Deseti travnja (tekst koji je 1945. godine autora "odveo" pred streljački stroj) Dr. Atif Hadžikadić

Tri godine naše državne samostalnosti proživjeli smo u krvavoj borbi, izdržali smo u mučnim časovima, izloženi raznim kušnjama i biesnom naletu neprijatelja sa svih strana, ali smo ostali nepokolebljivi u čvrstoj vjeri, da će hrvatski narod, okupljen oko svoga Poglavnika, a uz veliku pomoć naših saveznika, izdržati pod svaku cienu do konačne pobjede i izgraditi svoju državu na zadovoljstvo cielog hrvatskog naroda.

Mi u to vjerujemo, jer znamo, da je hrvatski narod u svojoj prošlosti izdržao u mnogo težim prilikama pod tuđinskom vlasti. Stoga nam je danas to veća dužnost i odgovornost, da u svojoj vlastitoj državi u ovim sudbonosnim danima dokažemo svojim radom i djelima, da zaslužujemo državnu samostalnost i da smo kao narod sposobni čuvati i graditi državu, a po potrebi za nju biti spremni i ginuti, jer je naša, za nas i radi naše budućnosti.

Danas nije vrieme slavlja i veselja, jer nas u ovim ozbiljnim danima čeka odlučna borba i naporan rad, pa zato naša ovogodišnja proslava mora biti u znaku čvrste odluke za obranu i izgradnju naše države vlastitim snagama pod svaku cienu. Mi moramo uložiti sve svoje sile za svoju sreću i blagostanje, jer to traži od nas novi poredak, za koji se bore i hrvatski vojnici rame uz rame s vojnicima naših saveznika. Tako ćemo dokazati, da smo sposobni čuvati i braniti svoju državu i novi poredak, u kojem nam je zajamčena naša država.

Još nam se nameće i velika borba i ogromne žrtve, koje moramo izdržati uzdajući se u pobjedu naše opravdane stvari i idući putem borbe za svoju državnu samostalnost. Naša je borba postala dielom svjetske borbe, koja je podielila čitav sviet na dva neprijateljska tabora, koji se bore na život i smrt.

I mi se nalazimo u borbi za narodni i državni obstanak. Ta borba traži od nas krajnje napore naših snaga kao i skrajnje odricanje. Mi se moramo pripremiti i na teže dane i na veće žrtve, pa da ni u kojem slučaju ne budemo iznenađeni. Uzalud se je buniti i žalostiti, što smo se rodili pod nesretnom zviezdom, jer moramo biti sviestni svojih dužnosti, koje se sastoje u tri rieči: boriti se, raditi i izdržati do pobjede. Naš naraštaj u četvrtoj obljetnici hrvatske slobode treba da položi težak izpit zrelosti, koji mu je nametnuo sam život, a koji će staviti pred svako ga ovo pitanje: što si učinio za obće dobro hrvatskoga naroda u ovim sudbonosnim danima? Nitko se ne može izgovarati, da nije pozvan voditi brigu i borbu za obstanak i budućnost svoje zajednice, jer smo svi kao cjelina i kao pojedinci pozvani i dužni brinuti se za sudbinu svoju i svoje cjeline. Svaki pojedinac dužan je u vrtlogu današnjih događaja da se svrsta u borbene redove i da podnese najveće žrtve za dobro i sreću svoje zajednice. Nitko ne smije ostati po strani i ravnodušno oklievati, već treba mužki i odvažno izstupiti, jer samo odvažni muževi, koji uztraju na narodnom putu rada i borbe, čuvajući svoj obraz i karakter, mogu biti zajednici od koristi. Takvi su karakteri proslavili naše ime u prošlosti, pa su takvi i jamstvo naše bolje budućnosti u uređenoj hrvatskoj državi.

Hrvatski narod u ovim svečanim danima treba položiti zavjet, da će izpuniti svoju dužnost prema svome narodu i svojoj zemlji vodeći uztrajnu borbu sa svojim saveznicima protiv zajedničkih neprijatelja do konačne pobjede. Ne smijemo padati u očaj, nego moramo uztrajati i izdržati do izvojštenja pune samostalnosti, zalivene krvlju najboljih sinova.

