Progovorila kćerka ubijene žene sa RON Havivove fotografije: Roditelje su mi ubili Arkanovci

Intervju Alme Peković, kćerke žene koju su u Bijeljini 1992., godine ubili Arkanovi Tigrovi, a što je fotografisao svjetski poznat fotoreporter Ron Haviv. Njegove slike stradanja Bošnjaka u Bijeljini obišle su svijet.

Alma Peković, kćerka i sestra žrtava ratnog zločina iz aprila 1992. u Bijeljini, događaja koji je osvjedočen na fotografiji fotoreportera Rona Haviva, a na kojoj se vidi da su ubice pripadnici Srpske dobrovoljačke garde – takozvanih Arkanovih Tigrova, podnijela je 2. aprila 2015. godine krivičnu prijavu protiv anonimnih lica Tužilaštvu za ratne zločine.

Ona u izjavi za beogradski Danas kaže da je tom prilikom Tužilaštvu predala i spisak od nekoliko imena protiv kojih bi mogla da bude podignuta optužnica.

 

- Krivičnu prijavu sam podnijela Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije, 2. aprila 2015. godine, simbolično, jer su na taj dan ubijeni moji roditelji i brat. Predmet je registrovan pod brojem KTR 54/15, a predmet vodi tužilac Milan Petrović. Par puta smo ga kontaktirali i dali smo mu izvjesna imena koja bi mogla biti optužena, ali nema nikakvog pomaka u tom slučaju - ističe sagovornica lista Danas.

 

Dosadašnji tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević izjavio je nedavno da je donijeta naredba o istrazi Dobrovoljačke garde.

 

- Donijeta je naredba o istrazi Garde, dotakli smo je... - rekao je on, ne precizirajući o kom predmetu je riječ.

 

Iza fotografije Rona Haviva, koja je obišla svijet i postala svojevrsna paradigma brutalnosti i zvjerstava koje su činili Arkanovi Tigrovi, stoji potresna priča čiji ishod, uprkos činjenici da je prošlo čak 23 godine, tek sluti na mogući rasplet.

 

S obzirom na dosadašnje iskustvo rada Tužilaštva za ratne zločine, očekivanja da će ratni zločini koji su počinjeni u ime građana Srbije nemaju uporišta u realnosti. Uprkos tome, porodice žrtava ne gube nadu. U razgovoru za Danas Alma Peković iznosi činjenice, sjećajući se tog najtragičnijeg trenutka u životu.

 

Samo smo željeli kupiti kolica za bebu

 

- Imala sam 27 godina i živjela sasvim normalno sa mojim mužem i bebom, na drugom kraju grada od mjesta gde su živjeli moji roditelji... Tamo gdje ću igrom slučaja ostati živa za razliku od njih, oca Redžepa, majke Ajše i brata Admira Šabanovića.

 

Ponedjeljak, 30. 3. 1992. otišla sam sa mojim mužem u obližnju Loznicu kako bi kupili našoj bebi kolica. Istog dana smo htjeli probati ta kolica, pa smo negdje kasno po podne otišli u centar grada da prošetamo. Na naše zaprepaštenje i čuđenje grad je bio potpuno prazan i pust. Tek poneki prolaznik kao mi, ili zalutali pas, mogao se vidjeti na ulicama grada Bijeljine. Bilo nam je jako sumnjivo i muž je odlučio da se odmah vratimo našoj kući, premda smo imali namjeru otići do mojih roditelja koji su živjeli samo par stotina metara od centra grada, u Ulici JNA 56.

 

Na svu sreću stigli smo na vrijeme kući u Ulici Petra Kočića 76, otprilike dva kilometra od centra grada. Nedugo poslije toga, u prvim predvečernjim satima, začula se pucnjava negdje u gradu. Ni slutili nismo da je počeo rat u Bosni i Hercegovini i stradanja nedužnih civila, pa i mojih roditelja.

 

Misteriozan nestanak oružja

 

Moj muž, koji je radio u štabu Teritorijalne odbrane grada Bijeljine, imao je kancelariju u Bijeljinskoj kasarni "Fadil Jahić Španac". Bio je na jako odgovornoj dužnosti i kretao se svakog radnog dana po kasarni radeći poslove koje je zahtijevala njegova struka i posao. Pričao mi je par puta kako se nešto čudno dešava u toj kasarni, da se neprestano dovlače i odvlače MTS (materijalno tehnička sredstva), kopaju se rovovi, a iz njegovog magacina, koji je on dužio za pripadnike TO, odvukli su sve bez njegovog znanja i bez saglasnosti komandanta TO Bijeljina u obližnju Patkovacu.

