mah zvati predsjednika i tajnika Islamske zajednice. Negdje oko podneva stigao je stariji, mršav čovjek, s debelim naočama koje su se jako isticale na njegovom licu: bio je to tajnik ra- hmetli Muharem Teskeredžić. S njima dvojicom provest ću dugi niz godina surađujući na poslovima i zadacima. Naročito mi je bila važna i značajna suradnja s Hifzi ef. koji je u Zagrebu bio imam neprekidno od 1938. godine. Za zagrebačkog imama bilo je vrlo važno upoznati strukturu zajednice, a on je to najbolje znao. Kada je on dolazio u Zagreb za imama, od vjerskih lica bio je samo rahmetli muftija Ismet ef. Muftić i vjeroučitelj Ragib ef. Muftić, te mujezin Hamdija Unkić. Mene je prije svega zanimalo stanje Islamske zajednice kako prije, tako i za vrijeme Drugoga svjetskog rata, a posebno po- slijeratno, a Hifzi ef. je bio vrstan poznavatelj tih stanja. Prema njegovoj priči bila su to burna vremena. Islamska zajednica za vrijeme rata bila je usputni servis političarima i državnicima NDH kojih je bilo dosta. Među njima bili su Džafer-beg Kulenović - predsjednik vlade, Ademaga Mešić - doglavnik, Hadžić - ministar prosvjete, Hilmija Bešlagić - ministar javnih radova i prometa, Mehmed Alajbegović - ministar vanjskih poslova. Tijekom rata 17 muslimana bili su imenovani zastupnici u Hrvatskom državnom saboru, te brojni vojni časnici, diplomati i visoki činovnici. Jedino je rahmetli Ademaga Mešić dolazio redovno u džamiju na namaze dok su drugi, kao i sada, uzimali od islama ono što im se svidjelo, a odbacivali ono što im je bilo teško i nepodobno.
Prema pričanju Hifzi ef. rat je donosio mnoge nevolje i probleme. Nešto slično proživjeli smo i mi za vrijeme Domovinskoga rata, s tim što je broj izbjeglih i prognanih u ovom ratu bio mnogo veći nego prije. Iako sam završio islamske studije na jednom od ponajboljih sveučilišta u islamskom svijetu, pomoć Hifzi ef. bila mi je prije- ko potrebna, pogotovu onaj rutinski dio poslova i zadataka koji nije obuhvaćen programima na studiju. Od njega sam učio kako biti imam u tako složenoj vjerskoj i društvenoj sredini. Sjećam se prve dženaze na mom poslu. Umro je jedan od najzasluž- nijih muslimana u gradu i dugogodišnji predsjednik Islamske zajednica rahmetli Sabit ef. Misimović. Bilo je to moje prvo va- treno imamsko kršenje. Dženaza za muslimane Zagreba bila je više nego što jeste taj obred. Bilo je to manifestiranje islama u javnosti jer su na dženaze dolazili i pripadnici drugih vjera pa je trebalo na dostojan način predstaviti našu uzvišenu vjeru. Tre- balo se također uskladiti u rad i aktivnosti Zajednice u društvu u kome smo manjina i anonimna grupa vjernika. S druge stra- ne, pojedinci muslimani imali su ne mali status u društvu, pa je i zbog toga trebalo imati na umu kako se predstavlja u društvu. Za Islamsku zajednicu nakon rata nastali su teški trenu- ci. Odmah po svršetku rata uhapšen je muftija pod optužnom narodnog neprijatelja. Dok je bio u zatvoru odmah preko puta džamije, u bivšem studentskom domu na Trgu žrtava fašizma, Hifzi ef. ga je pokušao posjetiti, ali su ga stražari grubo otjerali prijeteći mu hapšenjem. Nekoliko godina nakon što je muftija strijeljan, pokušao je od vlasti doznati za mjesto njegova groba, ali je opet grubo odbijen. Sjećam se da sam jednom u Komisiji za odnose s vjerskim zajednicama Republike Hrvatske posta- vio pitanje njegova groba, ali sam upozoren da to više nikada ne pitam. Usprotivio sam se takvom stavu i rekao da katolici znaju gdje je grob kardinala Stepinca, a muslimanima je to zabranje- no. Nije bilo reakcije. Dugo se godina nije znalo na koji je način izvršena smrtna kazna nad rahmetli muftijom. Nagađalo se da je obješen ispred džamije. Ustanovljeno je da je strijeljan u grupi vjerskih lidera, prema presudi Prijekog vojnog suda u Zagrebu. Rahmetli Hifzi ef. je pokušao posjetiti i doglavnika rahmetli Ademagu Mešića koji je zbog starosti izbjegao smrtnu kaznu i bio je doživotno osuđen u zatvoru u Popovači. Kada ga je Hifzi ef. došao posjetiti, izderali su se na njega i saopćili mu da je umro i da je zakopan na zatvorskom groblju bez oznaka, jer je u presudi pisalo da je izgubio sva građanska prava. Neki osu- đenici