Spomenik Francu Ferdinandu i Sofiji: Priča o životu jednog spomenika

Malo Sarajlija danas zna da je na Latinskoj ćupriji 1917. godine podignut spomenik Francu Ferdinandu i njegovoj supruzi Sofiji, koje je Gavrilo Princip ubio tri godine ranije. Nešto više od godinu nakon podizanja, “Spomenik umorstvu” razmontiran je i sklonjen u baštu Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. Odatle je misteriozno nestao sredinom 1970-ih, a danas se dijelovi spomenika nalaze u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, u Trebinju i na Kobiljoj Glavi. Novo vrijeme donosi ekskluzivnu priču o ovom spomeniku, njegovom podizanju i uklanjanju, njegovoj sudbini nakon nestanka iz bašte Zemaljskog muzeja... Prvi put javnost ima priliku saznati ko je sve danas vlasnik dijelova spomenika, gdje se oni nalaze, nevjerovatnu priču o njihovom dospijeću do Trebinja, Kobilje Glave i gdje sve ne, ali i o mogućnosti ponovnog “povratka” Ferdinanda i Sofije na Latinsku ćupriju

Mjesto na kome se nalazio spomenik
Mjesto na kome se nalazio spomenik,Spomenik je uklonjen, ostala je betonska klupa
Svečano otkrivanje spomenika 1917. godine
Svečano otkrivanje spomenika 1917. godine
Svečano otkrivanje spomenika 1917. godine
Svečano otkrivanje spomenika 1917. godine

Roman Dževada Karahasana “Sara i Serafina” počinje sjećanjem na jedan piščev razgovor s Albertom Goldsteinom, pri čemu Goldstein, između ostalog, kaže: “Ljudski boravak na ovom svijetu odvija se u sjeni brončanih likova… Pod brončanim likovima mislim naravno na spomenike kao simbole jednog sistema vrijednosti, kao nezaobilazni sastavni dio političkog poretka, kao znak države.”

Ako je doista izgrađena spomenička kultura i, općenito, jasno definirana kultura sjećanja znak postojanja jedne države, onda s pravom možemo kazati da je ovo još jedan lakmus-papir na kojem se jasno vidi da u “zemlji” Bosni i Hercegovini ne stanuje “država” Bosna i Hercegovina, a da ne govorimo o jednom društvu s izgrađenim sistemom vrijednosti koji bi bio oživotvoren izgradnjom spomenika.

Istraživanje kolega iz nevladine organizacije Centar za nenasilnu akciju o izgradnju spomenika u BiH nakon rata, a u kontekstu pomirenja, pokazalo je da u Bosni i Hercegovini, manje-više, spomenike diže ko, gdje i kako hoće, uglavnom uinad “onim drugima”. Odluke o spomenicima uglavnom se donose na lokalnom nivou, pa stoga i nemamo velikih monumentalnih spomenika kakvi su građeni za vrijeme socijalizma kad su se o spomeničkoj kulturi brinuli najviši državni i partijski forumi. Najvulgarniji primjer izgradnje spomenika jesu oni spomenici koje porodice u znak sjećanja na nastradale podižu uz same magistralne i svake druge puteve – koji se, po pravilu, nalaze na mjestima koja su već “pogodna” za automobilske nesreće – a nakon što novopodignuti spomenik dodatno smanji “vidno polje”, onda ta mjesta postaju magneti za nove nesreće.

Ako bi neki novi spomenici doživjeli sudbinu onih socijalističkih, onda je bolje da ih nikad i ne izgradimo. Jer, spomenik, bez obzira na to koliko on bio monumentalan, naprosto je mrtav bez rituala i kulture sjećanja na ono što taj spomenik simbolizira. Nenad Veličković u romanu “Vremenska petlja” naglašava upravo svu beznačajnost spomenika nakon što su prestali rituali koji su bili vezani za te spomenike. Kad se studenti Suni i Bubi raspravljaju treba li ili ne treba spomenik u Potočarima, u korist izgradnje spomenika navodi se činjenica da će spomenik pomoći da se ne zaboravi više od 8.000 onih koji su ubijeni jer su bili Bošnjaci. Bubi tad poentira: “Ovdje je prije šesdeset godina ubijeno 4.000 ranjenika zato što su bili partizani i sad su to svi zaboravili. A spomenik k’o neboder.”

