Iz "Bosanskih pogleda"

Ima mnogo Balkanaca koji, govoreći o Bošnjacima-muslimanima onako „među nama“, nikad ne zaborave označiti nas kao „balije-poturice“. Tako govore i pišu i neki balkanski emigranti koji misle da su se dužim klatarenjem po slobodnom svijetu uzdigli na nivo „pravog Evropejca“. Ta dva pojma oni nikada ne preciziraju, oslanjajući se na svoje uvjerenje da će slušaoci ili čitaoci razumjeti te riječi, onako kako ih i oni, po uzoru na vladiku Danila i Petra Njegoša, razumijevaju: balije i poturice su ljudi slavenskog porijekla čiji su pretci, primivši islam, počinili smrtni grijeh i neoprostiv zločin protiv balkanskog pojma o nacionalizmu, koji se ne moža zamisliti bez svog glavnog elementa: pripadnost toj i toj svetoj crkvi. Da se te riječi tako razumijevaju, svjedoči sudbina muslimana na Balkanu uopće, a posebno nas u Bosni i Hercegovini, i to naročito nakon nestanka dviju starih carevina, Turske i Austro-Ugarske.

Ali, meni nije namjera pisati ovdje o našoj gorkoj sudbini, nego o nastanku tih dviju riječi, njihovom pravom i prenesenom značenju, te njihovoj ispravnoj i pogrešnoj upotrebi. Pri tome nama nisu potrebni neki naročiti naučni izvori i literatura, jer je dovoljno potsjetiti na izvjesne jezične pojave i sličnosti, na neke historijske činjenice i na stečena iskustva koja nikom od nas ne manjkaju.

BALIJA

Ne listajući po knjigama kao člankopisac o balijama u Enciklopediji Jugoslavije, mi ćemo se osloniti na zvuk te riječi i na balkansku metodu tumačenja složenica, da bi saznali korijen, postanak i značenje te riječi. Sjetimo se kako su protumačili nastanak muslimanskog vlastitog imena Muhamed od dviju imenica iz slavenskih jezika na Balkanu: „muha“ i „med“. Po istom tom aršinu za vrijeđanje oni su dodali pred vlastito ime Alija jedno „b“, pa je od Alije postao „balija“. Ilija je često ime kod nemuslimana, baš kao Alija kod muslimana; u njima je personificirana vjerska pripadnost, pa budući da su, prema onoj „do podne Ilija, od podne Alija“, od nekih Ilija postali Alije, to je prirodno da svaki taj Alija (to jest musliman) mora biti „prljavac“, „kreten“, „balo“ – balija.

POTURICA

Riječ „poturica“ biće nam također potpuno jasna, ako pri tumačenju imamo u vidu da je ta složenica, nastala kod nas, u našem jeziku, da ima svoje pravo i preneseno značenje, i da je upotrebljavaju kao pogrdu uglavnom nemuslimani, a rijetko i muslimani. Na osnovu običnog poznavanja svog jezika pokušajmo pronaći riječi koje bi prema njihovom obliku, zvuku i značenju mogli dovesti u vezu sa pojmom „poturica“. Svrstaćemo ih u dvije grupice: 1. „poturčiti se“, „po (pola) Tureta“, („potur“), „po (pola) Turčina“, „poturica gori od Turčina“, 2. „poturiti (se)“, „pod Ture“, „pod Turčina“, „ko te neće, ne nameći mu se; ko te hoće, ne poturaj mu se“ (bosanska narodna poslovica – savjet djevojkama).

Po prvoj grupi spomenutih izraza „poturica“ u pravom značenju je „osoba koja se je poturčila“, to jest primila „tursku vjeru“ (islam), ali je radi slabog poznavanja propisa te nove vjere može reći da je „pola Turčina“, to jest „pola muslimana“. U prenesenom značenju ta se riječ upotrebljava za prostu, neuku, neodgojenu, neuglađenu, surovu i grubu osobu. Ukoliko se ova riječ ponekad čuje iz usta jednog muslimana prema drugom, ona ima samo ovo drugo, preneseno značenje. Dr Safvetbeg Bašagić upotrijebio ju je na strani 171 svoje „Kratke upute u prošlost Bosne“ za zloglasnog zlikovca Omer-pašu Latasa.

Turci u svom jeziku ne nazivaju islam „turskom vjerom“, pa je sigurno da taj naziv niti su mogli donijeti u Bosnu, niti ga u njoj popularizirati. On je nastao u samoj Bosni među našim neukim svijetom, i ne znači ništa drugo, nego da su Bogumili u Bosni upoznali islam preko Turaka.

