Tabor-imami u 13. SS Handžar diviziji

Prvi muslimanski dobrovoljci u Waffen SS-u polagali su prisegu u Zagrebu 12. 5. 1943. Po Michaelisu, do sredine travnja 1943. javilo se više od 8000 muslimana,

G. Lepre: do konca srpnja 15.000.

Tekst prisege koju su polagali strani dobrovoljci u Waffen SS-u glasi:

Prisižem vjernost hrabrost Führeru Adolfu Hitleru, Vrhovnom zapovjedniku Njemačke oružane sile. Prisižem i poslušnost do smrti Führeru i podređenima koje on imenuje.” Himmler je pristao na dopunu: “Prisižem Bogom Svemogućim da ću uvijek biti vjeran hrvatskoj državi i njenom opunomoćenom predstavniku, Poglavniku, da ću uvijek braniti interese hrvatske države i poštovati načela i zakone hrvatskoga naroda.“

Na slici: Tabor imami u posjeti Potsdammu. Slijeva, stoje Husein Đozo, Ahmed Skaka, neznanac, Z. B., Heinrich Gaese, Abdulah Muhasilović, neznanac Nijemac, Haris Korkut, Džemaludin Ibrahimović, Hasan Bajraktarević, Salih Šabanović, Fikret Mehmedagić (iza njega je neki Nijemac), Sulejman Alimajstorović. U donjem redu, slijeva: Muhamed Mujagić, Halim Malkoč, Kasim Mašić, HazimTorlić i Osman Delić.

Jugoslavenska Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, sastavila je referat o ovoj SS diviziji a potpisali su ga referent Vjera Rukavina, v.d. sekretara Jovo Gutal i predsjednik Miloš Škorić u Sarajevu 1. 3. 1947. Taj je referat 20. 3. 1947. nadopunjen “naknadno prikupljenim materijalom Vojnog tužilaštva u Sarajevu”. Potpisala ga je ista trojka. Premda su jugo-komunisti deklarativno vodili računa o kadrovskim ključevima, pa u sudske porote, kada su sudili muslimanima ponekad ubacivali kakvog politički podobnog, u komisiji koja potpisuje referat o jednoj, navodno “islamski fanatizovanoj” postrojbi, nema nijednoga. U njenom referatu nalazimo i to da su “naročito veliku ulogu u vrbovanju odigrale muslimanske muftije (!) koje su imale najvećeg utjecaja na neprosvijećene muslimanske mase”.

Kao značajan primjer tog utjecaja tvrdi se kako su u Brčkom pridobivajući vjernike za SS diviziju dvojica imama, Malkoč Mustafa i Halim poslije završenog vjerskog obreda održali pred džamijom propagandne govore i pozvali narod da se javi u SS diviziju a “Iza tog se javilo oko 500 lica.” [1] Opisujući obuku pripadnika divizije, referat nastavlja: “Prevaspitanje u verskom duhu vršile su mlade muftije koje su dobile prethodno vaspitanje u specijalnoj školi u Berlinu osnovanoj po muftiji iz Jeruzalema, El Huseinu. El Husein je dolazio i među vojnike 13. SS divizije na trupnom vježbalištu u Neuhammeru gde im je držao propagandne govore i zakleo ih na vernost njemačkim trupama. Mlade muftije bile su raspoređene tako da je u svakoj jedinici bio jedan koji je služio kao primer i prvoborac za fanatizovanje vojnika.”

Sastavljači ovoga referata ne znaju uopće što je muftija; posrijedi je najviši vjerski dostojanstvenik u nekoj geografskoj oblasti, mjerodavan za tumačenje vjerozakona, kao El Huseini u Palestini. Hijerarhijski odgovara kršćanskim biskupima (episkopima) ili patrijarhima. “Prevaspitanje u verskom duhu” podrazumijeva da su muslimani, pripadnici SS divizije, valjda odrasli kao bezvjerci, ili tko zna što, pa ih treba “prevaspitati” . Pisci ne znaju ili ne žele znati da u 2. svjetskom ratu sve vojske, osim Sovjetske armije, imaju vojne svećenike. Ali nigdje se u sovjetskim publikacijama o njihovu ratu protiv  nacističkog agresora i njihovih saveznika, bez obzira na to jesu li posrijedi službene povijesti, uspomene boraca ili novinske reportaže, pa ni u mnoštvu ratnih filmova koje smo gledali u razdoblju 1945.-1949. ne može naći, ne samo ružna riječ o vojnim svećenicima u redovima onih koji su ih napali, nego niti bilo kakav spomen.[2] Religija za njih naprosto ne postoji.

