Ismet ef. Muftić

Zagrebački muftija

1876. Žepče.

30. juni/lipanj. 1945. Zagreb

 


Završio je islamsko šeriatsko (zakonsko) učilište. Bio je građanski imam (islamski vođa) u Zagrebu od g. 1919., a zatim i zagrebački muftija (islamski vjerski vođa pojedinog kraja). Nakon proglasa N.D.H. bio je član Hrvatskog državnog vodstva osnovanog 12. travnja 1941., ter je bio vojni muftija Hrvatskih oružanih snaga. Poglavnik A. Pavelić položio je 15. travnja 1941. zakletvu državnog poglavara, među ostalima, i pried muftijom Muftićem. U posjeti kod Musolinija U posjeti kod Musolinija Članovi prve vlade N.D.H. koji su bili islamske vjeroizpoviesti također su pried njim položili zakletvu. U to vrieme uputio je građanima islamske vjeroizpoviesti u N.D.H. proglas prieko Krugovala Zagreb u kojem ih poziva na suradnju s novom vladom. Zvan je i na pojedine sjednice od Vlade N.D.H. Osim što se brinuo i radio za vjeru i svoje vjernike, surađivao je u tisku i godišnjacima, najčešće iznoseći vjerske težkoće, ter je smatran iztaknutim muslimanskim bogoslovom. Zapažena je bila njegova molitva prilikom odtvaranja Hrvatskoga državnog sabora godine 1942.: ,,Nalazimo se u velikim i sudbonosnim vremenima obnavljanja velike državne misli najmoćnijih hrvatskih vladara, Tomislava i Krešimira IV., u vremenima uzkrsnuća Nezavisne Države Hrvatske. Ono, što smo mi muslimani pretrpjeli u ovo dvadeset godina, ne da se ni zamisliti, a kamo li riečima izkazati. Naša najelementarnija ljudska prava, naša duša i naša vjera, bili su bez zaštite, bez mogućnosti za pravilan razvitak. Bili smo građani trećeg reda. Preko noći smo od ekonomski najjačeg faktora postali najsiromašnijim elementom, a naročito naša aristokracia. Naš građanski stalež je postao rabotnikom. Naš seljak zapušten i zaboravljen. Naša uzvišena vjera, koja je vezana ne samo za sticanje blaženstva na onome, nego i na ovome svijetu, učila nas je oduviek borbi i odporu ovoga i ovakvoga stanja. Mi, muslimani, borili smo se uviek protiv svih tuđinskih najezda i nasrtanja na naša narodna prava. Oduviek smo stajali na braniku naše hrvatske domovine, svog milog hrvatskog jezika i svoga narodnog osjećanja. I ta borba je napokon urodila bogatim i pravim plodom. Postali smo svoji na svome u Nezavisnoj i slobodnoj Državi Hrvatskoj. Za ovu radostnu stvarnost imamo mi muslimani zahvaliti u prvom redu Allahovoj providnosti, koja nam je dala čovjeka neograničenih sposobnosti i divovske energije, našeg dragog Poglavnika Antu Pavelića i uz njega njegove hrabre i neustrašive pobornike. Njegovom voljom i mudrom odlukom danas za nas sve muslimane u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj došao je veliki čas, – odtvoren je hrvatski državni sabor. Naši zakleti neprijatelji zatvorili su godine 1918, poviestna vrata naše sabornice, ali misao slobode i vjeru u hrvatsku samostalnost u našim srdcima nisu nikada mogli zatvoriti. Želja za slobodom čitavog hrvatskog naroda tinjala je u našim dušama i, zahvaljujući našem Poglavniku, ona je i ostvarena. Mudorm odlukom našeg Poglavnika, evo, ponovno se odtvaraju poviestna vrata Hrvatske Sabornice, u kojoj će narodni zastupnici raditi u korist cjelokupnog hrvatskog naroda

 

Braćo muslimani:

Da vas Allah džellešanuhu pomogne u vašem velikom radu na dobrobit nas muslimana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i cjelokupnog hrvatskog naroda, Nezavisne Države Hrvatske i našeg dragog Poglavnika. Pozivam vas, da molitvu – dovu – koju ću sada proučiti, propratite sa amin! U ime Boga, obćeg dobročinitelja: Bože naš! Stvoritelju svih svjetova! Gospodaru sudnjeg dana, primi našu skrušenost! Usavrši naša djela! Neka je Tvoj blagoslov na uzvišenog Pejgambera Muhameda alejhisselama in a sve Božje Poslanike! Samo Tebe obožavamo! Samo Tebe molimo! Obdari svojom milošću svog poniznog slugu, Antu Pavelića, ljubljenog Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, našu hrabru vojsku i sinove liepe naše domovine! Očuvaj nam, Bože, Poglavnika, pobornika pravde, zatočenika istine, od zlih ljudskih ćudi i od krivih savjetnika! Daj mu, Bože, snage, iskrenih pobornika! Daj mu Bože, zdravlja i duga života! Učini svojom moći, da se brine za nas, za napredak Nezavisne Države Hrvatske, za njezinu sreću i njezino blagostanje. Ti, koji si najmilostiviji, daj nam svoje milosti! Ti, koji se najmudriji, daj nam svoje mudrosti! Da stupamo stazom Tvojih vječnih kreposti, jer si Ti jedini, koji na te staze vodi! Molimo Te, Bože, da nas pomogneš i ojačaš našu volju i odlučnost, da ostanemo na pravom putu, jer Ti si, Svemogući Bože, najbolji jamac i na Tebe se oslanjamo! Stvoritelju naš! Bože našega spasa! Primi našu molitvu, kao što je primaš od svih dobrih ljudi! Amine, Amine, ja mudžibessailine! Velhamdulilahi Rabbil aleminel fatiha!” Djelovao je i na razvijanju hrvatske sviesti među islamskim vjernicima jerbo se i sam izjašnjavao Hrvatom. Nakon rata nove su ga vlasti uhitile, Vojni sud Komande (ravnateljstva) grada Zagreba 29. lipnja 1945. osudio ga je na smrt ter je obješen izpried zagrebačke džamije, koju su partizani poslije također srušili.

 


