PAR SLIKA SA INTERNETA I PAR STOTINA LJUDI NA KRAJU RATA TO SU BILI TITINI ANTIFAŠISTI "Bošnjaci i Narodnooslobodilački pokret"

Osman Sušić

Odnos Bošnjaka prema partizanskom pokretu moguće je pratiti u dvjema glavnim fazama čija je razdjelnica sredina 1943. godine. Faktori koji su utjecali na kreiranje tog odnosa bili su različiti: podijeljenost bošnjačke građanske političke scene, stvaranje NDH i njeno držanje spram Bošnjaka, ustanak 1941. godine, zločini četničkog pokreta Draže Mihailovića, pristup Nijemaca i Italijana kao i partizanskog pokreta prema Bošnjacima, učestvovanje Bošnjaka u organizaciji ustanka, prilazak nekih bošnjačkih građanskih političara partizanskom pokretu, formiranje bošnjačkih jedinica u sklopu partizanskih odreda, konstituiranje AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a, vojne i političke pobjede partizanskog pokreta…

Odnos Bošnjaka prema partizanskom pokretu moguće je pratiti u dvjema glavnim fazama čija je razdjelnica sredina 1943. godine. Faktori koji su utjecali na kreiranje tog odnosa bili su različiti: podijeljenost bošnjačke građanske političke scene, stvaranje NDH i njeno držanje spram Bošnjaka, ustanak 1941. godine, zločini četničkog pokreta Draže Mihailovića, pristup Nijemaca i Italijana kao i partizanskog pokreta prema Bošnjacima, učestvovanje Bošnjaka u organizaciji ustanka, prilazak nekih bošnjačkih građanskih političara partizanskom pokretu, formiranje bošnjačkih jedinica u sklopu partizanskih odreda, konstituiranje AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a, vojne i političke pobjede partizanskog pokreta…

APRILSKI RAT I USPOSTAVA NDH-a

Vlada Cvetković–Maček pristupila je 25. marta 1941. u Beču Trojnom paktu, a samo dva dana poslije grupa generala predvođena Dušanom Simovićem izvršila je državni udar. Puču su prethodile i velike demonstracije protiv priključenja Jugoslavije fašističkom paktu. Hitler reagira iznenadnim napadom na Jugoslaviju 6. aprila. Nakon deset dana kapitulirala je vrhovna komanda, a kralj i većina članova vlade pobjegli su prvo u Kairo, a zatim u London.

Dok su se još vodile borbe, Slavko Kvaternik proglasio je 10. aprila Nezavisnu Državu Hrvatsku. Osnivanjem NDH-a, ustaše su htjele integrirati Bosnu i Hercegovinu, iako je prvobitnim dogovorom između Hitlera i Musolinija ona bila prepuštena Italiji, izdajući proglase bošnjačkom stanovništvu i postavljajući na određene političke položaje Bošnjake koji su od ranije bili poznati po svom prohrvatskom opredjeljenju. Najistaknutiji među njima bili su Hakija Hadžić, Alija Šuljak, Ademaga Mešić, Osman Kulenović i zagrebački muftija Ismet ef. Muftić.

Nedugo poslije uspostave vlasti, ustaše su počele provoditi fašističku politiku i teror prema Srbima i Jevrejima donoseći niz zakonskih odredbi kojima su stavljani izvan zakona. Početkom maja dolazi do masovnih pokolja, pljačke, progona i pokrštavanja Srba s ciljem stvaranja etnički čiste države. U ovim zločinima učestvovao je i jedan broj Bošnjaka.

USTANAK 1941. GODINE

Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) pripreme za ustanak pokrenula je još u Aprilskom ratu, dajući upute svojim članovima da pružaju otpor, da se javljaju u vojne jedinice i ne predaju oružje. U proglasima iz maja, juna i jula 1941. godine Centralni komitet KPJ poziva na ustanak, a komuniste da organiziraju partizanske odrede i stanu na čelo borbe protiv okupatora. Pokrajinski komitet KPJ za Bosnu i Hercegovinu 13. jula 1941. godine donosi odluku o uspostavi oblasnih štabova za Hercegovinu, Bosansku krajinu, sarajevsku i tuzlansku oblast.