Prethodni primjeri i citati važni su nam da bismo shvatili koliko su sa spomenicima povezani fenomeni države i kulture sjećanja i kakav je trenutni društveno-politički kontekst kad je riječ o izgradnji spomenika u Bosni i Hercegovini. Ni u regionu, čini se, nije mnogo bolja situacija. U Makedoniji je prije nekoliko sedmica preko noći “nikao” spomenik Titu a da niko ne zna ko ga je podigao, dok je spomenik caru Dušanu podignut u okviru prijekta “Skoplje 2014” izazvao žestoke polemike i sukobe.

Spomenik umorstvu: Sjećanje na Ferdinanda i Sofiju

U slučaju spomenika umorstvu nije riječ o podizanju novog spomenika, nego, naime, o sudbini jednog davno, skoro prije stoljeće podignutog pa uklonjenog spomenika. Zvaničan naziv spomenika jeste “Spomenik umorstvu”, postavljen daleke 1917. godine pored Latinske ćuprije, koja se godinu poslije neće zvati ni ćuprija ni latinska. Te 1917. godine, tri godine nakon ubistva nadvojvode Franca Ferdinanda i vojvotkinje Sofije od Hohenberga, u znak sjećanja ne “nevino ubijene” podignut im je monumentalni spomenik. Iako je bilo različitih informacija o vremenu podizanja spomenika, danas sa sigurnošću možemo potvrditi da je spomenik podignut na treću godišnjicu Atentata. Veliku zabunu oko datuma podizanja spomenika izazvala je činjenica da su u Historijskom arhivu Sarajevo pronađene fotografije otkrivanja spomenika pri čemu je u katalogu kao vrijeme nastanka fotografija bila upisana 1915. godina. Međutim, spomenik je izrađen 1916. godine i ta je godina ugravirana na spomeniku koji je pravljen po ideji profesora Eugena Borija, “natporučnika u pričuvi” i mađarskog akademskog kipara. Spomenik je izrađen u Budimpešti odakle je dopremljen u Sarajevo. Svečano je otkriven 28. juna 1917. godine o čemu su izvijestile i tadašnje sarajevske dnevne novine “Bosnische Post”.

Visina spomenika iznosila je oko 12 metara, a možemo reći da se sastojao iz tri dijela. Prvi dio je postolje koje je napravljeno od šleskog kamena, drugi dio je bronzani medaljon s ugraviranim likovima Franca i Sofije, dok su završni dio spomenika činila dva velika stupa s bronzanim krunama iznad. Sastavni dio spomenika bila je i mala niša u koju se polagalo cvijeće.

Cio spomenik izrađen je u stilu kasne secesije i predstavljao je značajno umjetničko ostvarenje svoga doba, posebno ako se u obzir uzmu okolnosti u kojima je građen. Spomenik je napravljen od manjih dijelova koji su se uklapali jedan u drugi po sistemu lego-kockica, što će kasnije odigrati značajnu ulogu u njegovoj sudbini. Sastavni dio spomenika bila je i klupa koja je sagrađena s desne strane, a koja je preživjela sve do današnjih dana. Lokacijski, spomenik je napravljen na samom ulazu na Latinsku ćupriju, nasuprot mjestu s kojeg je Princip pucao, a neposredno na mjestu na kojem se nalazio automobil s Francom Ferdinandom i njegovom suprugom.

Prema nacrtima profesora Borija, “uz najviše pokroviteljstvo njegovog carskog i kraljevskog apostolskoga veličanstva i njezinog veličanstva carice i kraljice”, bilo je planirano da se prekoputa Latinske ćuprije podigne “Spomenik okaja”, koji se trebao sastojati iz spomen-crkve Franca Ferdinanda uz koju je trebao stajati “Sofijin dom”. Bori je već bio izradio nacrte koji su štampani u “Carskoj dvorskoj i državnoj tiskari” u Beču, ali do izgradnje ovih objekata nikad nije došlo. Naime, Austro-Ugarska monarhija jedva da je doživjela i sljedeću godišnjicu atentata, a već krajem 1918. “crno-žuta monarhija”, ili “tamnica naroda”, kako su uobičavali nazivati Austro-Ugarsku monarhiju, više nije postojala. Monarhija, koja se stoljećima održavala i širila uspješnim sklapanjem brakova, nije preživjela rat koji je, da tragedija bude veća, sama započela.