Na današnji dan treba se sjetiti, da je hrvatski narod poslije stoljetnoga robovanja i velikih žrtava napokon dobio svoju državu. Time je ostvaren

najveći narodni ideal, jer je postignuta samostalnost i teritorialna cjelokupnost hrvatskih zemalja. U sklopu hrvatske države nalazi se i naša uža domovina Bosna i Hercegovina, koje su živjele svojim posebnim životom, odieljene od Hrvatske još godine 1102., kada je Hrvatska izabrala svojim kraljem ugarskoga kralja na mjesto izumrle hrvatske dinastije. Tako je Bosna živjela punih 810 godina razstavljena od svoje matice u političkom pogledu, čuvajući svoju samostalnost pod banovima i kraljevima, a poslije pod Turcima razvijala se novim smjerom kao i pod Austrijom i Srbijom, ali uviek čuvajući ljubomorno svoju individualnost zaslugom bosansko-hercegovačkih muslimana, koji su drmali sudbinom Bosne u svojoj ruci.

Kao što su muslimani HercegBosne u prošlosti kao nosioci sve vlasti uz velike žrtve sačuvali za hrvatstvo svoju užu domovinu, tako im je isto u dio pala zadaća i uloga i u sadašnjosti, jer Herceg Bosna može ostati hrvatskom samo pod uvjetom, ako su bosansko-hercegovački muslimani s Hrvatima i za Hrvatsku. Kao sastavni dio hrvatskoga naroda muslimani vide i osjećaju, da im izvan Hrvatske nema druge domovine i da im je sudbina i budućnost s njom vezana.

Stoga su oni odani sinovi svoje hrvatske grude i kao takvi primiše prvi udarce neprijatelja hrvatske države, koji preplaviše Bosnu i pretvoriše u prah i pepeo brojna muslimanska sela i gradove te zemljom potekoše potoci vrele krvi nevinih muslimana, njihove djece i žena. Nad njima su vršena takva zvjerstva i krvoločtva, kakva se ne pamte u poviesti čovječanstva. Muslimani su ubijani, klani, mučeni i spaljivani samo zbog toga što su se osjećali Hrvatima i što su iskreno i oduševljeno pozdravili osnutak Nezavisne Države Hrvatske.

Tako su muslimani bili prvi na nišanu neprijatelja hrvatskoga naroda te su bili izloženi velikim žrtvama i težkom mučeničtvu, koje je njihov glavni ulog u krvi, uložen u temelje hrvatske države, a za održanje i izgradnju ostvarenih ideala hrvatskoga naroda na 10. travnja 1941. godine, jer spas i sreća Nezavisne Države Hrvatske jest ujedno spas i sreća bosansko-hercegovačkih muslimana.”

(Novi behar, 8.4.1944)

Par riječi o autoru ovog teksta:

Prema navodima prof. Edina Šakovića dr. Atif Hadžikadić je rođen u Derventi, 1884. godine. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Beču, gdje je i doktorirao. Službovao je kao profesor u tuzlanskoj gimnaziji, a zatim kao inspektor pri upravi Drinske banovine u Sarajevu, te u Ministarstvu trgovine i industrije. Jedan je od osnivača i najistaknutijih pripadnika Jugoslovenske muslimanske organizacije ( JMO), najjače bošnjačke političke stranke u razdoblju između dva svjetska rata. U više navrata je biran za narodnog poslanika, a obavljao je i dužnost potpredsjednika Poslaničkog kluba JMO. Kao predstavnik JMO dolazio je i u Gračanicu; govorio je na velikom predizbornom skupu 6. 9. 1927. godine, pred više hiljada ljudi, zajedno sa dr. Mehmedom Spahom i Edhemom Mulabdićem. Isticao se, također, i u radu muslimanskog kulturno-prosvjetnog društva “Narodna uzdanica”, u kojem je bio član osnivačkog odbora, a kasnije potpredsjednik. Hadžikadić se još od svojih studentskih dana opredijelio za prohrvatsku struju među muslimanskim intelektualcima (kao član Akademskog društva “Svijest”), a kasnih 1930-tih godina je dospio u opoziciju Mehmedu Spahi, nakon njegovog koaliranja sa radikalima. Nakon proglašenja Nezavisne države Hrvatske, postavljen je za gradonačelnika Sarajeva. Na toj dužnosti,, međutim, ostao je jedva četiri mjeseca, nakon čega je smijenjen. Imenovan je potom za ravnatelja Trgovačke akademije u Sarajevu, gdje je ostao sve do proljeća 1945. godine. Neposredno nakon oslobođenja Sarajeva, u maju 1945. godine, Hadžikadić je pred vojnim sudom po kratkom postupku osuđen na smrt i pogubljen.