Josip Broz Tito i nacionalni indentitet Muslimana u BiH – dva viđenja

Ovaj članak predstavlja rezultat istraživanja u okviru dva projekta: ”New and Ambiguous Nation-building Processes in South-eastern Europe:Collective Identities in Bosnia-Herzegovina, Macedonia, Moldova and Montenegro in Comparison (1944–2005)” koga finansira the Volkswagen-Stiftung u Njemačkoj i the Austrian Science Fund FWF, te ”Nacionalni identitet Bošnjaka 1945-2008”, koga finansira Kantonalno ministarstvo obrazovanja i nauke Sarajevo. Nijedna od ovih institucija ne odgovara za rezultate i tvrdnje iznesene u radu.

Kao zaseban nacionalni identitet Muslimani su u Bosni i Hercegovini zvanično priznati na sjednicama CK SKBiH u januaru i maju 1968, ali su se tek na popisu stanovništva 1971. mogli izjasniti kao Muslimani u nacionalnom smislu.[1] Taj proces nije bio jednostavan ni lagan. To priznanje Muslimana kao nacije nije bilo stvaranje te nacije, nego prosto priznanje faktičkoga stanja. Tome je doprinijelo nekoliko faktora, a važnu ulogu u tom procesu imali su intelektualci koji su tokom 1960-ih godina u nekoliko naučnih projekata dokazivali posebnost nacionalnog identiteta Muslimana. Intelektualci koji su u tome sudjelovali bili su, zapravo, na partijskom zadatku.[2]

Da bi se bolje vidio odnos Tita prema nacionalnom identitetu Muslimana i jasnije sagledao način na koji su promotori muslimanskog nacionalnog identiteta argumentirali svoje stavove oslanjajući se na Tita kao važan argument, bilo bi potrebno ukratko oslikati kontekst u kojemu se od kraja Drugog svjetskog rata do sredina 1960-ih godina razvijao nacionalni identiteta Muslimana u Bosni i Hercegovini i objasniti motive komunističkog osporavanja nacionalnog identiteta te zajednice. Možda je to najbolje obja- snio Milovan Đilas kada je izjavio da su komunisti “polazili od činjenice da religija ne može biti odrednica nacije i nacionalne svesti”, te da ih je u razumijevanju činjenice da su Muslimani posebna nacija omela ideologija, prije svega komunistički ateizam, “koji nije mogao priznati da bi religija mogla biti neka forma kroz koju neko stvara naciju”.[3] Iz tog ideološkog ogrtača proizašlo je prvobitno negiranje muslimanskog nacionalnog identiteta i nada da će se oni, u skladu sa komunističkim razumijevanjem nacije, nacionalizirati u srpskom ili hrvatskom pravcu. Krajem 1950-ih godina beogradski etnolog Milenko Filipović još uvijek je bio uvjeren da proces nacionalnog okretanja muslimana u srpskom i hrvatskom pravcu dobro napreduje “i da će dovesti do toga da hrvatsko-srpski muhamedanci neće predstavljati više nikakvu grupu, nego će postojati samo još nacionalno svjesni muhamedanski Srbi i Hrvati”.[4] Međutim, pokazalo se da je ta dijagnoza ipak bila preuranjena, a svaki popis stanovništva je pokazivao da se mali broj muslimana izjašnjava pripadnicima srpske ili hrvatske nacije. To faktičko stanje će dovesti do promjene komunističkog stava o nacionalnom identitetu Muslimana i to saznanje je bilo presudno da je 1960-ih počeo proces priznanja muslimanskog nacionalnog identiteta.