 

Tamo je bila stacionirana jedna manja kasarna, ali je bila van očiju muslimanskog naroda, odnosno tamo su živjeli samo Srbi.

 

Nije mu nikad palo na pamet da se tako nešto strašno može dogoditi u njegovom gradu kao u Vukovaru, gdje su ga jedne noći, dobro se sjećam, probudili u dva časa ujutru pripadnici JNA, kako bi im on otvorio magacine TO i oni tamo smjestili ogromno naoružanje koje su dovukli iz tog grada, a sve to po noći kako narod sa ulice ne bi mogao to vidjeti.

 

Sutradan, pucnjava koja se nadaleko čula i poneka granata, koja je pala iznad naših kuća u Ulici Petra Kočića, nagovještavala je nesagledive posljedice. Ostali smo taj dan kod naše kuće a ja sam par puta razgovarala telefonom sa mojom mamom, kada mi je ona rekla da se isto tako puca oko njihove kuće i oko gradske bolnice, ali da su oni na "sigurnom", u podrumu njihove kuće, gdje su pristigle obližnje komšije. Među njima je bila porodica Pajaziti sa svim članovima a i radnici koji su radili u buregdžinici "Tri brata", vlasništvo Abdurahmana Pajazita, najstarijeg brata od njih trojice.

 

Druga familija koja se tu zatekla bili su isto tako prve komšije Mulabdić sa sinom, kćerkom, snahom i unukom. Ukupno, po maminoj priči, bilo ih je oko 15.

 

Posljednji put razgovor sa majkom

 

Zadnji put sam se čula sa majkom 2. aprila, negdje oko devet sati ujutro, i to je bio zadnji put... Moj muž, svekar, svekrva i ja smo još uvijek tog dana bili u našoj kući. Muž je par puta zvao pukovnika Masala, koji je bio komandant kasarne i lično se poznavao sa mojim mužem, da mu pošalje jednu kampanjolu kako bi se mogli prebaciti do kasarne i tamo koliko toliko smjestiti na "sigurnom".

 

Nažalost, taj isti pukovnik nije mu izašao u susret rekavši da ako može sam da se prebaci do kasarne, da dođe, a da on to ne može narediti... Negdje oko dva sata po podne mom mužu je rekao jedan naš komšija koji je poznavao neke uticajne ljude u Bijeljini da se nešto strašno desilo kod kuće mojih roditelja i da bi to trebalo provjeriti. Nije mi to muž rekao, niti će mi reći. Za to sam saznala 5. aprila, u nedjelju, od moje tetke.

 

U međuvremenu, tog 2. aprila na Radio Bijeljini čuo se proglas da sve mjesne zajednice organizovano skupe sve naoružanje i da se ono preda u SUP. U našoj ulici je bilo tri lovačke puške i dva pištolja sa urednim dozvolama. To smo skupili, i moj muž je riješio zajedno sa još dvojicom momaka iz ulice da odu sa autom i bijelom zastavom do SUP-a i to predaju.

 

Muž mi je kasnije rekao da je to uradio zbog toga kako bi tamo nekoga sreo u policiji i provjerio tu informaciju koju su mu rekli... Otišao je tamo i stvarno iz policije su mu dali dva policajca i auto da sjedne i da ode na lice mjesta i da provjeri tu informaciju, jer navodno ni oni nisu bili sigurni a nisu ni znali. Kad je stigao sa policijskim autom i dva policajca, koji su bili korektni, na lice mjesta uvjerio se da je na trotoaru ležala moja majka u bijelom džemperu, koju je prepoznao, i muškarac u kožnoj jakni kojeg je takođe prepoznao, a bio je to Abdurahman Pajaziti, vlasnik buregdžijske radnje koja je bila do kuće mojih roditelja.

 

Treću žensku osoba koja je ležala na istom mjestu moj muž nije prepoznao, a bila je to supruga Abdurahmana, tek ćemo kasnije saznati...

 

Kad je ponovo stigao do SUP-a, tamo ga je čekao izvjesni Pero Simić, novinar, koji je tražio od njega neki razgovor ili da da neki proglas preko Radio Bijeljine, kako je navodno u Bijeljini sve sigurno i čisto. On je taj intervju izbjegao ni sam se ne sjeća kako, i vratio se kući sav potresen i isprepadan...