Uklanjanje spomenika


U Sarajevo su 6. novembra 1918. godine ušle prve jedinice srpske vojske koje su, barem tako historijski izvori kazuju, dočekane s velikim oduševljenjem. Pozdravni govor srpskoj vojsci na čelu s vojvodom Stepom Stepanovićem održao je i sam reisul-ulema Džemaludin ef. Čaušević, koji je samo prije mjesec u razgovoru s Antunom Korošcem potvrdio da mu je “dosta naše vlade, i turske i njemačke”, te poručio šefu Jugoslavenskog kluba u austrougarskom parlamentu da “rade što hoće” a da će on podržati svaki čin koji će “našem narodu donijeti slobodu”.

Nakon formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca spomenik umorstvu ostaje na Latinskoj ćupriji. Nova država, koja je značajan dio svog legitimiteta crpila upravo iz borbe protiv mrskog austrougarskog okupatora s kojim je pune četiri godine vodila krvav rat – koji je još na početku poprimio razmjere svjetskog sukoba – reagirala je prilično brzo. Za novu vlast bilo je neprirodno da usred Sarajeva, koje je postalo simbolički centar početka rata koji je rezultirao formiranjem prve zajedničke jugoslavenske države, stoji spomenik Francu Ferdinandu.

Već krajem 1918. godine spomenik je uklonjen, a Latinska ćuprija preimenovana u Principov most. Ulica Franje Josipa dobila je ime po kralju Petru I Karađorđeviću. Ulica koja je do te 1918. godine nosila naziv po Francu Ferdinandu i Sofiji, dobila je ime po jednom novom prijestolonasljedniku – Aleksandru Karađorđeviću, čiji će život biti okončan u novom atentatu deceniju i nekoliko godina poslije. Godine 1930. na Principovom mostu podignuta je spomen-ploča Gavrilu Principu, koja i sama ima zanimljivu historiju. Međutim, ovdje nas zanima odiseja spomenika Ferdinandu i Sofiji koji je, sasvim sigurno možemo ustvrditi, brižljivo razmontiran, a ne srušen i momentalno uništen te 1918. godine. S obzirom na to da je spomenik bio visok oko 12 metara i težak nekoliko tona, vjerovatno bi bio u potpunosti uništen u vrijeme njegovog uklanjanja 1918. godine samo da je bio sačinjen iz jednog dijela. Cijelu priču o historiji ovog spomenika nakon njegovog uklanjanja možemo samo fragmentarno rekonstruirati, ali i ti dijelovi su sasvim dovoljni za odličnu filmsku priču.


Početak potrage

Na 90. godišnjicu Atentata, sarajevska novinarka Indira Kučuk-Sorguč objavila je u naučno-historijskom časopisu “Prilozi” tekst koji je donekle osvijetlio sudbinu spomenika. Naime, nakon što je sklonjen s Latinski ćuprije, ostaci spomenika odloženi su u baštu Zemaljskog muzeja u Sarajevu, čija je nova zgrada na Marijinu Dvoru bila jedva četiri godine starija od samog spomenika Ferdinandu i Sofiji. Sasvim je izvjesno da su svi dijelovi ovog spomenika ostali u bašti Zemaljskog muzeja ne samo u vrijeme postojanja Kraljevine SHS i kasnije Kraljevine Jugoslavije, već su na istom mjestu preživjeli Drugi svjetski rat i najmanje tri decenije socijalističke Jugoslavije. Ni nova Jugoslavija nije značajnije promijenila percepciju Sarajevskog atentata kakva je uspostavljena 1918. godine, pri čemu je Principu data jedna općejugoslavenska uloga borca protiv “mrskih okupatora” a Princip je, da podudarnost bude veća, pucao u prsa jednog “Švabe”.

