POGLAVNIKOVA DŽAMIJA U ZAGREBU


1916. godine u Zagrebačkom garnizonu je postavljen vojni imam koji je povremeno obavljao i civilne poslove. Iste je godine u Zagrebu osnovana Muslimanska bogoštovna općina koja je 1917. podignuta na razinu muftijstva, kojem su bile podređene sve muslimanske općine Hrvatske. Za Zagrebačkog muftiju je postavljen Ismet ef. Muftić. U to doba je pod vodstvom vojnog imama hfz. Abdullah ef. Muhasilovića jedna dvorana u vojarni pješačke pukovnije "Zrinski" preuređena je u mesdžid. Pokrenuta je i akcija za izgradnju džamije u koju svrhu je prikupljeno oko 100.000 kruna a gradsko je poglavarstvo provizorno bilo darovalo i zemljište južno od Kazališta. Nakon završetka rata ova ideja je propala. Od ramazana 1920. godine muslimani su unajmljivali razne dvorne kao privremene mesdžide. 1935. godine su adaptirana dva stana u Tomašićevoj 12 u prvi Zagrebački mesdžid, koji je otvoren 29. studenog te godine. Tada je u matičnim knjigama Muslimanske bogoštovne općine bilo registrirano 1250 muslimana a uz sezonske radnike i studente u Zagrebu je živilo oko 3.000 muslimana. U istoj zgradi na drugom katu su se nalazili ured Muslimanske bogoštovne općine i Muftijstvo. Osim muftije Ismet ef. Muftića određenu funkciju u bogoštovnoj općini je vršio i vojni imam Halil ef. Imamović i imam Ragib ef. Muftić kao i jedan mujezin.


Maketa prve džamije koja je trebala biti sagrađena na Zelengaju (1937. godine)


Drugi svjetski rat je nakratko prekinuo akciju za gradnju džamije, no potreba i želja su ostali i ubrzo se aktivnost nastavila. U to se doba u Odbor uključuje i dr. Sulejman Mašović, koji je ubrzo postao pojmom islamske inicijative u Zagrebu. Odbor je nastavio akciju i postavio zahtjev za odobrenje građenja zelengajske džamije. Ova incijativa, nažalost, nije realizirana.

1935. godine je ustanovljena Zaklada za izgradnju džamije i počelo se sa prikupljnjem sredstava. Odbor zaklade su sačinjavali: Ismet ef. Muftić, dr. Salko Kulović, prof. Salih Ljubunčić, Halid Muftić, ing. Sejfudin Muftić, ing. Murat Rizvanbegović, prof. dr. Ibrahim Ruždić sa tajnikom Medžidom Žinićem Prvi korak za izgradnju džamije bio je izrada njezina projekta. Posao je bio povjeren znamenitom zagrebačkom slikaru Omeru Mujadžiću, koji je sa svojim suradnicima izradio idejno rješenje nove džamije, koja je bila zamišljena da bude smještne na Zelengaju. U to vrijeme je za imama bio postavljen Himzi-efendija Alagić. Tada se organizira i "Društvo zagrebačkih muslimana" i Džematski medžlis (1935.) koji su sačinjavali: muftija Ismet ef. Muftić, dr. Salih Kulović, Šefik ef. Saračević, Dževad-beg Sulejmanpašić, Ahmed ef. Ivković (koji je prešao na islam), Vejsilaga Musakadić, dr. Aziz Halepović i Muharem Suljanović. U to vrijeme među zagrebačkim muslimanima djeluje i kulturno društvo "Narodna uzdanica". Za njega su posebno bili zaslužni Murat Rizvanbegović i Šerif Šećerćehajić.