koji su bili s Ademagom u zatvoru kažu da je po cijeli dan metlom čistio zatvorsko dvorište, a osuđenicima je bilo zabra- njeno s njim razgovarati. Supruga rahmetli Hifzi ef. Fatima hanuma za mesdžid i Islamsku zajednicu bila je više nego supruga imama. Izvanred- no pametna, blage naravi, Fatima hanuma je predstavljala žen- ski dio džemata i bila vrlo autoritativna i poštivana od musli- manki Zagreba. Kad sam god jutrom dolazio na posao, donio bi im novine i pretresli bi uz kahvu sve događaje protekloga dana. On je za mene bio više nego suradnik. Kad god je trebalo zamijenio bi me na poslu. Tih godina ja sam bio stalno na putu, u zemlji ili inozemstvu jer je to bilo vrijeme pripreme i gradnje Zagrebačke džamije. Sjećam se kada smo 1979. godine donijeli odluku da idemo u pripreme, on je jednoga akšama donio velik
zlatnik kao svoj doprinos izgradnji. Živio je za dan kada će dža- mija biti dovršena i otvorena. Poznavao je svakoga muslimana i nikada nisam čuo da je o nekome pričao ružno. Naročito je bio obljubljen kod običnih muslimana, radnika kojih je u Zagrebu bilo najviše. Posebno je bio popularan kod zagrebačkih Roma kojima je klanjao dženaze, učio Jasine i tevhide. I kod zagrebač- kih muslimana rahmetli Hifzi ef. je uživao ugled i poštovanje. U znak zahvale i priznanja za njegov rad u Islamskoj zajednici Hifzi ef. je na trošak Udruge Ilmije obavio hadž 1978. godine. On je bio imam i u poglavnikovoj zagrebačkoj džamiji. Tije- kom rata na džumama je bila dupke puna domobrana iz svih di- jelova BiH, a nakon rata u džamiju su dolazili vojnici-muslimani iz partizanskih jedinica. Naročito je bilo puno vojnika sa Kosova i Makedonije koji su u stroju dolazili i odlazili u džamiju. Rahmetli Alagić kaže da dok su god dolazili muslimani-partizani u džami- ju, bila je pošteđena rušenja. Zato su vlasti odlučile premjestiti muslimane vojnike iz Zagreba kako bi se mogli srušiti minareti, a džamija pretvoriti u muzej. Poslove rušenja minareta obavili su njemački vojni zarobljenici. U rušenju minareta po prvi puta su upotrijebljeni pneumatski čekići koji su stvarali golemu buku i plijenili pozornost stanovnika okolnih objekata. Prije toga vla- sti su naredile da se Islamska zajednica iseli. Prvobitno im je bi- la dodijeljena kuća u Nazorovoj ulici, ali su se predomislili i vratili ih u Tomašićevu. Minareti i ostali sadržaji srušeni su početkom 1948. godine, tri godine nakon svršetka rata. Hifzi ef. mi je pričao da je bitka za džamiju trajala pune tri godine. On je osobno pokušao spasiti otišavši u Sarajevo s jednim džematlijom gdje je od tadašnjeg reisu-l-uleme Ibrahima ef. Fejića tražio da in- tervenira da se džamija poštedi, ali je ovaj odbio to učiniti, nego je pisao hrvatskim vlastima da muslimanima dodjele prostorije u kojima će obavljati namaze i druge aktivnosti. Prije njega duž- nost poglavara obavljao je naib reisu-l-ueme, rahmetli Bašić, koji je odbio dati suglasnost da se minareti sruše. Jednom sam ga prilikom pitao otkuda u Knjizi umrlih toliko umrlih od bolesti zvane sušica . Rekao mi je da su to bili vojnici u domobranima i u ustašama koji su strijeljani, a naloženo mu je da piše uzrok smrti sušica. Takvih u Knjizi umrlih ima na stotine. Kaže da su ih umotavali u debeli papir i masovno ih zakapali u jednu jamu u dijelu groblja ispod UKV tornja na Mirogoju. Minareti džamije i drugi sadržaji srušeni su i na temelju podrške koja je dolazila iz Sarajeva. Tadašnji ministar šuma BiH i predsjednik Vrhovnog Sabora IZ Sulejman Filipović napisao je pismo Vladimiru Bakariću u kome mu nudi muslimansku radnu snagu kod rušenja džamije. Inicijativa za rušenje minareta zagrebačke džamije i drugih sadržaja došla je od grupe zagre- bačkih muslimana komunista. Najaktivniji je bio neki Ruščukić, agent UDBA-e, kako mi je pričao rahmetli Hifzi efendija. Na tom spisku inicijatora bilo je i ime rahmetli dr. Sulejmana Mašovića. Kada je on doznao za to otišao je u tadašnji Radio Zagreb koji je i objavio spisak inicijatora i energično zahtijevao demanti, što su odgovorni u radio stanici i učinili. Tako je Zagrebačka džamija bila jedini objekt u Zagrebu koji je izgrađen za vrijeme NDH i koji je srušen za vrijeme socijalističke vlasti. Hifzi efendija mi je pričao da su nekoliko godina zagrebač- ki muslimani izbjegavali i blizinu džamije u strahu od hapšenja, jer su neki uhapšeni samo zato što su obavljali neku dužnost Zajednici
