dr. MEHMED ALAJBEGOVIĆ

07. 07. 1906.Bihać -07.06.1947.Zagreb

Ministar vanjskih poslova N D H

Bojnik Ustaske Vojnice

 pravnik i vladosborac.

Djed i otac bili su mu gradonačelnici Bihaća.

Obće srednje učilište je završio u Bihaću. Od godine 1928. živi u Zagrebu, gdje je diplomirao i godine 1934. doktorirao pravo.

Tiekom sveučilištovanja je boravio u inozemstvu (Pariz) radi učenja jezika i usavršitbe u struci. Nakon sudskog pripravničtva, biva imenovan sudcem Kotarskog suda u Prozoru.

Bio je radišan pravnik, jer je želio postati sveučilištni nastavnik šeriatskog prava, koje je učio na Visokom učilištu u Alžiru i završio godine 1940.

Bio je sudac i tajnik Upravnog suda u Zagrebu od 1938.

Za vrieme NDH radi u međudržavoslovnoj službi napustivši plaćeno nastavničtvo islamskog prava na Sveučilištu u Zagrebu.

U kolovozu 1941. biva imenovan tajnikom u podvladi vanjskih poslova, a 27. siečnja 1942. obćim poslanikom u Munchenu.

Pripadao je skupini muslimanskih vladosboraca uz Dž. Kulenovića.

Podvladonoscem skrbi za postradale krajeve imenovan je 11. listopada 1943. Ta se podvlada brinula o smještaju u sigurnije prediele, prehrani i svemu ostalome za 300 000 izbjeglica iz raznih krajeva NDH, od kojih je većina bila islamske vjere, izbjeglih pried četničkim i komunističkim pokoljima, ponajviše iz iztočne Bosne, Hercegovine i Sandžaka.

Početkom svibnja 1944. imenovan je podvladonoscem vanjskih poslova, i na toj dužnosti ostaje sve do svibnja 1945.

Pratio je A. Pavelića u posjetu kod A. Hitlera 18. i 19. rujna 1944.

Sudjeluje u pokušajima povezivanja vlasti NDH sa slovenskim i crnogorskim narodistima, okupljenima oko Leona Rupnika i Sekule Drljevića, ter sa srbijanskim narodistima i kraljistima oko Draže Mihailovića pried slom NDH, i stvaranja zajedničkog protukomunističkog saveza. Zagreb je napustio 6. svibnja 1945., zajedno s ostalim članovima Vlade, povlačeći se u Austriu, gdje se, nakon kraćega zadržavanja u Krumpendorfu, sklonio u Salzburg. Tu su ga 6. rujna 1945. savezničke jedinice uhitile i uputile u obližnje zatočeničko bivalište ,,Marcus W. Orr'' (Glasenbach).

Ovako opisuje Milan Blažeković, tajnik poslanstva od NDH u Berlinu držanje od Alajbegovića u zatočištu: ,,Ako bih ga htio najkraće okarakterizirati, rekao bih, da je bio gospodin! Gospodin u svakom pogledu. Po vanjskom izgledu, mogao je svakog dana, svakog časa, izići iz logora na bilo kakovu priredbu u Salzburgu - samo bi još trebao staviti kravatu!

Nikada se nije ni na što tužio, nikada ga nisam čuo nešto nepovoljno o drugome reći; nikada ga nisam čuo izreći ružnu riječ (...). U logoru pak nitko nikada nije o njemu nešto nepovoljna rekao.

Kod Hrvata je bio obljubljen, a od Austrijanaca vrlo poštivan; nitko od njih nije kraj njega - u baraci ili van nje - prošao, a da ga ne bi pozdravio! Imao je samo jednu brigu. Opasnost od izručenja Jugoslaviji! I tu zabrinutost je vrlo diskretno podnosio, iako je bio svjestan, da izručenje znači zauvijek se odijeliti od obitelji, i smrt.

Kako smo se 9. rujna 1946. u logoru rastali, više se ne sjećam. Svakako, bez ikakove dramatičnosti, jer je bio kuražan i - gospodin!''

Od tamo je 8. rujna 1946. izručen jugoslavenskim vlastima.

Na pitanje iztražitelja UDB-e o razlozima sbog kojih je pristupio Ustaškom pokretu i prihvatio dužnost podvladonosca vanjskih poslova od NDH, Alajbegović je odgovorio: ,,Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države.

Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili.''

U Zagrebu je podkraj svibnja izveden pried Vieće Vrhovnog suda NR Hrvatske, koje ga je 6. lipnja 1947. osudilo na smrt.

Makanec, Alajbegović i Ribbentrop

 

Na suđenju u Zagrebu 29.05.1947.