No posebni razlog za mržnju jugoslavenskih komunista bila je njegova molitva, dova, koju je učio prigodom otvaranja Hrvatskog sabora 1942, i koju donosimo u cijelosti: «Nalazimo se u velikim i sudbonosnim vremenima obnavljanja velike državne misli najmoćnijih hrvatskih vladara, Tomislava i Krešimira IV., u vremenima uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske. Ono, što smo mi muslimani pretrpjeli u ovo dvadeset godina, neda se ni zamisliti, a kamo li riječima iskazati. Naša najelementarnija ljudska prava, naša duša i naša vjera, bili su bez zaštite, bez mogućnosti za pravilan razvitak. Bili smo građani trećeg reda. Preko noći smo od ekonomski najjačeg faktora postali najsiromašnijim elementom, a naročito naša aristokracija. Naš građanski stalež je postao rabotnikom. Naš seljak zapušten i zaboravljen. Naša uzvišena vjera, koja je vezana ne samo za sticanje blaženstva na onome, nego i na ovome svijetu, učila nas je oduvijek borbi i otporu ovoga i ovakvoga stanja. Mi, muslimani, borili smo se uvijek protiv svih tuđinskih najezda i nasrtanja na naša narodna prava. Oduvijek smo stajali na braniku naše hrvatske domovine, svog milog hrvatskog jezika i svoga narodnog osjećanja. I ta borba je napokon urodila bogatim i pravim plodom. Postali smo svoji na svome u Nezavisnoj i slobodnoj Državi Hrvatskoj. Za ovu radosnu stvarnost imamo mi muslimani zahvaliti u prvom redu Allahovoj providnosti, koja nam je dala čovjeka neograničenih sposobnosti i divovske energije, našeg dragog Poglavnika Antu Pavelića i uz njega njegove hrabre i neustrašive pobornike. Njegovom voljom i mudrom odlukom danas za nas sve muslimane u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj došao je veliki čas, - otvoren je hrvatski državni sabor. Naši zakleti neprijatelji zatvorili su godine 1918, povijesna vrata naše sabornice, ali misao slobode i vjeru u hrvatsku samostalnost u našim srcima nisu nikada mogli zatvoriti. Želja za slobodom čitavog hrvatskog naroda tinjala je u našim dušama i, zahvaljujući našem Poglavniku, ona je i ostvarena. Mudorm odlukom našeg Poglavnika, evo, ponovno se otvaraju povijesna vrata Hrvatske Sabornice, u kojoj će narodni zastupnici raditi u korist cjelokupnog hrvatskog naroda. Braćo muslimani: Da vas Allah džellešanuhu pomogne u vašem velikom radu na dobrobit nas muslimana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i cjelokupnog hrvatskog naroda, Nezavisne Države Hrvatske i našeg dragog Poglavnika. Pozivam vas, da molitvu – dovu – koju ću sada proučiti, propratite sa amin! U ime Boga, općeg dobročinitelja: Bože naš! Stvoritelju svih svjetova! Gospodaru sudnjeg dana, primi našu skrušenost! Usavrši naša djela! Neka je Tvoj blagoslov na uzvišenog Pejgambera Muhameda alejhisselama in a sve Božje Poslanike! Samo Tebe obožavamo! Samo Tebe molimo! Obdari svojom milošću svog poniznog slugu, Antu Pavelića, ljubljenog Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, našu hrabru vojsku i sinove lijepe naše domovine! Očuvaj nam, Bože, Poglavnika, pobornika pravde, zatočenika istine, od zlih ljudskih ćudi i od krivih savjetnika! Daj mu, Bože, snage, iskrenih pobornika! Daj mu Bože, zdravlja i duga života! Učini svojom moći, da se brine za nas, za napredak Nezavisne Države Hrvatske, za njezinu sreću i njezino blagostanje. Ti, koji si najmilostiviji, daj nam svoje milosti! Ti, koji se najmudriji, daj nam svoje mudrosti! Da stupamo stazom Tvojih vječnih kreposti, jer si Ti jedini, koji na te staze vodi! Molimo Te, Bože, da nas pomogneš i ojačaš našu volju i odlučnost, da ostanemo na pravom putu, jer Ti si, Svemogući Bože, najbolji jamac i na Tebe se oslanjamo! Stvoritelju naš! Bože našega spasa! Primi našu molitvu, kao što je primaš od svih dobrih ljudi! Amine, Amine, ja mudžibessailine! Velhamdulilahi Rabbil aleminel fatiha!” Junačko mučeništvo kao da je stalni pratilac ponajboljih hrvatskih muslimana, koji su znali braniti svoju vjeru od bezboštva a istodobno