Bez obzira na to što su ustaničke snage bile u najvećoj mjeri sastavljene od Srba i što je sve do sredine 1943. godine odziv Bošnjaka bio slab, treba istaći da je u njegovoj pripremi i organizaciji učestvovao znatan broj Bošnjaka od kojih su neki bili na dužnostima komandanata i političkih komesara oblasnih štabova. Tako je za prvog komandanta štaba za Hercegovinu izabran dr. Safet Mujić, a za komesara Safet Pašić; u Bosanskoj krajini izabran je za komesara Osman Karabegović, a u sarajevskoj oblasti Hasan Brkić; u tuzlanskoj oblasti Pašaga Mandžić Murat bio je zamjenik komandanta. U organizaciji ustanka istaknuta mjesta u partizanskim štabovima zauzimali su i: Fadil Jahić, Mahmut Bušatlija, Enver Šiljak u Istočnoj Bosni, Kasim Hodžić, Šefket Maglajlić u Krajini, Avdo Humo u Hercegovini.

Broj Bošnjaka i Srba među članovima KPJ u Bosni i Hercegovini bio je približno jednak. U tome treba tražiti razloge sudjelovanja velikog broja Bošnjaka u organizaciji ustanka, naročito u gradskim sredinama u kojima su prevladavali Bošnjaci.

Za slab početni odziv Bošnjaka i Hrvata bilo je više razloga. “Muslimani i Hrvati nisu bili izloženi teroru i zločinima ustaša kao što su bili izloženi Srbi, kojima je zaprijetila opasnost od fizičkog istrjebljenja. Naprotiv, ustaše, pošto su došle na vlast, trudile su se da pridobiju Hrvate i Muslimane i u skladu s tim podešavali su svoju politiku sve do kraja 1941. godine.” Masovnije pridruživanje Bošnjaka ustanicima bilo je onemogućeno i saradnjom partizanskih i četničkih štabova. Do sredine novembra 1941. godine ta saradnja bila je ugovorena, a od tada do početka 1942. godine prešutna. Utjecaj pokreta Draže Mihailovića na ustanike osjećao se u trima ustaničkim područjima, a najviše u Istočnoj Bosni zbog blizine Srbije. Svetozar Vukmanović Tempo, koji je u to vrijeme bio delegat CK KPJ za Bosnu i Hercegovinu, pisao je da su se i jedinice pod partizanskom komandom odnosile prema Bošnjacima kao i četnici. Čak su i jedinice s jačim utjecajem komunista bile kompromitirane zbog učestvovanja u zajedničkim akcijama s četnicima, prilikom kojih je redovno dolazilo do pljačkanja i ubijanja Bošnjaka, a što su koristile ustaše nastojeći ih pridobiti.

Tempo piše i o svom neslaganju s bosanskim vodstvom ustanka, na čijem se čelu nalazio Rodoljub Čolaković, jer je cijenio da saradnja s četnicima dovodi do utapanja partizanskih odreda u ustaničke družine kojima komanduju četnički oficiri iz Srbije, a koji su, smatrao je Tempo, u Istočnu Bosnu došli po direktivi Draže Mihailovića. “Akcija četnika je ostavljala dubok utisak na muslimansko stanovništvo, koje je osjećalo da je izloženo fizičkom istrebljenju. Ustaški i drugi građanski muslimanski krugovi počeli su da stvaraju muslimansku miliciju. (…) Situaciju pogoršava i to što se neke naše partizanske snage, u kojima nije bilo dovoljno komunista, odnose prema muslimanskom stanovništvu kao i četnici. Doduše ne ubijaju, ali pljačkaju i terorišu stanovništvo”, zabilježio je Avdo Humo u svojim memoarima.