 

Odmah poslije njegovog dolaska krenuli smo prema kasarni a za nama onako spontano još mještana naše ulice u kojoj smo živjeli znajući da moj muž tamo radi i da će ako budu tamo, biti možda malo više zaštićeniji.

 

Došli smo nekako do kasarne i tu su nas zaustavili maskirani civili, naoružani do zuba, pripadnici Srpske radikalne stranke koji su na glavama imali kape sa kokardama. Nisu nas puno maltretirali, psovali su samo "balijsku majku" i rekli da se vratimo odakle smo došli.

 

Nismo imali drugog izbora i krenuli smo nazad. Usput nas je zaustavio naš kućni prijatelj Mire Hanušić i odveo nas kod njega da se ne bi izlagali daljoj opasnosti jer je naša kuća bila udaljena dva kilometra. Prihvatili smo to i ostali kod njega do nedjelje, 5. aprila.

 

U međuvremenu se čuo ponovo proglas na Radio Bijeljini da se može otići do gradske bolnice i tamo pronaći i pokupiti nastradali u navodnim uličnim borbama. Moj muž i ja smo krenuli prvo kod moje tetke koja živi u blizini kuće mojih roditelja. Imala sam neki poseban strah i predosjećaj i stalno sam pitala muža je li on zna nešto, pošto mi se u kući mojih roditelja niko nije javljao na telefon od četvrtka prije podne.

 

Tješio me je i ujedno pripremao za najgore, ali mi nije ništa rekao. Kad sam se približila tetkinoj kući, čini mi se da mi je sve bilo jasno. Ušla sam unutra i izgovorila samo: tetka, jesu li svi... Ona je samo zapomagala i bilo mi je sve jasno... Više ne znam šta je bilo sa mnom...

 

Dženaza bez rodbine i prijatelja

 

Poslije je muž otišao i pokupio ih ispred mrtvačnice gradske bolnice. Tamo su ležali na travi pokriveni bijelim čaršafom a bilo ih je po priči mog muža oko tridesetak... Tu se našao čovjek iz pogrebnog koji mu je dao plastične vreće i on je uz pomoć nekih prijatelja koji su se našli tu tražeći svoje mrtve uspio pokupiti i prevesti do porodične kuće gdje su i pobijeni. Uspio je nekako sakupiti komšije i nešto rodbine i sahraniti ih na obližnjem groblju.

 

Bilo ih je toliko da skoro nije imao ko nositi te mrtve do njihovog posljednjeg boravišta. Rekao mi je i to da skoro nije mogao prepoznati oca od udaraca i ozljeda a da je bratu falilo skoro pola glave, najvjerovatnije pogotkom metka iz snajpera. Nađen je u džamijskom dvorištu preko puta naše kuće kao i komšija Muhamed... U dvorištu naše kuće bili su još po priči preživjelih svjedoka još nekolicina ubijenih, zapravo svi članovi porodice Pajazit, kao i dva radnika.

 

Preživjeli iz podruma naše kuće su mi kasnije rekli da su izlazeći napolje vidjeli izvjesnog Mirka Simića, naoružanog i sa kokardom na glavi. Stajao je na trotoaru sa još dvojicom pripadnika četničkog pokreta. Bio je tu i izvjesni Brano Šumar, kojeg su prepoznali, a ostali koji su učestvovali u ovim gnusnim i svirepim ubistvima bili su pripadnici Srpske dobrovoljačke garde - arkanovci.

 

Nakon par dana počeli su da mi dolaze u kuću svaki dan izvjesni Miloš i Crni, koji su mi prijetili da ne smijem nigdje ići i morala sam im kuhati svako jutro kafu. Dolazili su i poslije podne. Tako se moja agonija produžavala sve dok nisu došli i rekli da će nas sutra voditi u Vrnjačku Banju da se navodno tamo malo odmorimo jer smo svašta u zadnje vrijeme preživjeli... Vidjeli smo da se žele i nas riješiti i muž je uspio preko nekih njegovih prijatelja Srba, koji su ostali stvarno pošteni ali su se bojali i sami ovih što su došli sa strane, ali i nekih domaćih Srba izdajnika, nabaviti jednu specijalnu propusnicu koju je lično potpisao Krizni štab SDS, i tako smo izašli iz Bijeljine 28. maja 1992. godine. Otišli smo prvobitno u Sloveniju kao izbjeglice.