Iako je spomen-ploča Principu, kao što smo već imali priliku čitati, 1941. godine kao rođendanski poklon završila kod Hitlera, te je nakon oslobođenja Sarajeva vraćena, ćuprija se i dalje nastavila zvati Principov most, a o bilo kakvom povratku spomenika Francu Ferdinandu na mjesto gdje je stajao nije moglo biti ni govora, dok se za spomenik niko nije posebno ni zanimao. Tek nakon propasti Jugoslavije, opsade Sarajava i 80. godišnjice atentata koju je Sarajevo dočekalo u potpunom okruženju, počelo je zanimanje za sudbinu spomenika Ferdinandu i Sofiji. To zanimanje bilo je posljedica jedne znatne promjene u percepciji cjelokupne austrougarske vlasti, Atentata i Prvog svjetskog rata u onom dijelu bosanskohercegovačkog društva koje možemo nazvati bosansko-bošnjačkim – pitanje koje ovom prilikom nećemo detaljnije razmatrati. Danas ponovo imamo “Latinsku ćupriju”, a ne “Principov most”, “Muzej Mlade Bosne” preimenovan je u “Muzej austrougarskog perioda 1878–1918”, dok na samom mjestu Atentata o tom događaju svjedoči samo spomen-ploča s “neutralnim” tekstom koji turiste obavještava da se nalaze na mjestu Atentata, pri čemu se čin Atentata ne ocjenjuje ni terorističkim ni herojskim.

Dijelovi spomenika koji se nalaze u Trebinju
Dijelovi spomenika koji se nalaze u Trebinju
Dijelovi spomenika koji se nalaze u Trebinju
Dijelovi spomenika koji se nalaze u Trebinju

Tri trećine spomenika

Tek nakon 1995. godine saznalo se da se dijelovi spomenika ne nalaze u bašti Zemaljskog muzeja, te da se u Sarajevu više uopće ne nalaze svi dijelovi spomenika. Jedan dio spomenika, umjetnički vjerovatno najvredniji, od 1979. godine nalazi se u Umjetničkoj galeriji BiH. To je bronzani medaljon s portretima Ferdinanda i Sofije, te jedna kruna koja je stajala na vrhu spomenika. Dio spomenika koji se čuva u Umjetničkoj galeriji u zvaničnom katalogu opisan je ovako: “Reljefna ploča sa portretima kneževskog para Franje Ferdinanda i Sofije de Hohenberg, bronza 129x135x36, ispod lijevog anđela na postamentu je utisnuta pečatna signatura: Bory 1916. Dopojasni portreti su predstavljeni u svečanim odorama, u plitkom reljefu, na ovalnoj ploči koju sa svake strane pridržava po jedan anđeo u bareljefu. U vrhu ploče su dvije krune i lenta s natpisom FRANCISCUS FERDINANDUS te SOPHIA DE HOHENBERG.

Gornja i donja strana ploče ukrašena je reljefnim lovorovim vijencem i granama lovora. Ova ploča s portretima ubijenih supružnika predstavlja istaknuto umjetničko djelo kasne secesije.” Kruna koja se i danas nalazi u Umjetničkoj galeriji BiH ovako je opisana: “Kruna Austro-Ugarske monarhije, bronza, koja se nalazila iznad završnog dijela spomenika s reljefnim grbovima. Označava krunu prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, postavljena iznad njegovog obiteljskog grba, na samom vrhu spomenika.”

U Umjetničkoj galeriji BiH potvrdili su nam da su 1979. godine dobili i drugu krunu (kruna istih karakteristika i pozicije na spomeniku s tom razlikom što je označavala vojvotkinju Sofiju), ali je i ona u međuvremenu nestala. Ova institucija nema nikakav zapisnik o preuzimanju dijelova spomenika, što se objašnjava činjenicom da je posrednik u cjelokupnom poslu bio Zavod za zaštitu spomenika Grada Sarajeva. Ipak, danas ni ovaj zavod nema nikakvu dokumentaciju koja bi govorila o samom činu preuzimanja dijelova spomenika. Kad je 2004. godine Indira Kučuk-Sorguč obavila intervju s zaposlenim u Zemaljskom muzeju BiH, objašnjeno joj je da ni oni nemaju nikakvu dokumentaciju koja bi objasnila kako, zašto i na koji način je spomenik izmješten iz bašte Zemaljskog muzeja.

Posljednje informacije do kojih je došla Kučuk-Sorguč te 2004. godine jesu da se ostali dijelovi spomenika nalaze u Trebinju te na Kobiljoj glavi, mjestu iznad Sarajeva. Kučuk-Sorguč nam je kazala da se od tada nije podrobnije bavila sudbinom spomenika te da nije saznala nikakve nove detalje. U bosanskohercegovačkoj javnosti nisu bili poznati vlasnici dijelova spomenika koji se nalazi na ovim lokacijama, a kružile su različite priče o načinu na koji je spomenik još jednom “razmontiran” krajem 1970-ih.