Nemoguće je naći makar i nagovještaj tvrdnje da vojni svećenici neke vjere drže “propagandne govore” i “služe kao primjer u borbi” ili da su “prvoborci za fanatizovanje”. No ateistima u jugoslavenskoj Komisiji svaki je svećenik i vjernik bio “fanatizovan”, a muslimanski pogotovo. Čak je i J. B. Tito jednom (23. 6. 1942.) naredio da se u proleterskim brigadama ustanove “zvanja sveštenika sa nazivom verski referent”, a ako ih bude više, da jedan bude brigadni, ostali bataljonski, pa čak odredio dužnosti i znakove na rukavima s križem (za kršćane) ili polumjesecorn za muslimane.[3]

General Glaise bilježi u svom dnevniku kako je, znajući da Waffen SS nema vojne svećenike, napomenuo, po svoj prilici zlurado, Bergeru da bi “Bosniaken-Muselmanen” morali imati svoje tabor-imame (logorske, taborske). Ali to je Bergeru, Phlepsu i Himmleru moralo biti – i bilo je – posve normalno, budući da su Bošnjačke regimente u I. svjetskom ratu – u čije su se tradicije uzdali – imale svećenike svih triju vjera, a ni Hitler nema ništa protiv “muhamedanizma” .

Islam je u biti nesvećenička religija. U principu ne prihvaća bilo kakvu svećeničku klasu u smislu vjerske vlasti koja posreduje između Boga i čovjeka. Pa ipak se ulema, klerikalni sloj, sličan svećeničkoj klasi u starim civilizacijama zapadne Azije, s vremenom pojavio u islamu preuzimajući značajnu ulogu u mnogim oblastima društvenog i političkog života. Ulema je npr. u Osmanskom Imperiju imala dvostruki zadatak, bila je tumač i izvršilac islamskog zakona, a ove dvije dužnosti izvršavale su muftije i kadije (suci). Taj se položaj stječe zahvaljujući poznavanju znanosti o vjeri. Da bi netko stupio u redove uleme mora proučavati islam i steći znanja za pravilno shvaćanje kur'anskih objava i tradicija.

Kršćanski svećenici imaju bogoslužnu vlast, dobivaju je ređenjem, (rukopoloženjem) od biskupa koji imaju prvi i najviši stupanj bogoslužne vlasti. Tu vlast samo biskup može ređenjem prenositi na druge. U biskupiji je biskup vrhovni crkveni poglavar na svom području. U katolika podređen je samo papi, koji je u osnovi samo biskup Rima. Ta su načela od najranijih dana krščanstva. [4]

Imam je naprotiv vjernik koji predvodi skupnu molitvu, klanjanje namaza u džamiji ili na drugom pogodnom mjestu. Za vrijeme molitve stoji pred skupom vjernika i vodi molitvu. To može biti i bilo koji autoritativni musliman koji dobro poznaje sve pojedinosti obreda (ne mora spadati u ulemu), ali tako da pritom ne bude greške, jer se u tom slučaju mora obred ponoviti od početka. Imam može imati i druge obaveze u nekoj ulici, četvrti ili selu: opremati umrle za sahranu, voditi vjerske knjige, poučavati djecu vjeronauk.

Tabor (turski = bataljon, stroj, grupa) imam ima specifične vojne dužnosti, inače je vjernik i vojnik kao i svaki drugi. U novoj SS diviziji po formaciji je predviđeno da imame imaju divizija, regimente, pojedini bataljoni, odredi i logističke službe.

Primitivni ateizam Komisije za ratne zločine nastavio je razrađivati Redžić. Objašnjava da su pripadnici Waffen SS bili uopće “strogo vaspitani u duhu nacističke ideologije” (vidjeli smo da baš i nisu) a da je u muslimanskoj SS diviziji sastav “ideološki vaspitan po dva osnova, doktrini nacional-socijalizma i doktrini islama”. Pobliže definira samo “doktrinu islama” koja se propagira u SS: “Nosioci vaspitanja bile su mlade muftije koje su prethodno stjecale panislamsko obrazovanje u specijalnoj školi koju je osnovao veliki jerusalimski muftija El Huseini u Berlinu ( … )“ [5]

Ako ne po imenu i mjestu rođenja (Stari Majdan kod Sanskoga Mosta), Redžić bi barem kao akademik Bosne i Hercegovine trebao znati da je izraz muftija, a pogotovo množina “mlade muftije”, u ovom kontekstu besmislica. Panislamizam je europski izraz za težnje prema obnovi religiozne i političke snage islama na osnovu vjerozakona. U sadašnjem vremenu na zapadu ih obično nazivaju islamskim fundamentalizmom. Ideolog tih resentimana bio je Džamal ed Din Afgani (1839.-1897.). Ideal panislamista je islamska država na osnovi vjerozakona (šerijata).