Četničke jedinice u Istočnoj Bosni pod vodstvom oficira iz Srbije izvršile su u jesen 1941. godine masovne pokolje nad Bošnjacima. Aktivnije bošnjačko učešće u ustanku otežavao je i netolerantan pa i neprijateljski stav ustanika prema nesrbima. U Bosanskoj krajini djelovale su neke ustaničke grupe pod parolom „Borbe protiv Turaka”, paljena su sela, ubijane žene i djeca. Dolazilo je do smjene komandira u odredima zato što su bili Bošnjaci, negdje su ubijani ili razoružavani. Ustanici su odbijali saradnju bez obzira na to jesu li Bošnjaci bili pripadnicima komunističke partije. Komunisti Bošnjaci morali su živjeti i raditi na ustaničkoj teritoriji pod ilegalnim srpskim imenima. Tako je sekretar Oblasnog komiteta Komunističke Partije Jugoslavije za Podgrmeč Šefket Maglajlić nosio ime Mirko Novaković.

I pored svega, Bošnjaci od samog početka rata odlaze u partizane. Pri raznim odredima – Kalinovačkom, Južnohercegovačkom i Krajiškom – formiraju se bošnjačke čete i bataljoni. Ipak, najznačajnije mjesto pripada prvoj bošnjačkoj jedinici formiranoj u partizanskim redovima, Muslimanskoj četi Romanijskog NOPO-a. Ova jedinica formirana je u oktobra 1941. godine od stanovnika triju rogatičkih sela – Osova, Šatorovići i Okruglo – u kojima je živjelo oko 1.300 stanovnika. Iz ovih su sela u Romanijski partizanski odred stupila 103 Bošnjaka.

Zasluge za formiranje prve bošnjačke čete pripadaju Muji Hodžiću i Ćamilu Džindi, koji su, iako komunisti, imali snažan utjecaj na bošnjačko stanovništvo. Za prvog komandanta bio je postavljen Mujo Hodžić, a za političkog komesara Derviš Numić. Nakon dva mjeseca, broj boraca prešao je dvije stotine te je Štab Romanijskog odreda formirao Muslimanski bataljon sastavljen od triju četa. Do formiranja je došlo 3. decembra 1941. godine u selu Brgule. Za komandanta je izabran Mujo Hodžić, za zamjenika Mithat Haćam, a političkog komesara Derviš Numić.

Borci i komandni kadar Muslimanskog bataljona bili su jezgro svim budućim bošnjačkim partizanskim jedinicama u Istočnoj i Centralnoj Bosni. Od boraca ovog bataljona formirane su 3. muslimanska četa Prvog istočnobosanskog proleterskog bataljona, 3. M-bataljon 6. istočnobosanske brigade i na kraju 16. Muslimanska brigada. Muslimanski bataljon Romanijskog partizanskog odreda odigrao je važnu ulogu u vezivanju Bošnjaka za NOP, naročito u sarajevskoj regiji. U prvim dvjema godinama rata kroz ovaj bataljon i iz njega nastale jedinice prošlo je više od 300 boraca od kojih su 93 poginula, a četverica proglašena narodnim herojima.

Formiranjem bošnjačkih jedinica u NOP-u suzbijana je i četnička propaganda koja je sve Bošnjake izjednačavala s ustašama, a i ustaška propaganda koja je ustanku davala četnički karakter i time odvajala Bošnjake od utjecaja NOP-a.

16. muslimanska brigada:

DOLAZAK VRHOVNOG ŠTABA U BOSANSKU KRAJINU I AFIRMACIJA BOŠNJAKA U NOP-u

Kriza koja je pogodila NOP početkom 1942. godine, četnički pučevi u partizanskim odredima, lijevo skretanje, tj. prelazak u drugu etapu socijalističke revolucije, doveli su do gašenja NOP-a u Hercegovini, dok se u Istočnoj Bosni, uslijed četničkih pučeva i ustaško-četničkih sporazuma kojima je Istočna Bosna bila prepuštena četnicima, skoro ugasio. Djelovali su samo Birčanski odred i novoformirana 6. istočnobosanska brigada, u čijem se sastavu našao rukovodeći kadar ustanka u Istočnoj Bosni. Sredinom 1942. godine cijela Srbija, Crna Gora i Istočna Bosna našle su se pod vlašću Nijemaca, Italijana i četnika. Vrhovnom štabu i NOP-u prijetili su blokada i uništenje. Pritisnut jakom neprijateljskom ofanzivom, Vrhovni štab 10. maja 1942. godine napustio je Foču, dotadašnje sjedište slobodne teritorije, a između 3. i 17. juna načinjena je reorganizacija jedinica i formirana grupa brigada kojoj je 22. juna naređen prodor u Bosansku krajinu.