 

 

 

Nataša Kandić, bivša direktorka Fonda za humanitarno pravo

 

POSTOJE SVEDOCI I DOKAZI PROTIV "ARKANOVACA"

 

Nijedan pripadnik Srpske dobrovoljačke garde nije optužen. Protiv Arkana Tužilaštvo Haškog tribunala podiglo je optužnicu 1997. godine koja je objelodanjena nakon njegove smrti. Bio je optužen za zločine protiv čovječnosti, koje su pripadnici njegove jedinice počinili u septembru 1995. godine u Sanskom Mostu, na osnovu lične i komandne odgovornosti – rekla je za Danas Nataša Kandić, bivša direktorka Fonda za humanitarno pravo.

 

Ona napominje da zločini u Bijeljini iz 2. aprila 1992. godine nisu počinjeni bez svjedoka.

 

- Ron Haviv je snimio pripadnika SDG sa podignutom čizmom iznad glave Ajše Šabanović, pored koje su ležali još Abdurahman Pajaziti i njegova žena. Zatekao se na ulici u trenutku kada su vojnici iz kuće izveli muškarca i jednu ženu Ajšu i Abdurahmana, potom Abdurahmanovu ženu, i sve troje ubili.

 

Vidio je Ajšinog sina Admira, koji je pokušao da pobjegne iz podruma, u kojem se nalazio sa komšijama, skrivajući se od "arkanovaca". Ubili su ga dok je trčao preko dvorišta, pokušavajući da pobjegne. Odmah po izvršenom zločinu, lokalna policija je bila upoznata da su "arkanovci" u kući mesara Redžepa ubili 15 muslimana, i na drugim mjestima još oko 50 ljudi.

 

Tijela, na ulici, u dvorištu i podrumu, ležala su tri dana dok nisu prebačena u mrtvačnicu.

 

Dok su pripadnici SDG "oslobađali Bijeljinu", na minaretu džamije lepršala je srpska zastava, koju je Arkan postavio po ulasku u Bijeljinu 31. marta 1992. godine – rekla je Kandićeva za Danas.

 

Naša sagovornica podseća da se o zločinu u Srbiji prvi put progovorilo pre nekoliko godina, u vezi sa hapšenjem Srđana Golubovića zvanog Maks, pripadnika nekadašnje SDG.

"On je uhapšen zbog droge, i neko je ukazao na njegovu sličnost sa vojnikom na slici Rona Haviva. U svakoj normalnoj zemlji bilo bi to dovoljno da Tužilaštvo otvori istragu. U našoj zemlji to se nije dogodilo. Tužilaštvo nije reagovalo ni 2002. godine, kada je u Beogradu otvorena izložba Rona Haviva, na kojoj je bila i fotografija iz Bijeljine. I tako sve do aprila 2015. godine, kada je ćerka Ajše i Redžepa Šabanović smogla snage da dođe u Beograd da sama potraži pravdu. Predala je Tužilaštvu za ratne zločine krivičnu prijavu za ubistvo roditelja i brata, protiv nepoznatog pripadnika SDG. Trebale su joj 23 godine da savlada strah i odluči da sama traži pravdu i krivca. Prilikom prvog susreta sa tužiocem za ratne zločine dobila je utisak kao da je samo nju čekao pa da pokrene slučaj. Išlo je vreme, komunikacija sa tužiocem se svela na njegov savet da je bolje da ne koristi imejl nego da se obraća pismom ("ko zna ko čita imejl"), i zahtev da stupi u kontakt sa Ronom Havivom, pravdajući se da će ona kao žrtva lakše doći do njega. Jedino što se dogodilo u međuvremenu je javna reč Vladimira Vukčevića, penzionisanog tužioca za ratne zločine, da je Tužilaštvo započelo predistražne radnje protiv SDG. S obzirom da u TRZ predistražne radnje prosečno traju nekoliko godina, sudska pravda je daleko. Preostaje pisanje o tom zločinu, javno otkrivanje onoga što se zna, i otkrivanje onoga što se još ne zna", zaključuje Nataša Kandić.

Sagovornica Danasa postavlja pitanja: "Ko je vojnik sa podignutom čizmom? Ko su vojnici pored kamiona? Nema zvanične potvrde da na slici nije Srđan Golubović. Ima nekih naznaka da bi to mogao biti izvesni Bojke, a pored kamiona izvesni Pejkanović, pilot i bokser. Ko ih može identifikovati? Brojni pripadnici nekadašnje SDG, među kojima i haški svedok Jugoslav Simić, zaštićeni svedok B-129..."

Write a comment

Comments: 0