Taj je proces prošao kroz nekoliko faza, ali bismo mogli zaključiti kako je doba od 1961. do Ustava 1963. bilo pripremno razdoblje za priznanje Muslimana kao nacije, da se od 1963. do 1966. u Bosni i Hercegovini naučno argumentira teza o njihovom nacionalnom identitetu, a da se od 1966. do 1968. taj stav realizira i na jugoslavenskoj političkoj razini.[5] Uglavnom od početka 1970-ih godina nesporan je njihov nacionalni identitet, premda je osporavanja bilo u nekim intelektualnim i političkim krugovima, kako u Bosni i Hercegovini tako i izvan Bosne i Hercegovine. Rodoljub Čolaković u svom Dnevniku svjedoči kako je čak i u visokim političkim krugovima bilo straha zbog činjenice da je popis stanovništva 1971. pokazao da Muslimani u Bosni i Hercegovini imaju relativnu većinu, što je moglo pokrenuti muslimanske nacionaliste “da traže svoju matičnu republiku”.[6]

Na ovom mjestu ja ću pokazati kako su intelektualci koji su se sredinom 1960-ih godina zalagali za afirmaciju muslimanskog nacionalnog identiteta, koristili Tita kao argument za svoje teze. U drugom dijelu rada pokazat ću kako je nakon posljednjeg rata 1990-ih godina Tito umjesto ključnog argumenta za muslimanski nacionalni identitet postao glavni krivac za višedecenijsko osporavanje tog identiteta.

Teza koju ja zastupam u vezi s pitanje odnosa Tita prema nacionalnom idenitetu Muslimana glasi: tokom 1960-ih i 1970-ih, kada je bilo važno naučno dokazivati da su Muslimani zaseban nacionalni identitet, kao jedan od važnih argumenata navođeno je i to da je Tito priznavao taj individualitet (etnički ili nacionalni, kako je kada kome trebalo). Tokom 1990-ih i početkom 21 stoljeća, Tito je u nekim bošnjačkim krugovima postao glavni krivac zbog čega Muslimani (sada pod nazivom Bošnjaci) kao zaseban nacionalni identitet nisu priznati prije konca 1960-ih godina. Obje ove teze u svojoj osnovi su bile odraz trenutnih političkih interesa, a ne rezultat naučnog dozrijevanja.

Među brojnom literaturom koja je 1960-ih godina naučno dokazivala postojanje muslimanskog nacionalnog identiteta ovdje ću samo spomenuti knjigu Atifa Purivatre o nacionalnom i političkom razvitku Muslimana.[7] U toj je knjizi Purivatra za svjedoka o nacionalnom identitetu Muslimana pozvao upravo Josipa Broza navodeći njegove riječi sa Drugog plenuma CK SKJ iz novembra 1959. kada je rekao kako “stvari u vezi sa nacionalnošću Muslimana treba postepeno likvidirati. Ljude treba pustiti pa neka ako hoće budu nacionalno neopredijeljeni građani Jugoslavije. Neka taj čovjek bude Bosanac, Hercegovac. Vani vas i ne zovu drukčije nego imenom Bosanac, pa bio to Musliman, Srbin ili Hrvat”.[8] Purivatra također citira Titov govor na Sedmom kongresu Saveza omladine Jugoslavije, održan u januaru 1963, kada je osudio politiku nacionalnog opredjeljivanja Muslimana i kazao:

A u čemu je pojam jugoslovenstva, šta, naime, znači biti Jugosloven? Danas to znači biti građanin socijalističke Jugoslavije. Međutim, iako je to jasno, kod nas postoje i jalove diskusije, na primjer o tome da li Muslimani treba da se opredijele za neku nacionalnost. To je besmislica. Svaki može da bude ono što osjeća da jeste i niko nema prava da mu natura neku nacionalnu pripadnost ako se on osjeća samo građaninom Jugoslavije.