U ljeto 1942. godina stvoren je širok koridor od Hercegovine do Krajine na kojem je ustaška vlast potpuno likvidirana, zauzeti su Konjic, Livno, Glamoč, Ključ, Jajce, Mrkonjić Grad, četnici su se povukli i došlo je do stabilizacije i popunjavanja NOP-a. Početkom novembra oslobođeni su Bihać, Cazin, Bosanska Krupa i Velika Kladuša, čime je stvorena prostrana slobodna teritorija s Bihaćom kao glavnim gradom. Na ovom području živjelo je stotinjak hiljada Bošnjaka koji su činili većinu stanovništva u Cazinu i Velikoj Kladuši te u dijelovima bihaćkog i bosanskokrupskog sreza. Stvaranjem Bihaćke republike i Prvim zasjedanjem AVNOJ-a otvorena je nova stranica u bošnjačko-partizanskim odnosima.

Izvršni odbor AVNOJ-a
Izvršni odbor AVNOJ-a

Za masovnije učestvovanje Bošnjaka Bosanske krajine u NOP-u bilo je presudno pristupanje partizanskom pokretu uglednog prvaka JMO, senatora i potpredsjednika predratne jugoslavenske skupštine Nurije Pozderca, koji je na Prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću 26. i 27. novembra 1942. godine izabran za jednog od potpredsjednika Izvršnog odbora AVNOJ-a. Tim je povodom istaknuo da mu je mjesto u NOP-u u čijim se redovima bore “najbolji sinovi naših naroda, ukazujući na taj način put kojim trebaju da pođu svi Muslimani”. Nurija Pozderac poginuo je 1943. godine u 5. neprijateljskoj ofanzivi na Sutjesci.

Aktiviranju Bošnjaka u NOP-u doprinijelo je i formiranje 8. krajiške NOU brigade najvećim dijelom popunjene Bošnjacima.

Razočarani u njemačku politiku prema Bosni i Hercegovini, kao i u politiku ustaških vlasti, koje su Bošnjake nazivali “najčišćim Hrvatima” i “hrvatskim cvijećem”, istovremeno potpisujući sporazume s četnicima kojima su, prepuštajući im vlast u Istočnoj i Centralnoj Bosni, prepuštali i Bošnjake njihovom nožu, Bošnjaci od sredine 1942. godine sve više stupaju u redove NOP-a. Do masovnog pristupanja partizanskom pokretu dolazi u drugoj polovini 1943. godine.

Oslobađanjem Tuzle i tuzlanskog bazena početkom oktobra 1943. godine Bošnjaci postaju relevantan faktor u NOP-u. U tuzlanskoj operaciji veliku ulogu odigrao je i domobranski pukovnik Sulejman Filipović, koji je od početka rata sarađivao s NOP-om. U vrijeme partizanskih napada na Tuzlu predao se partizanima, olakšavši time oslobađanje grada. I ostali pripadnici Hadžiefendićeve DOM-DO legije masovno su prilazili partizanima. Zasluge za okupljanje Legionara u partizanske jedinice pripadaju pukovniku Sulejmanu Filipoviću i Ismetu Begtaševiću, bivšem narodnom poslaniku i članu Glavnog odbora Jugoslovenske muslimanske organizacije.