Islamska zajednica u BiH nije se postavljala zaštitnički prema ovdašnjoj zajednici jer je i sama bila ugrožena i napada- na, ali nije bilo niti interesa, a to smo vidjeli iz stava reis-uleme Ibrahima ef. Fejića. Kroz zagrebačku Islamsku zajednicu defilirali su brojni ima- mi, stariji i mlađi i nitko se nije dulje zadržavao. Tu je dva ra- mazana proveo i dr. Ahmed Smajlović, i on je jedini pokazivao interes za njen napredak. Jedino je rahmetli Hifzi ef. ostao cijelo vrijeme. On i njegova supruga Fatima hanuma bili su na raspo- laganju zagrebačkim muslimanima 24 sata u danu. Sjećam se dobro koliko se radovao akciji izgradnje džamije, a kako sam već rekao i sam učestvovao u donaciji. Od 1979. do 1983. godine ja sam više vremena provodio na putu nego u Zajednici. Za to vrijeme on je, unatoč poodmaklim godinama, obavljao sve mo- je poslove. I danas će se njegovi vjeroučenici rado sjećati nje- govih muallimskih metoda. Dugo godina je bolovao od šećer- ne bolesti, a volio je dobro pojesti. Jednom prigodom upozorio sam ga da ne jede previše, prešutio je moju primjedbu, ali kada smo pošli natrag u džamiju rekao mi je da ne voli one koji mu govore da ne jede. Znao je ponekada reći: “Bože, zašto si meni dao ovu bolest kad volim dobro pojesti.” On i Fatima hanuma željeli su znati i najsitnije detalje oko gradnje džamije. S toga sam svako jutro morao podnijeti im iz- vješće dokle se stiglo. Imao je odličan glas kao karia, a Kur'an je učio bez greške, i znao ga je skoro napamet. To sam zaključio po tomu što mu je dijabetes posljednjih godina jako oštetio vid, a on je učio Kur'an bez greške. Kada bismo u zimskim vreme- nima dolazili sa dženaze i penjali se stubištem znao bi reći da se magla uvukla u zgradu pa se teško vidi. Imao je poveći krug svojih prijatelja koji su mu dolazili i kojima je odlazio zajedno sa Fatima hanumom. Obadvoje su poticali iz poznatih cazinskih obitelji, on iz obitelji Alagić čiji su članovi mahom bili imami, a ona iz obitelji Omanović čiji su članovi visoko kotirali u tadašnjoj vlasti. Sjećam se kao danas, bio je snježni februarski dan 1983. go- dine, kada smo rahmetli Salim Šabić i ja pošli na dugi put u Sau- dijsku Arabiju. Bio sam okupiran pripremama dokumenata koje smo trebali ponijeti na put, i u toj žurbi zaboravio sam otići u nji- hov stan i poselamiti se, kao što sam to činio svaki put. U Saudij- skoj Arabiji ostali smo punih 51 dan. Tjedno jedanput nazivali smo Zagreb da čujemo kakvo je stanje u Zajednici i na gradnji. Javljao nam se hadži Ahmed Ikanović koji nam je jednoga dana priopćio da je Hifzi ef. bolestan i da je smješten u bolnicu pod sumnjom gangrene na nožnim prstima. Jednoga jutra nazvali smo i had- ži Ahmed nam je rekao da je Hifzi ef. umro i da je dženaza tog dana. Obadvojicu nas je tuga obuzela. Kad smo se vratili s puta otišli smo kod Fatime hanume. Rekla mi je da je rahmetli Hifzi ef. bio tužan što nisam došao poselamiti se. Ukopan je na Mirogoju u grob koji je za njih dvoje i rezerviran. Ukopan je na groblju na kome je on stotinama zagrebačkih muslimanki i muslimana kla- njao dženazu, a tisućama vojnika NDH. Iza njega je ostala Fatima hanuma koju smo svakodnevno obilazili i posluživali kako ne bi osjetila nedostatak rahmetli muža. Jednog prohladnog dana u prosincu 1987. godine blagajnik Zajednice rahmetli hadži Asim Badić rekao mi je da dva dana zove telefonom Fatimu hanumu, ali se ne odziva. Otišli smo vidjeti što je s njom. On je imao ključ od stana. Kad smo ušli našli smo je mrtvu na kauču s jednom no- gom na podu kao da je pošla ustati, ali nije mogla. Njih dvoje nisu imali djece i jedina djeca bio je džemat za koga su puno učinili s kojim su živjeli pune 41 godinu. Zagrebački džemat ih ne bi trebao zaboraviti kao što su napisali na nišanu njihovog groba: “Nišane im podiže zahvalni džemat.” Mora se priznati da je to rijetkost na našim prostorima kada je u pitanju odnos imama i džemata
Kommentar schreiben