Purivatra je na temelju toga zaključio da je Tito od početka imao afirmativan stav u pogledu muslimanskog nacionalnog identiteta. Čak se ovdje Titovo mišljenje koristi kao ključni argument usmjeren prema onima koji osporavaju muslimanski nacionalni identitet. Međutim, pažljivim čitanjem se može zaključiti da Tito u svojoj diskusiji smatra da Muslimane ne treba prisiljavati “da se opredijele za neku nacionalnost”, nego im treba ostaviti mogućnost da se, ako žele, mogu izjašnjavati kao “građani socijalističke Jugoslavije”. Purivatra je, ipak, akcenat stavio na Titovo insistiranje na “slobodno razvijanje nacionalne i etničke samosvojnosti naših naroda”, pa time i Muslimana. U svakom slučaju, ovdje imamo primjer da nositelji ideje muslimanske nacionalne afirmacije iz 1960-ih godina upotrebljavaju Tita kao argument za tezu o postojanju zasebne muslimanske nacije. Purivatra je bio jedan od ključnih naučnih aktivista koji je u svojim nastojanjima da dokaže muslimanski nacionalni identitet u pomoć pozivao Tita i Komunističku partiju Jugoslavije. On je analizirao stavove Komunističke partije Jugoslavije o nacionalnom pitanju i tamo nalazio elemente koji su opravdavali njegovu tezu da je ta partija uvijek Muslimane smatrala zasebnim identitetom i zasebnom nacionalnom cjelinom. Upozoravao je na Petu zemaljsku konferenciju KPJ održanu u Zagrebu u novembru 1940, kada je Tito kazao da “Muslimani nisu formirana nacija, ali su etnička grupa”. Purivatra je zaključivao da su u KPJ uvijek “preovlađivale snage koje su imale pravilan stav o nacionalnom pitanju, pa i u slučaju BiH i bh muslimana. Partija je dosljedno poštujući marksistički stav o samosvojnosti svakog naroda bila protiv nacionalnog opredjeljivanja Muslimana, na čemu su tada insistirale velikosrpska i velikohrvatska buržoazija”.[9]

Druga skupina intelektualaca, koja se nije uključila u akciju dokazivanja muslimanskog nacionalnog identiteta nego je identitet te zajednice doživljavala na nešto drukčiji način tvrdeći da bosanski Muslimani svoju “etničku i istorijsku individualnost” iskazuju pod nazivom Bosanac, nije bila saglasna sa takvim tumačenjem kakvo su imali Purivatra i čitava skupina intelektualaca (Hamdija Ćemerlić, Muhamed Hadžijahić, Mustafa Imamović i drugi). U ovaj drugi krug intelektualaca pripadao je Enver Redžić, dugogodišnji direktor Instituta za istoriju u Sarajevu, koji je na skupu Istorijske pretpostavke BiH 1968. polemizirao sa Purivatrom u vezi s tim. Naime, Purivatra se na tom skupu ponovo pozivao na Tita kao argument za postojanje Muslimane kao zasebne nacije snažno zastupajući tezu da su KPJ i Tito tokom Drugog svjetskog rata stojali na stanovištu postojanja zasebnog etničkog individualiteta Muslimana. Kao dodatni argument Purivatra je navodio različite dokumente (letke, proglase, referate i slično), ali je Redžić osporavao vrijednost tih dokumenata. “Jer, ako primimo kao tačno da je Komunistička partija bila načisto s pitanjem etničke individualnosti Muslimana Bosne i Hercegovine, kako onda objasniti praksu da neposredno po završetku narodnooslobodilačkog rata isto partijsko pokrajinsko rukovodstvo insistira na nacionalnom opredjeljenju Muslimana u Bosni i Hercegovini? Ako je to već jedan individualitet, i ako je on priznat, zašto se sada čine takve digresije od jednog stanovišta koje primamo kao definitivno?” Redžić je osporio i Purivatrinu tezu da je formiranje muslimanskih partizanskih jedinica bilo znak priznavanja njihovog etničkog individualiteta, a pri tome se pozivao na vlastitu aktivnost tokom rata, kada je kao partizan aktivno na terenu politički djelovao radi mobiliziranja muslimana u partizanske jedinice, ali ne da bi se priznao njihov nacionalni individualitet nego jednostavno da bi se mobilizirali u borbu. “Kada bismo usvojili tvrdnju da formiranje muslimanskih vojnih jedinica predstavlja dokaz priznanja etničke individualnosti Muslimana, onda se postavlja pitanje zašto se u Bosni i Hercegovini ne stvaraju srpske vojne jedinice, a KP u BiH nesporno priznaje nacionalni individualitet srpskog naroda”.[10]