Grupa boraca u Tuzli 1944
Grupa boraca u Tuzli 1944

Neposredno pred oslobođenje Tuzle formirana je 16. muslimanska brigada, prva koja je u svom imenu nosila muslimanski prefiks. Osnovana je kako bi doprinijela masovnom učešću Bošnjaka u partizanskom pokretu. Prema podacima Štaba 3. korpusa, u Tuzli i okolini u prvih dvanaest dana oktobra u jedinice NOVJ stupilo je 1.500 boraca od kojih su većina bili Bošnjaci.

Prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu 25. i 26. novembra 1943. godine značilo je vraćanje državnosti Bosni i Hercegovini koju je izgubila 1463. godine. U predsjedništvo ZAVNOBIH-a izabran je niz istaknutih bošnjačkih intelektualaca i javnih radnika, među kojima: Avdo Humo, Osman Karabegović, Hasan Brkić, Ismet Mujezinović, dr. Hamdija Čemerlić, Muhamed Sudžuka, Skender Kulenović i Sulejman Filipović.

Odmah poslije Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a, vijećnici Bošnjaci obratili su se proglasom Muslimanima Bosne i Hercegovine, u kojem se govori o politici bošnjačkih političkih prvaka i njihovoj saradnji s ustašama, stradanjima od četnika, o pasivnosti bošnjačkih masa, potrebi da se uskrati podrška zelenokadrovskom pokretu u kojem su se okupljali dezerteri iz domobrana. Posebna pažnja u proglasu bila je poklonjena situaciji u Cazinskoj krajini, u kojoj se nalazila značajna bošnjačka vojska Huske Miljkovića, koja je brojala oko 4.000 vojnika.

POTPUNA AFIRMACIJA U NOP-u

U prvim mjesecima 1944. godine veliki dio teritorije Bosne i Hercegovine nalazio se pod kontrolom jedinica NOVJ. Pojačavane su akcije za likvidiranje četničkog pokreta i obavljana mobilizacija Bošnjaka i Hrvata.

Tokom 1944. dolazi i do aktivnijeg učešća ilmije u redovima NOP-a. Četverica vijećnika AVNOJ‑a i ZAVNOBIH-a bilu su imami: hadži Mehmed Mujkić, hafiz Halil Sarajlić, Omer Maksumić i Sulejman Topić. Krajiška ilmija izdala je rezoluciju 1944. godine s potpisima 34 imama, koji su pozivali kolege da se pridruže NOP-u.

Potpisivanje sporazuma Tito–Šubašić u ljeto 1944. godine dovelo je do jačeg opredjeljivanja Bošnjaka za NOP. “Ovim Sporazumom, u tom pogledu, bila je uklonjena jedna velika prepreka – jugoslovenska vlada u emigraciji, koju su mnogi Muslimani, zbog učešća Draže Mihailovića u njenom sastavu u funkciji vojnog ministra, osjećali kao Damaklov mač i čekali svoju sudbinu poslije rata. Isključenjem Draže Mihailovića iz svoga sastava Šubašićeva vlada distancirala se od četničkog pokreta i njegovih državno-političkih koncepcija, što je za razvoj NOP-a u Bosni Hercegovini bilo od posebnog značaja. Širim učešćem Muslimana popravljala se nacionalna struktura NOP-a, u kojoj je i dalje preovlađivao srpski elemenat, ali je sada stajala činjenica da su Muslimani u sve širim razmjerama svoju sudbinu vidjeli u NOP-u i u njegovu razvoju.”

Štab 3. proleterske sandžačke brigade kod Nove Varoši, avgusta 1944.