O tome u Glavnoj upravi SS ne razmišlja ama baš nitko. U Waffen SS politička nastava obaveza je zapovjednika, tako je i u diviziji kojom se bavimo. Po Redžiću, Malkoči nisu govorili samo u Brčkom, nego i drugdje, oni pred džamijama (množina) drže govore. [6] Mjesta ne spominje. (Mustafa Malkoč nije bio u SS diviziji – Z. S.). Glavni cilj vaspitne nastave, bio je da se kod pripadnika divizije razvije: “fatalistička predanost islamu i ratnim ciljevima Trećeg Reicha, među kojima je oslobođenje svih muslimana, naročito muslimanskog Bliskog istoka od posebnog značaja.” [7]

O “fatalizrnu” islama nema smisla polemizirati s takvim pisateljima. Pogotovo onima koji se, kao Redžić, za potvrdu tih tvrdnji pozivaju na kutiju 312 i registar 43/1 u arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu. “Oslobođenje svih muslimana”, pa još “naročito Bliskog istoka” nije u ratnim ciljevima Trećeg Reicha ni od kakvog značaja, a kamoli “posebnog”, ma što pisalo u tim registrima i kutijama. Nema relevantnog dokumenta s vrha Reicha gdje se utvrđuju ratni ciljevi u kojem bi se to spominjalo. Vidjeli smo kako je El Huseini jedva uspio ishoditi jedan običan propagandni proglas kojim se pozdravlja oslobodilačka borba Arapa. Koliko je Hitleru stalo do muslimana Bliskog istoka pokazao je na primjeru Iraka 1941.

Nastojeći da institut tabor-imama prikaže kao neki monstruozni nacistički unikum, (može, doduše, biti da su mu općenito pojmovi tabor-imama i muftija velike nepoznanice) Redžić nastavlja:
“U svakoj jedinici u sklopu 13. SS divizije bio je raspoređen po jedan mladi muftija na dužnosti imama čiji je glavni zadatak bio da kod vojnika razvija vjerski i politički fanatizam”. Opet El Huseinija prikazuje kao “inspiratora” ovakvog “vaspitnog sistema”, tvrdi da je po njegovim i Himmlerovim zamislima imamima “pripao zadatak da podržavaju duh islama u diviziji“ Kakvi bi to imami bili koji ne bi “podržavali duh islama”? Ili, drukčije: tko bi pridržavao religiozni duh, ako ne svećenici? To je posao vojnih svećenika otkako postoje, a ne tek po “sistemu” koji je po Himmlerovoj zamisli “inspirirao” muftija.

Z. B. je bio prevodilac u štabu divizije. Sudjelovao je u razgovorima s Bergerom u Glavnoj upravi SS o konkretizaciji odluke da se osnuje bošnjačka, muslimanska divizija. Time se u štabu divizije kao šef VI. odsjeka i divizijskog propagandnog voda, bavio Ustuf. SS i prof. Heinrich Gaese, Bergerov kolega sa studija koji je prije toga radio u Ministarstvu obrazovanja i odgoja. Z. B. objašnjava da je obuku imama organizirao Berger u jednoj prostranoj vili u Babelsbergu blizu Potsdamma i trajao je tri tjedna. Stiglo je 18 imama. Berger i El Huseini došli su na otvorenje tečaja, muftija je tom prilikom održao kraći govor. Odgovorio mu je imam Husein Đozo. Poslije će muftija posjetiti diviziju kada bude formirana i održati još jedan govor. Lepre donosi karakteristične odlomke iz tih obraćanja: “Prijateljstvo i suradnja između dva naroda (muslimana i Nijemaca – Z. S.) mora se graditi na čvrstim temeljima. Njihov su neophodan sadržaj duhovno zajedništvo i materijalni interesi, a ne samo ideali. Odnosi muslimana i Njemačke sazdani su na tim osnovama. Nikada u prošlosti nije Njemačka napadala muslimanske nacije. Njemačka se bori protiv svjetskog Židovstva, principijelnih neprijatelja islama. Njemačka se bori protiv Engleske i njenih Saveznika koji su pobili milijune muslimana isto kao i protiv boljševika koji su podjarmili četrdeset milijuna muslimana, a prijete i muslimanima u drugim zemljama. Svaki bi od ovih razloga bio dovoljan za utemeljivanje prijateljskih odnosa među dva naroda ( … )”