Kruna koja se nalazi u Umjetničkoj galeriji BiH
Kruna koja se nalazi u Umjetničkoj galeriji BiH

Trenutna lokacija dijelova spomenika

Prije nego se pozabavimo ovim teorijama, ustvrdimo činjenično stanje: značajni dijelovi spomenika nalaze se u vlasništvu Ilije Šiškovića, vlasnika kamenorezačkog preduzeća Šišković d.o.o u Trebinju, koje je naslijedio od svog oca Gojka, poznatog kamenoresca na širem području Hercegovine. Danas se u vlasništvu Šiškovića, prema tvrdnjama trebinjskog arhitekte Vuka Roganovića koji je bio prijatelj Gojka Šiškovića, nalazi najmanje polovina dijelova spomenika Francu Ferdinandu. Tačnije, u Trebinju su danas stupovi koji su bili iznad medaljona i koji su izrađeni od jablanita, vrste kamena s područja Jablanice. Međutim, kako su ovi stupovi bili visoki najmanje 4-5 metara te sastavljeni iz više dijelova, ostaje nejasno da li se danas svi nalaze u Trebinju. U vlasništvu porodice Šišković danas je i vijenac koji se nalazio iznad spomenika, na kojem su se nalazile krune. Roganović kaže da se danas u vlasništvu Šiškovića nalazi 14 dijelova spomenika, ali napominje da ne zna kako je Gojko dobio dijelove spomenika, a sačuvani su zahvaljujući njegovoj neostvarenoj želji da od raznih dijelova kamena napravi svoj muzej.

Treća trećina spomenika doista se nalazi na Kobiljoj Glavi, mjestu koje se nalazi jedva pet kilometara sjeverno od Sarajeva. Na ovoj lokaciji nalazi se postament, dio spomenika koji je građen od kamena iz Šlezije, a koji je stajao neposredno na zemlji i na kojem se nalazio uklopljen ostatak spomenika. Danas se ostaci ovog kamena nalaze na lokalitetu zaraslom u trnje, a u vlasništvu kamenoresca Nijaza Tankovića. Naime, 1997. godine Tanković je od Ranka Gace, sina pokojnog Miloša Gace, kupio kamenorezačku radnja sa svim mašinama i ostacima kamena među kojima su se nalazili i dijelovi ovog spomenika. Ovaj postament nikada nije iskoristio zbog njegove težine koja je komplicirala premještanje, ali i zbog tvrdoće koja nije dozvoljavala obradu običnim mašinama kakve je Tanković imao. Kako ga nije mogao iskoristiti, ostavio ga je na zapuštenoj lokaciji, pri čemu smo se i sami uvjerili da jedan dio postamenta doista još stoji netaknut. Tanković objašnjava da postoji mogućnost da je dio postamenta odvezen u vrijeme kad se gradio put koji prolazi neposredno pokraj te lokacije, jer su tada radnici s velikim mašinama znali odvući i dio onoga što je on naslijedio od klesara Gace.

Ipak, Tanković vjeruje da su pojedini dijelovi spomenika nepovratno uništeni, posebno oni koji su bili pogodni za obradu, tako da danas postoji realna mogućnost da je u neki od savremenih spomenika ugrađen kamen koji je prvobitno bio sastavni dio spomenika Ferdinandu i Sofiji.


Preko puta spomenika planirana je gradnja spomen-crkve
Preko puta spomenika planirana je gradnja spomen-crkve

Teorije o nestanku spomenika

Kako su dijelovi spomenika iz bašte Zemaljskog muzeja dospjeli do Trebinja, Kobilje Glave i gdje sve ne, teško je odgovoriti. Kao što smo vidjeli, ne postoje dokumenti koji bi objasnili kako su klesari i klesarske radnje došle do dijelova spomenika. Taj “prazan prostor” popunjavaju različite teorije, neke nevjerovatne i sasvim sigurno neistinite, druge s izvjesnom logikom i mogućnošću da budu potvrđene u skorije vrijeme.