Slijeva na desno - čuče -

Halil Hadžimurtezić

Stoje - Čvorović, Dobrinka Mirković, Danilo Jauković

“U završnici rata političko kretanje Muslimana odvijalo se u znaku jačanja NOP-a i njegovih opredjeljenja za AVNOJ-evsku konstituciju Jugoslavije i ZAVNOBIH-ovsku konstituciju Bosne i Hercegovine. Odbacujući anektiranje Bosne i Hercegovine ustaškoj NDH, odbijajući uključivanje Bosne i Hercegovine u srpsku jedinicu u okviru monarhistčke jugoslovenske federacije ravnogorskog pokreta, među Muslimanima je, takođe, bila diskreditovana koncepcija autonomije Bosne i Hercegovine pod njemačkim protektoratom, koju su zastupali pronjemački elementi u muslimanskom autonomističkom pokretu. Odbojni prema svakoj podjeli Bosne i Hercegovine, čvrsto privrženi njenom integritetu i ravnopravnom položaju u jugoslovenskoj državnoj zajednici, Muslimani Bosne i Hercegovine su u većini shvatili i prihvatili stanovište da je ravnopravni položaj naroda Bosne i Hercegovine osnovni preduslov i njihovog progresivnog razvoja i stabilnog položaja u federalnoj Bosni i Hercegovini”, ocijenio je svojedobno akademik Enver Redžić, učesnik NOP-a od 1941. godine, vijećnik ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a koji su potvrdili državnost Bosne i Hercegovine kao republike ravnopravnih naroda.

Odnos partizana prema Bošnjacima do dolaska Vrhovnog štaba u Bosansku krajinu možemo ocijeniti u najmanju ruku lošim. Do poboljšanja dolazi u drugoj polovini 1942. godine, kada “izdavanje proglasa” zamjenjuje aktivnije djelovanje partizana na pružanju zaštite. Na ovu promjenu utjecao je i dolazak Vrhovnog štaba na prostor na kojem su Bošnjaci činili većinu, ali i uviđanje vodstva NOP-a da, ako ne proširi svoje redove s Bošnjacima i Hrvatima, neće uspjeti u svojoj nakani. Potom Bošnjaci masovnije pristupaju NOP-u i u njemu postaju relevantan faktor.

Tokom ratnih godina NOP je uništio velikosrpske i velikohrvatske aspiracije na bosanskohercegovački teritorij i jedini je u ratu prepoznao političku, historijsku i kulturnu posebnost Bosne i Hercegovine, stavljajući je u ravnopravan položaj s ostalim republikama koje su trebale činiti buduću državnu zajednicu. Upravo takav odnos KPJ-e i NOP-a prema Bosni i Hercegovini privukao je Bošnjake na njihovu stranu. Tom je pomoglo i pristupanje većeg broja bošnjačkih intelektualaca NOP-u koji nisu bili pripadnici KPJ. Među njima su bili Nurija Pozderac, Sulejman Filipović, Hamdija Čemerlić, Muhamed Sudžuka i drugi.

Bošnjački doprinos antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu potvrđuje i 49 Bošnjaka proglašenih narodnim herojima, ali i činjenica da je više jedinica i brigada NOVJ u svom nazivu imalo “muslimansku” odrednicu.

Bošnjaci narodni heroji

Muharem Asović, Hamid Beširević, Refik Bešlagić, Hasan Brkić, Adem Buć, Rifat Burdžović Tršo, Mahmut Bušatlija, Jusuf Čevro, Mujo Ćemalović Ćimba, Avdo Ćuk, Mustafa Dovadžija, Ragib Džindo, Jusuf Džonlić, Ahmet Fetahagić, Rifat Frenjo, Mithat Haćam, Kasim Hadžić, Halil Hadžimurtezić, Hamza Hamzić, Avdo Hodžić, Husein Hodžić, Avdo Humo, Mahmut Ibrahimpašić Mašo, Fadil Jahić Španac, Suljo Jahić, Ismet Kapetanović, Osman Krabegović, Mustafa Latifić, Šerif Lojo, Šefket Maglajlić, Vahida Maglajlić, Pašaga Mandžić Murat, Omer Maslić, Huso Merdžić, Esad Midžić, Ibrahim Mržljak, Safet Mujić, Zećir Musić, Šefik Obad, Sulejman Omerović, Enes Orman, Ibrahim Perviz, Ahmet Pintul, Himzo Salihagić, Fadil Šerić, Enver Šiljak, Mehmed Trbonja, Hasan Zahirović Laca i Asim Zupčević.

Kommentar schreiben

Kommentare: 1
  • #1

    psychic phone readings (Mittwoch, 14 Dezember 2016 14:59)

    compassionate

Flag Counter