Lepre dodaje muftijinim riječima komentar: “Zanemarujući osovinsku podršku četnicima nastavlja: ‘Vi ste, bosanski muslimani iskusili srpski teror, a britanski ministar vanjskih poslova ne samo da je odobrio takva zlodjela nego je čak ohrabrivao ustanike da budu nemilosrdni, Engleska i Rusija su im obećale podršku.”

Gotovo sve rečeno ponavljano je bezbroj puta u raznim varijantama ne samo od 1941. u Bosni i Hercegovini, nego i po cijeloj Europi gdje vladaju nacisti, u svim sredstvima propagande: Židovi, boljševici, masoni, plutokrati (obično ovim redoslijedom) sustavno su isticani kao neprijatelji “Nove Europe” koju su stvorile Njemačka i Italija. Svakom tko je to slušao, pa i tabor-imamima, ovakve rečenice bile su dio ceremonijalnih protokolarnih fraza.

Pisci o diviziji koji nisu islamski vjernici ili o islamu ne znaju mnogo, ostavljaju čitateljima dojam da je “veliki jeruzalemski muftija” bosanskim muslimanima bio nekakav izuzetni, ako ne i vrhovni vjerski autoritet.Zapravo, nije bio značajniji od bilo kojeg, npr. mostarskog ili tuzlanskog muftije. On je mogao Bošnjacima imponirati samo kao borac protiv kolonijalizma, a kao religiozni autoritet biti možda zanimljiv zbog propagandne halabuke koja se oko njega podizala i štovanja koje su mu nacističke vođe iskazivale. Tabor-imam Husein Đozo razgovarao je npr. s njim gotovo na ravnoj nozi i tečno arapski, jer je diplomirao teologiju na sveučilištu El Ezher u Kairu (ostali na sarajevskom VIŠT-u ili medresama), na kojem je El Huseini odslušao samo godinu-dvije pa je u tom pogledu bio obrazovaniji. Nadalje, trojica su bila i prije vojni imami, a Đozo je još u vojsci Kraljevine Jugoslavije i u domobrantvu bio vojni imam i kapetan.

Ali na Hitlera je El Huseini ostavio izuzetno povoljan dojam. Mada mu nikada nije htio objaviti traženu političku deklaraciju, u svojoj ga je blagovaonici pohvalio. U “Vukovu šancu” govorio je o njemu 2.7. 1942.: “( … ) veliki muftija je čovjek koji politiku, uza svu nacionalnu strast shvaća kao pitanje realnih interesa a ne nekih fantazija. Sa svojom plavom kosom i plavim očima, ostavlja i s licem glodavca dojam čovjeka među čijim precima nije bio samo jedan Arijevac i koji možda potječe od najbolje rimske krvi. U razgovoru se iskazao kao eminentno lukav lisac koji je – da bi dobio vremena – tražio da mu se ne prevodi samo na francuski nego i na arapski, a bio je i dovoljno oprezan tražeći da se izvjesne stvari odmah zapišu. Kada govori, onda doslovno važe svaku misao. U svojoj nadmoćnoj mudrosti gotovo je ravan Japancima.“

Po kazivanju Z. B. u nastavi tabor-imamima tražilo se i nastojalo definirati ono što je zajedničko islamu i nacional-socijalizmu: misao o čvrstoj obitelji (Familiengedanke), o redu i poretku (Ordnungsgedanke), vođi (Führergedanke), i vjeri (Glaubensgedanke). Teme predavanja su obuhvaćale: “Waffen SS – organizacija i ljudstvo”, “Povijest nacional-socijalizma”, lekcije njemačkog jezika. Poslije razgovora u Babelsbergu, nastalo je Pravilo imamske službe (Dienstanweisung). Učilo se i rukovanje lakim oružjem. Od početka se znalo da samo fes dolazi u obzir kao pokrivalo glave.