Prva teorija, koju nam kazuju najstariji uposlenici nekadašnjeg Muzeja Mlade Bosne a danas Muzeja austrougarskog perioda 1878–1878, koji se nalazi neposredno kod Latinske ćuprije, kaže da su “zli komunisti” željeli uništiti spomenik pa su ga rasparčali i poslali na različite strane. Međutim, takva teorija posve je nelogična. Na ideju uništenja spomenika nisu došle ni vlasti 1918. godine, a komunisti i da su željeli uništiti spomenik, ne bi čekali tri decenije da to učine. S druge strane, ukoliko se krajem 1970-ih željelo uništiti spomenik, nevjerovatno je da je dio spomenika premješten u Umjetničku galeriju BiH koja se nalazi u samom srcu Sarajeva, udaljena jedva tridesetak metara zračne linije od mjesta Atentata i mjesta na kojem je spomenik stajao.

Druga, nešto izvjesnija teorija kaže da su dijelove spomenika kamenoresci dobili krajem 1970-ih kao svojevrsnu kompenzaciju za različite poslove koje su vršili za gradsku upravu. Jedni će reći da su kamenoresci tih godina obnavljali Muzej Mlade Bosne, drugi da se radilo o kamenorezačkim radovima na uređivanju korita Miljacke, a treći pak tvrde da su neki kamenoresci izrađivali spomen-ploču stradalim rudarima jame Raspotočje, a Izvršno vijeće BiH dalo im je dijelove spomenika jer nije imalo novca da im plati za njihov rad. Dakle, kako vlasti nisu imale novca, ponuđeno im je da dobiju dijelove spomenika koje bi potom mogli preraditi. Međutim, ova teorija teško može odgovoriti na nekoliko pitanja. Naime, ukoliko je gradska uprava takvo nešto doista uradila, iako teško da je postojala zakonska mogućnost za nešto slično, onda bi o tome vjerovatno postojao i neki pisani trag. Posebno bi Zemaljski muzej, kojem je povjereno čuvanje dijelova spomenika, u svojoj arhivi morao čuvati dokument koji nalaže da se dijelovi spomenika daju kamenorescima. Drugo pitanje koje dovodi u sumnju ovu teoriju jeste zašto bi bilo koji kamenorezac pristao da u kompenzaciju uzme kamen za koji je znao da je teško obradiv. Također, teško je povjerovati da vlasti nisu imale novca baš tih 1970-ih, koje će mnogi nazvati zlatnim godinama socijalizma.

Treća teorija, koja do sada nije bila prisutna u javnosti, govori o tome kako su dijelovi spomenika iz bašte Zemaljskog muzeja izneseni “na svoju ruku”, odnosno nelegalno i tajno. Nijaz Tanković objašnjava da je doista sredinom 1970-ih sarajevska državna firma “Kamenorezac” izvodila različite radove u blizini Zemaljskog muzeja. Tih godina građena je zgrada današnjih institucija BiH, bivša zgrada Izvršnog vijeća SR BiH, a koja se nalazi u neposrednoj blizini muzeja. Također, u neposrednoj blizini muzeja nalazi se i korito Miljacke koje je uređivano 1970-ih. Ovi radovi u neposrednoj blizini muzeja značajni su zbog masivnosti dijelova spomenika koji su morali biti utovareni i odvezeni posebnim mašinama. Kao što vidimo, 1970-ih takve su se mašine sigurno nalazile u blizini Zemaljskog muzeja, što je dodatno olakšalo iznošenje spomenika. U prilog ovoj teoriji ide i činjenica da je Miloš Gaco, od kojeg je Tanković i naslijedio dijelove spomenika, u to vrijeme bio direktor “Kamenoresca”.

Međutim, i dalje ostaje nejasno zašto bi neko uzeo dijelove spomenika koje teško da može iskoristiti za bilo šta. Taj djelić slagalice popunjava priča sarajevskog klesara Mire Šege. Naime 1970-ih u Sarajevo je dolazio “nekakav Švabo”, kolekcionar, koji je bio zainteresiran da otkupi cijeli spomenik Francu Ferdinandu. Ipak, zbog zakonskih prepreka, takvo nešto nije bilo moguće, pa se pristupilo “tajnoj operaciji” izvlačenja spomenika. Nakon što je spomenik izvučen iz muzeja, trebalo ga je na neki način prokrijumčariti iz Jugoslavije. Tada su znatni dijelovi spomenika ustupljeni Gojku Šiškoviću, koji je imao kamenorezačku radnju u Trebinju. Vjerovalo se, naime, da se spomenik najlakše može prokrijumčariti preko Hercegovine ili Dalmacije, pri čemu bi brodom zauvijek napustio Jugoslaviju.