svoje nacionalno uvjerenje. Ono nije prestalo s generacijom koja se je istaknula u obrani Nezavsine Države Hrvatske i u svjedočanstvu za hrvatstvo Bosne i Hercegovine nakon hrvatskog poraza 1945. U novom naraštaju, koji je stupio na javnu pozornicu nakon 1945., najsjajnije je ime ing. Nahida Kulenovića, sina dr. Džafer-bega Kulenovića. Intelektualac i revolucionar, koga je ubio agent jugoslavenske tajne službe I. Galić, Nahid je pokazao u svom radu i radoljublju najviši uspon idealizma hrvatskih boraca. Da bismo obnovili uspomenu na ovog velikog hrvatskog rodoljuba, objavit ću osvrt na dio njegovih političkih djelatnosti koje sam doživio u ono doba, jer sam se nalazio u njegovoj blizini. Nahid Kulenović bio je u punom smislu izgrađena osoba u vjerskom, nacionalnom i političkom pogledu. Praktičan vjernik koji je svoje vjerske dužnosti svakodnevno izvršavao diskretno i nenametljivo. Nikada nije javno ulazio u taj najintimniji dio duhovno- vjerskog života čovjeka, niti je o tome raspravljao, jer je smatrao da u tom pitanju svaki pojedinac mora sam odlučivati po svojoj savjesti. U javnom životu njega je u prvom redu zanimalo koliko je koji Hrvat spreman žrtvovati u našem oslobodilačkom radu. Nahid Kulenović je kaorijetko koji živući Hrvat pratio revolucionarna gibanja u svijetu i putove revolucije kojim su različiti narodi prolazili dok nisu došli do svoje slobode. Poučen tim iskustvima Nahid je okupljao oko sebe mlađi borbeni hrvatski naraštaj i dajući mu temeljno znanje i izgradnju u tom pogledu. Stvarao je organizacije i programe. Da bi ostvario svoju zamisao, ing. Nihad Kulenović stvorio je zajedno s Milom Rukavinom, koga su jugoslavenski komunistički agenti isto tako umorili, dosta čvrstu političku organizaciju s jasnim programom: širiti revolucionarne ideje na hrvatskom narodnom području, da bi narod u povoljnom času mogao se osloboditi. Organizacijski rad i dodiri s aktivistima oduzimali su mnogo vremena Nahidu i zato se nije mogao posvećivati novinarskom radu koliko je želio. No i ono malo što je napisao pokazuje njegov zacrtani stav prema Hrvatskoj i njenim poteškoćama. Navest ću samo jedan odlomak iz niza njegovih članaka, koje je objavljivao kao glavni urednik mjesečnika Ujedinjenih Hrvata Njemačke, Hrvatska sloboda u Munchenu. «Naše ´prijatelje´ nitko nije pitao za njihove savjete u pogledu Bosne-Hercegovine- Sandžaka u prošlosti, pa neće ni u budućnosti. Stoga im savjetujemo da ne diraju u hrvatsku Herceg-Bosnu i Sandžak, jer će se u protivnom jako opeči. Bosna- Hercegovina-Sandžak glasovali su 1941. sa svojom krvlju za hrvatsku državu i to će učiniti opet, kada to bude potrebno. Sinovi Crne legije stajat će ponovno s puškom u ruci na vjekovnoj međi Drine, koja će uvijek dijeliti dva naroda: Srbe i Hrvate. » Nahidov zadnji članak nosi sugestivni naslov «I krv za Hrvatsku», kao da govori o njegovoj spremnosti da dade svoj život za izmučenu Hrvatsku. Uistinu, kratko vrijeme nakon toga, 13. lipnja 1968., pao je od jugoslavenske ruke. Jugoslavensko vladajuće društvo, utemeljeno na bezboštvu i uništavanju povijesnih naroda, neće uspjeti nametnuti svoje naopake ideje hrvatskim muslimanima Bosne i Hercegovine, jer je iz redova ovih izašao velik broj prosvjetitelja, intelektualaca, književnika, smjelih političara i junaka koji su svojim životima svjedočili za hrvatsvo bosansko-hercegovačkih muslimana. Luka Fertilio rekao je jednom, da junaci stvaraju povijest i da hrvatska povijest vrijedi koliko vrijede njezini junaci. Duh modernog hrvatskog nacionalizma mora se osjećati na svakom mjestu u domovini i u emigraciji. Mora biti jedan među hrvatskim borcima svih vjera. U tom duhu Aida Kulenović, kći dr. Džafer-bega Kulenovića, opominje: «Gotovo svi rođeni Hrvati i osjećaju se Hrvatima, a kao protudokaz nikada se ne mogu navađati iznimke…Poštujmo vjeru jedni drugih i živimo po propisima vjere kojoj pripadamo i hrvatski će narod od toga imati samo goleme koristi.»