Službeno Pravilo imarnske službe u diviziji predviđa uobičajene dužnosti svih vojnih imama u svijetu: zajedničke molitve, osobito petkom (džuma), ako mogućnosti dopuštaju; duhovnu brigu za bolesnike i ranjenike, za ritualnu čistoću hrane, obrede uz vjerske blagdane, posjete, dženaze (sahrane) itd. U Babelsbergu namaze klanjaju u jednoj dvorani. Upoznaju se s općim ustrojem Waffen SS i njihove divizije, pravilima službe i vojničkog reda, budućim dužnostima. Pravilo službe utvrđuje: “Imam je skrbnik islama u diviziji, on treba snagu religije buditi i razvijati radi izobrazbe pripadnika divizije u dobre SS-ovce i vojnike”.

U prilici da se pozabavi imamima koje i on, dakako, naziva “muftijama” , Mičković se služi najprimitivnijim jugo-komunističkim riječima: „oni će prvo učiti zaglupijivanje, trovanje i ubrizgavanje bjesnila osvete i pokolja“. Ono što dalje o tome piše, uglavnom je naklapanje: „imami su smješteni u predgrađu Berlina, Nijemci su im sagradili privremenu džamiju(!) slušaju predavanja, predavači su iz Glavne uprave SS, diplomati i istaknuti funkcionari Gestapa (takvi pisatelji kako ćemo vidjeti, istresaju tu tajnu državnu policiju kao iz rukava), El Huseini predaje Oblike primjene praktičnih vjerskih nazora među vojnicima koji se bore za ciljeve islama(!), petkom imami idu u Berlin u džamiju koju je Hitler sagradio da ugodi El Huseiniju. Onda se događa da sirene najavljuju zračni napad, “muftije” i El Huseini prekidaju molitvu i bježe u skloništa.“ Svašta!

Već znamo da je “idejno-politički” rad u SS sporedni dio izobrazbe i kod samih Nijemaca. U tri tjedna, uza sve nabrojeno, bošnjački imami nisu mogli ništa novo čuti o “povijesti nacional-socijalizma” tj. o Hitlerovoj borbi za vlast (“Kampfzeit”), ili ocrnjivanju Židova, plutokrata i boljševika što već nisu mnogo puta čuli. l da su tabor-imami htjeli raspaljivati antisemitizam u svojoj kasnijoj djelatnosti, bio bi to uzaludan posao, stav islama o židovskoj religiji definiran je još prije više od četrnaest stoljeća, a priprosti seljaci s bosanskih i hercegovačkih planina ili iz kasaba kakvih je u diviziji bilo mnoštvo, Židove nisu nikada ni vidjeli, a jedva nešto o njima i čuli, mason i i plutokrati bili su im posve apstraktni pojmovi.

Ako je koji tabor-imam i bio pomamno ratoboran (ili kako bi Redžić napisao: “vjersko-politički fanatik”) i te težnje prenosio na vojnike, onda su mu saznanja o onome što se zbivalo u Šahovićima, na mostovima i obalama Drine, na gatačkoj površi, Srebrenici ili Koraju bila neusporedivo važnija, dublja i čvršća “indoktrinacija” od svega što bi mu mogli i godinama pričati nekakvi predavači iz Glavne uprave SS. Svaki tabor-imam bio je itekako svjestan da nema te mjere kojom se može usporediti nastava u Babelsbergu po nastavnom planu i programu gimnazijskog profesora Heinricha Gaesea s postupcima ustanika 1941./42. ili bradatih koljača Zaharija Ostojića i da misli o vođama, obitelji i državnom poretku mogu biti nekome i zanimljive, ali ako je posrijedi utjecanje na raspoloženje za borbu Bošnjaka muslimana, onda je nekoliko velikosrpskih vođa postiglo više nego bilo kakva naci-fašistička propaganda.

Pisci o 13. SS diviziji, koji o istrebljivanju Bošnjaka pa i o SS-u, mnogo ne znaju ili ne žele znati, tvrdnje Državne komisije i Redžića zdušno razglašavaju. Čak i koautor jednog solidnog znanstvenog djela Dr. M. D. Grmek, Hrvat iz Pariza i sveučilišni profesor, priča zagrebačkoj novinarki Ines Sabalić o tabor-imamu Halimu Malkoču (kojim ćemo se još baviti) da je bio “uvjereni nacist” i kao i ostali imami u Babelsbergu “prošao politički dril, pravu ideološku indoktrinaciju”, o tome da su imami odgajani u “nacističkom duhu” kao “dijelu ideje jeruzalemskog muftije”! Tako je musliman – ako želi obraniti domovinu, kuću i obitelj – uvijek krajnje negativna osoba, bio on iz Palestine ili Bosne i Hercegovine, prije ustaša ili nacist, a u naše vrijeme “fundamentalist” ili jednostavno “terorist”. A još ako je imam – tim gore.