Ovom teorijom objašnjava se nepostojanje pisanih tragova o nestanku spomenika. Naravno, postoje pitanja na koje ni ova teorija ne može odgovoriti. Takvo je pitanje, naprimjer, zašto su izneseni samo kameni dijelovi spomenika, dok su bronzani dijelovi, koji su znatno vredniji za kolekcionare, ostali, pa su uredno prebačeni iz muzeja u Umjetničku galeriju BiH. Činjenica da kamenoresci danas posjeduju samo kamene dijelove spomenika ide u prilog teoriji po kojoj su to doista dobili od gradske uprave kao neku vrstu kompenzacije.

Za potvrdu bilo koje teorije ključni podaci morali bi se nalaziti u Zemaljskom muzeju BiH. Bez obzira na način na koji je spomenik napustio Zemaljski muzej, trebao bi postojati određen pisani trag. Naravno, ukoliko se ne bi našao nikakav pisani trag, to bi moglo značiti ili nemar zaposlenih u ovoj instituciji koja je decenijama čuvala spomenik, ili potvrdu teorije koja kaže da se spomenik željelo prokrijumčariti izvan Jugoslavije. Nažalost, više od godinu Zemaljski muzej BiH u potpunosti je zatvoren, pa će se morati pričekati na odgovore o ovim pitanjima.

Na kraju, bilo koja od teorija da je istinita, ne treba nas iznenaditi. Koliko je samo srednjovjekovnih stećaka širom BiH pretvoreno u seoska korita, koliko je kamena sa starih gradova uzidano u najnovije kuće i vile u posljednjih 100 godina, koliko je partizanskih bisti pretopljeno kao staro željezo… Nestanak jednog spomenika, makar on bio podignut u znak sjećanja na jednog nadvojvodu, nije ništa novo. Ne bi ovo bio ni prvi ni posljednji put da oni koji čuvaju spomenike i različita djela od umjetničke vrijednosti zažmire na jedno ili na oba oka kako bi u ruke bogatih kolekcionara dospjelo ono što njima znači mnogo i za šta su spremni platiti pravo bogatstvo.

Dijelovi spomenika koji se nalaze na Kobiljoj Glavi
Dijelovi spomenika koji se nalaze na Kobiljoj Glavi

Mogućnost povratka spomenika

Ideje o povratku spomenika Francu Ferdinandu na mjesto s kojeg je uklonjen davne 1918. godine javljala se nekoliko puta, ali o ovom pitanju nikad nije postignut konsenzus. Bosanskohercegovačko društvo uoči 100. godišnjice Sarajevskog atentata ima različite, često sasvim suprotstavljene poglede na ovaj historijski događaj. Čak ni unutar bosansko-bošnjačkog korpusa ne postoji jedinstveno gledanje na ideju povratka spomenika Francu Ferdinandu. Da se značajnije nikad nije odmaklo u realizaciji ideje povratka spomenika govori i činjenica da detaljno nikad nije istraženo to kako su dijelovi spomenika dospjeli sve do Trebinja, niti je javnosti, a ni gradskim vlastima uopće poznato ko je danas vlasnik spomenika. Sarajlija Nijaz Tanković kaže da ga niko nikad nije kontaktirao vezano za ustupanje ili prodaju dijelova spomenika u njegovom vlasništvu, ali dodaje da ne bi imao ništa protiv da to bilo kome proda.

Prije nekoliko dana pojavila se informacija da je gradonačelnik Sarajeva Ivo Komšić pokrenuo inicijativu za povratak spomenika te da je već stupljeno u kontakt s vlasnicima dijelova spomenika koji se nalazi u Trebinju. Zapelo je, kao i obično, oko novca. Navodno su Šiškovići tražili 30.000 KM, što je za Komšića bilo previše. Na naš upit o ovim aktivnostima iz gradske uprave kratko odgovaraju: “Gradska uprava ni u kakvoj proceduri nije imala inicijativu za podizanje spomenika nadvojvodi Francu Ferdinandu.”

Brončani medaljon koji se nalazi u Umjetničkoj galeriji BiH
Brončani medaljon koji se nalazi u Umjetničkoj galeriji BiH

Write a comment

Comments: 1