Prve generacije muslimana u Bosni bijahu gorljive pristalice islama, ali ujedno i slabi poznavaoci islamskih naučavanja i propisa. Prema nekim bilješkama iz šesnaestog stoljeća neki od njih su još uvijek imali i čitali Jevanđelje. Neke bogumilske porodice nisu zadugo ni prešle na islam. Grga Martić je zabilježio da je porodica Helez, kao posljednja napustila bogumilstvo i prešla na islam tek u prvoj polovici devetnaestog vijeka. Iz svega ovog dade se nedvojbeno zaključiti da Turci ne samo da nikoga nisu natjeravali u islam, nego da nisu vodili nikakvu organiziranu propagandu islama, za koju, kao vojnički narod, nisu ni imali smisla. Jedna od posljedica te njihove griješne indolencije kod nas je postanak riječi „poturica“ u značenju „pola Turčina“ („pola muslimana“) kao nadimak za prve generacije većine naših djedova muslimana.

Po drugoj grupi spomenutih izraza „poturica“, u pravom značenju, bila bi „osoba koja se potura pod Turčina“, a u prenesenom značenju ta bi riječ označavala „osobu koja se laska, dodvoruje i ropski pokorava Turčinu, na čiji je mig spremna kapitulantski sve učiniti.“

Ako bi sad po principu prečnosti nabrajali i redali kome sve priliči ovaj naslov „poturica“ i u pravom, a i u prenesenom značenju, onda bi mi muslimani Bosne i Hercegovine (ili pravije rečeno, naši pretci) došli na poslednje mjesto, ili nas ne bi trebalo nikako ni spominjati, dok bi pročelje zauzimao Marko Kraljević, koji je učestvovao u Kosovskoj bitci, ali u turskom taboru, a kasnije i poginuo služeći u turskim trupama.

Odmah do njega bio bi Lazarov sin, a Bajazidov šurjak Stefan Lazarević koji je sa svojih pet hiljada konjanika, sve samih preživjelih kosovskih junaka i poodrasle kosovske siročadi, služio sultana vjernije nego li pravi Turci.

Vidno mjesto među poturicama zauzimao bi i onaj srpski vojnik koji, da bi se dodvorio sultanu Fatihu u tek osvojenom Carigradu, donese odrubljenu glavu posljednjeg vizantijskog junački palog imperatora, pa je baci sultanu pred noge. Viteški sultan gledajući kako se krvlju i prašinom zamazana imperatorova glava kotrlja po zemlji, prezreo je tog poturicu, pa odmah naredio da mu se glava odrubi.

Pojam ženske „poturice“ („poturače“) najbolje će ilustrirati jedna bilješka iz 1790. godine. Veliki vezir logorovaše sa jednim velikim janjičarskim odredom u blizini jednog grada na Balkanu. Mnogi od tih janjičara „poženiše se“ sa djevojkama iz toga grada, a mišljahu, neopravdano, da se ta njihova vojska nikada neće odatle pokrenuti, ali kad Veliki vezir naredi pokret vojske, potrčaše te „poturače“ za svojim „muževima“. Janjičarska komanda je muku imala s njima. Trpala ih je u kola i vraćala prijeteći, ako se ne okane janjičara, da će svakoj od njih staviti mačka u gaće, a onda ih kandžijama potjerati, pa će vidjeti šta će im od kože biti.

Poturica i poturača ovakove vrste među našim pretcima nije bilo. Čak ni vojvodu Radaka ne bi trebalo smatrati poturicom. Naredba o njegovom smaknuću je pogreška, koja je rezultirao sultanov prenaglašeni viteški karakter. U svojoj naglosti sultan se nije obazirao na činjenicu koju je znao, odnosno mogao znati, i koje bi bilo najbolji zagovor za Ratka-bogumila koji se je pod presijom bio formalno odrekao svoje vjere: bogumilski prvaci kao predstavnici većine stanovništva Bosne i Hercegovine više od 70 godina očijukaše s Turcima i zvahu ih da im pomognu riješiti se papinskog napada na njihovu savjest i vjersko ubjeđenje, zaštiti ih od mađarskih kaznenih ekspedicija i svojih nenarodnih kraljeva, koji osluškivahu svačije osim narodnog. Uostalom, kad bi teoretski i priznali da su se Radak, Kovačević i njima slični u doba turskog osvojenja Bosne pokazali kao ulizice-poturice, treba odmah konstatovati da je sultan, pogubivši ih, dao najbolju lekciju Bošnjacima o tome kako treba biti karakteran i kako on prezire udvorice, pa makar mu oni praktično i korisni bili.