Sarajlija Džemaludin Ibrahimović bio je jedan od imama 13. SS divizije. Upoznat kao i ostali građani s bijedom izbjeglica od četničkog noža, a osobito iz duhovnog djelovanja u njihovu logoru na Alipašinu Mostu, na sastanku u Ulema Medžlisu u Sarajevu čuo je od Pandže vijesti o najnovijim pokoljima i apel prisutnima da se aktivnije uključe u obranu sunarodnjaka:  “Kada smo mi Bošnjaci saznali da se možemo dobrovoljno prijaviti u jednu njemačku jedinicu, mnogi su iskoristili tu mogućnost. U Bosni je svojevremeno bila prisutna duboka naklonost i uspomena na Austro-Ugarsku Monarhiju.  Time smo osjećali i naklonost njemačkom Reichu. Njemačka je za nas bila pojam čistoće, reda i discipline. O koncentracijskim logorima i progonu Židova tada se nije ništa znalo – masa dobrovoljaca došla je iz najbjednijih uvjeta. Usto treba uzeti u obzir i to da su srpski četnici u istočnoj Bosni pobili na tisuće muslimana, a mi smo željeli iskoristiti priliku da se obranimo. Daljnji je razlog bio taj da se Njemačka borila protiv Engleske i Francuske, dakle dviju europskih zemalja koje su tada posjedovale najviše kolonija. Djelatnost Handžar divizije, koje je operirala u Bosni, mogla je donekle očuvati muslimansko stanovništvo. To je i opravdavalo djelatnost naše divizije.“

Bivši pripadnik divizije Robert Ehlers se sjeća kako su u logor Wildflecken stizali transporti muslimanskih dobrovoljaca iz Hrvatske. Nakon što bi bili odjeveni – ukoliko to već nisu bili -raspoređivao ih je Ustuf. Kachler u razne rodove i mjesta formiranja divizije.

 

 

Alihodžić je iz Zemuna stigao vlakom u Wildflecken gdje je ostao tri tjedna i stekao osnovnu obuku bez oružja – postrojavanje, stražarenje, pozdravljanje. To je vojno vježbalište na brdovitom Rhönu, na tromeđi njemačkih pokrajina Tiringije, Bavarske i Hessena, gdje su ranije formirane SS brigade Wallonien i Charlemagne (Karlo Veliki). Snažniji i viši ljudi, pa i on i njegov komšija Sulejman Mehmedović, upućeni su u pionirski bataljon.

Glavni upravni (FHA) ured SS odredio je 2. 7. 1943. godine da se divizija preimenuje u Hrvatska SS dobrovoljačka gorska divizija, 15. 7. izašao je prvi broj dvojezičnog lista “Handžar” koji je uređivao VI. odsjek štaba divizije.

Bile su dvije grupe tabor-imama.

U prvoj grupi

iz Sarajeva su krenuli Alimajstorović, Đozo, Hadžimulić, Ibrahimović, Mašić, Mehmedagić, Muhasilović, Sirčo, Skaka i Šabanović.

Iz Travnika su se pridružili Korkut i TorIić. Oni su obukli uniforme u Zagrebu u Savskoj cesti odakle su otišli u BabeIsberg. Poslije je bio još jedan tečaj za imame u Gubenu kod Berlina pod vodstvom Đoze koji je završio u kolovozu 1944. a mladi imami su otišli u “Handžar” ili “Kamu.” O toj drugoj grupi jedva da se išta pouzdano zna. Možda su u njoj bili neki koji se još spominju kao tabor-imami s veoma oskudnim podacima:

Abdulah Babić, Halilović, Adem Handžić, Ishak Imamović, Seid Karić, Mehmed Maslić i Omer Zulić.

U Babelsbergu nisu bili. Fikret Mehmedagić vratio se još iz Francuske u Bosnu.

Podaci o apsolventima VIŠT -a (Više islamsko-teološke škole u Sarajevu) uzeti su iz Takvima za 1983. što ga je izdalo Predsjedništvo UIVS BiH.

Iz knjige „13. SS divizija Handžar“ u izdanju KDBH Preporod, Zagreb, 2000.

Write a comment

Comments: 0