Valja postaviti pitanje šta je tokom 1960-ih Tito stvarno mislio o pitanju nacionalnog identiteta Muslimana. Analiziranjem njegovih govora i konkretne političke akcije iz toga razdoblja može se zaključiti da je on sredinom 1960-ih doista ne samo formalno podržao proces priznavanja nacionalnog ideniteta Muslimana nego je taj proces smatrao veoma važnim za realizaciju vlastite političke strategije jačanja političkih periferija koje je smatrao važnim saveznicima u procesu očuvanja jugoslavenske države. Naime, Tito je tokom 1960-ih godina podsticao jačanje političkih periferija u Jugoslaviji (Bosna i Hercegovina, Makedonija, Kosovo, Vojvodina) kako bi stvorio određenu političku ravnotežu u odnosu na dva snažna politička centra čija je konfrontacija bila opasnost za opstanak jugoslavenske države. Tito je podržavao sve političke procese koji su vodili jačanju tih političkih periferija, a priznanje zasebnog nacionalnog identiteta Muslimana, te ublažavanje odnosa prema zapadnohercegovačkim Hrvatima, uz nešto snažniju podršku obnovi Bosanske krajine nakon katastrofalnog potresa koncem 1969, vodilo je čvršćoj integraciji Bosne i Hercegovine, čije je političko vodstvo tokom 1970-ih bilo najvjerniji Titov suradnik u Jugoislaviji.[11] Prema nekim tvrdnjama, Tito je tokom 1960/61. podržao koncept afirmacije muslimanskog nacionalnog identiteta, i to na jednom sastanku u CK SKJ kada je Uglješa Danilović težnju Muslimana da se deklariraju kao nacionalna zajednica jednostavno proglasio nacionalizmom. Replicirao mu je Avdo Humo, navodeći niz argumenata u korist muslimanskog nacionalnog identiteta, a Tito je podržao Humin stav da nije u pitanju nacionalizam nego prosto iskazivanje nacionalne posebnosti. Miko Tripalo, koji je prisustvovao tom razgovoru, izjavio je da je to “bilo prijelomno – iako nigdje tako nešto nije zapisano – za promjenu stava o Muslimanima kao posebnoj nacionalnoj grupaciji”.[12]

Koncem 1960-ih Tito se dotakao pitanja Muslimana odgovarajući na zdravicu Džemala Bijedića na večeri 2. decembra 1969. povodom izbora za počasnog člana ANUBIH-a. On se zahvalio na izboru naglašavajući pozitivnu ulogu koju Akademija treba imati u “razvitku vaše zemlje u svakom pogledu, a što je naročito važno to što sam ja već rekao i u pristupnoj riječi naročito je važno da gajite bratstvo i jedinstvo u vašoj republici. Ovdje imate tri glavne nacionalnosti, to su Srbi, Hrvati i Muslimani. Razumije se da raskrojavam (?), da krojim (?) sada tu da li su Muslimani nacionalnost ili šta su … To ćemo … vi ste meni se čini jedna republika koji ćete kreirati jednu jugoslovensku ne naciju nego jugoslovensku zajednicu (aplauz) socijalističku zajednicu u svakom pogledu, da budu i društveni odnosi koji odgovaraju jednoj socijalističkoj zajednici”.[13]

Iz ovoga Titovog govora, izgovorenog za večerom, može se više iščitati o njegovom razumijevanju pitanja muslimanskog nacionalnog identiteta nego iz svih temeljito pripremanih govora iza kojih su stajali obično posebni radni timovi koji su ih pripremali. Iz ovog Titovog govora možemo zaključiti da je Tito jasno potvrdio da u Bosni i Hercegovine žive tri “glavne nacije” (Srbi, Hrvati i Muslimani), ali u nastavku svoga govora on kao da je pomalo zbunjen, te ističe debate oko toga “da li su Muslimani nacionalnost ili šta su”.

Tito je kasnije u razgovorima sa bosanskohercegovačkim političkim aktivistima, posebno s onima koji su 1960-ih godina promovirali muslimanski nacionalni identitet i s kojima je on čvrsto surađivao, izražavao posve jasna opredjeljenja podržavajući afirmaciju tog identiteta. Branko Mikulić, možda najvažniji političar koji je doprinio afirmaciji muslimanskog nacionalnog identiteta 1960-ih godina, opisao je svoj razgovor sa Titom 12. marta 1970. godine. Dva dana prije ovoga susreta, dakle 10. marta 1970, održana je sjednici Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ na kojoj se debatiralo o predstojećem popisu stanovništva i ideji da se Muslimanima omogući da se izjašnjavaju kao Muslimani u nacionalnom smislu. Debata je na ovoj sjednici bila dosta duga, ali je zanimljivo da Tito nije prisustvovao ovoj sjednici.[14] Ovom je sjednicom predsjedavao Fadilj Hodža, koji je, prema Mikulićevoj izjavi, posebno bio brz u tome da upozna Tita kako u nekim političkim krugovima postoje stanovite rezerve u vezi s popisom stanovništva i izjašnjavanja Muslimana u nacionalnom smislu. Ta rezerva je bila posebno prisutna kod Albanaca i Makedonaca, koji su smatrali da je afirmacija muslimanskog nacionalnog identiteta usmjerena protiv albanskog i makedonskog nacionalnog identiteta. Mikulić je, međutim, Titu potanko objasnio stav Saveza komunista Bosne i Hercegovine o tome zašto su Muslimani zaseban nacionalni idenitet, a Tito je na kraju kazao: “Nemojte se s drugima svađati, ali radite po vašem mišljenju. Vi ste u pravu. To mi je potpuno jasno. Shvatio sam to već prvih dana kada smo u ratu došli u istočnu Bosnu”.[15]

Tito je taj svoj jasan stav iskazao i prilikom posjete Bosni i Hercegovini početkom aprila 1971. godine. U izlaganju u Bugojnu 7. aprila 1971. Tito je govorio o popisu stanovništva: “Mislim da to teče dobro. Ja sam se uvijek zalagao da se poštuje pravo svakog čovjeka da sam kaže šta je, da se opredijeli, da se izjasni ili ne izjasni. Ako neko kaže da je Jugosloven, to ne treba da znači da on ne priznaje nacionalnost. Njemu, možda, smetaju upravo ti nacionalni konflikti, koji su obično manjeg značaja, pa hoće da to mimoiđe i kaže: ‘Ja sam Jugosloven’. A to pokazuje težnje naših širokih masa, naših ljudi dolje da sačuvaju našu zajednicu, onakvu kakva jeste”.[16]

Nakon sagledavanja raznih debata o muslimanskom nacionalnom identitetu sredinom 1960-ih i početkom 1970-ih godina može se zaključiti da je Tito doista podržavao afirmaciju tog identiteta, a politički aktivisti i naučnici koji su se aktivno angažirali na dokazivanju i promoviranju tog identiteta pozivali su se na Tita kao ključnog saveznika. Znao je, doduše, Tito ponekad u svojim javnim govorima “zaboraviti” na Muslimane. Tako je, na primjer, na mitingu u Kraljevu 3. aprila 1973. govoreći o predstojećim ustavnim promjenama, prema izvještaju sarajevskog lista Oslobođenje, kazao. “Mi sada nastojimo da likvidiramo elemente koji su nas razdvajali u prošlosti, da izgradimo sa šest republika, pet naroda i više narodnosti, jedinstvenu socijalističku zajednicu, društvo koje će biti sposobno za život, koje će biti poštovano, koje će znati da čuva ono za šta smo mi dali ogromne žrtve za vrijeme oslobodilačkog rata”.[17] Spominjući pet, a ne šest naroda, nije ostalo neprimijećeno u Bosni i Hercegovini, ali je tumačeno samo kao lapsus linguae.

Međutim, krajem 1990-ih, dugo godina nakon smrti, Tito će se ponovo dovoditi u vezu s fenomenom nacionalnog identiteta Muslimana, ali će mu se sada, u skladu sa promijenjenim političkim okolnostima u kojima se nudilo drugačije viđenje uloge Tita u povijesti, dodjeljivati druga uloga. Jedni su počeli pisati kako je Tito jednostavno “stvorio” muslimansku naciju, a drugi su ga optuživali da je iznevjerio Muslimane i nije doprinio njihovom nacionalnom razvoju. Doduše, profesionalni historičari u Bosni i Hercegovini nisu tome posvećivali posebnu pažnju, a radovi filozofa Esada Zgodića i sociologa Šaćira Filandre, koji su nešto o tome pisali, ostali su uglavnom na teorijskoj razini razmatranja ovoga pitanja.[18] No, u vrijeme kada se koncem 2004. formirao Savez udruženja “Josip Broz Tito” pokrenuto je i pitanje Tita i Muslimana. Kao primjer na ovom mjestu ću samo navesti jednu polemiku koja se u javnosti vodila početkom 2005. godine. Prvo je sarajevski list Preporod objavio članak Enesa Ratkušića, novinara iz Mostara, u kojemu se oštro kritizira inicijativa o formiranju tog saveza.[19] On je tvrdio kako je Tito samo iskoristio Muslimane u vrijeme Drugog svjetskog rata, a potom ih zaboravio. Poslije rata “Josipa Broza je uhvatila neka čudna amnezija, pa je Muslimane naglo zaboravio i učinio bezimenim. Džaba što su ginuli za ideale i ravnopravnost”. Prema ovom mišljenju, on se Muslimana sjetio tek 20-ak godina poslije rata “kada se kao lider nesvrstanih trebao nametnuti dijelu svijeta kome je Bog podario crno zlato. (…) Tada je Muslimanima velikodušno vratio ono isto ime kojim ih je pozivao u borbu. Koliko bošnjačke djece i omladine danas zna koliko smo vremena u tom njegovom društvu tumarali bez imena?!”

Ovaj Ratkušićev članak je doveo do javne polemike, koja se vodila na stranicama lista Oslobođenje, u kojoj je sudjelovalo više sudionika, a najoštrije je reagirao Raif Dizdarević, predsjednik Saveza udruženja “Josip Broz Tito”. On je priznao da je bilo pogrešno partijsko negiranje muslimanskog nacionalnog identiteta, do koga je došlo nakon Drugog svjetskog rata, ali je Ratkušićevu tezu o tome da je Tito 1960-ih priznao muslimanski nacionalni idenitet zbog “crnog zlata”,[20] označio posve “glupom”, tvrdeći da je status muslimanske nacije rezultat borbe bosanskohercegovačkog partijskoj političkog vodstva.[21] Ova Dizdarevićeva ocjena je bila tačna, jer je politička elita Bosne i Hercegovine, koja je imala snažnu Titovu podršku, tokom 1960-ih godina doista najzaslužnija za afirmaciju muslimanskog nacionalnog identiteta, premda je bilo i onih koji su, posve krivo, početkom 1970-ih smatrali “da su muslimanski identitet uspostavili progresivni mladomuslimani, a komunisti se koriste tim dostignućem kao svojim”.[22] Dakako, priznanje muslimanskog nacionalnog identiteta sredinom 1960-ih godina nije bilo moguće bez Titove podrške, jer se to uklapalo u njegov politički koncept uređenja jugoslavenske države.

U svakom slučaju, i ovaj drugi primjer pokazuje kako je Titovo ime zloupotrebljavano i kako je interpretacija njegove uloge u odnosu na nacionalni identitet Muslimana samo slijedila trenutne političke stavove.

Write a comment

Comments: 1