Umjetnički paviljon, djelo velikog hrvatskog umjetnika Ivana Meštrović na trgu Žrtava fažizma (mnogi ga i danas zovu džamija) je u vrijeme NDH bio preuređen u džamiju koja je otvorena 1944. godine a zatvorena 1947 god. Minareti su porušeni 1948. godine. Hrvatski dom likovnih umjetnika, poznat i kao Meštrovićev paviljon ili Džamija, zgrada je na Trgu žrtava fašizma u središtu Zagreba. Arhitekt mu je bio Ivan Meštrović, a sagrađen je 1938. godine kada se nazivao »Dom likovnih umjetnosti kralja Petra I. Velikoga Oslobodioca«.[1] Namjena paviljona se mijenjala više puta tijekom njegovog životnog vijeka: izvorno je sagrađen za umjetničku galeriju. Za vrijeme NDH-a je služio kao džamija. Pregradnja je započela 1942. godine prema planovima Stjepana Planića i Zvonimira Požgaja i dovršena je 1944. godine. Godine 1947. u socijalističkoj Jugoslaviji srušena su tri minareta (preostao je samo zdenac pred glavnim ulazom), a paviljon je postao Muzej revolucije, dok se džamija preselila na Borovje. Poslije Domovinskoga rata vraćena mu je izvorna funkcija. Danas se u njemu održavaju izložbe i koncerti.

Zagrebački Trg N. sredinom 1920 godine

1927. – 1933. Trg kralja Petra I. Velikog Oslobodioca


1932. – Zagrebački gradski zastupnik Lujo Thaller 14. listopada podnosi prijedlog skupštini Gradskog zastupstva grada Zagreba da grad oda počast srpskom kralju Petru I. (Karađorđeviću) Oslobodiocu  tako da mu se u Zagrebu podigne spomenik. Dr. Thaller za tu namjenu ostavlja cjelokupni imetak.

1933. – Hrvatsko društvo umjetnika "Strossmayer" ostvaruje sporazum s Odborom za podizanje spomenika kralju Petru I. Velikom Oslobodiocu u Zagrebu da se taj spomenik umjesto u obliku statue kralja na konju podigne u obliku Doma likovnih umjetnosti na Trgu kralja Petra I. Velikog Oslobodioca.

1934. – u kolovozu počinje gradnja Doma likovne umjetnosti kralja Petra I. Velikog Oslobodioca u koji je ugrađeno 2500 tona kamena, što su ga klesali brački klesari iz Pučišća.

1938.

1938. – 1. prosinca završetak radova na spomeniku kralju Petru I. Velikom Oslobodiocu; zdanje spomenika posvećuje zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i u njemu se deset dana poslije otvara prva izložba "Pola vijeka hrvatske umjetnosti".

Spomenik srpskom kralju, rotonda (kružni oblik zgrade), počiva na prstenu trideset i šest kamenih stupova, sa stakleno-betonskom kupolom koja je tada najveća izvedena konstrukcija te vrste u Europi. Meštrovićev kružni muzejsko-galerijski prostor dovršen je dvadeset godina prije poznatog Wrightova Muzeja Solomon Guggenheim (1959.) u New Yorku.

1938. Beogradska ulica, pa Huseinbega Gadaščevića


Trg Kralja Petra I. Velikog Oslobodioca 1938. godine

1941. Trg Kulina Bana

 

1942. Pogled s tornja zagrebačke Prvostolnice

1941. Trg kralja Petra I. Velikog Oslobodioca preimenovan u Trg Kulina bana;

24. svibnja Zaklada Dom likovne umjetnosti kralja Petra I. Velikog Oslobodioca mijenja ime u

Zaklada Dom hrvatske likovne umjetnosti u Zagrebu.

1941. dr. Ante Pavelić odlučio preurediti Dom hrvatske likovne umjetnosti u džamiju:

"Ovaj hram umjetnosti nosi na sebi žig robovanja, jer se zove imenom „KRALJA OSLOBODIOCA". Ja ne mogu ovaj žig dostojnije izbrisati nego da iz ovog hrama učinim džamiju."

*U Hrvatskom državnom saboru za vrijeme NDH bilo je imenovano 17 zastupnika muslimana, a i doglavnik je bio Hrvat muslimanske vjeroispovjesti.

1912.  Družba Braće Hrvatskoga Zmaja potaknula pitanje izgradnje džamije u Zagrebu

1916.  u Zagrebu osnovana Muslimanska bogoštovna općina; 1917. za Zagrebačkog muftiju postavljen Ismet ef. Muftić.

1935. – Muslimanska bogoštovna općina broji 1250 muslimana.

Ante Pavelić je već u srpnju 1941. odlučio graditi džamiju u Zagrebu, kada do njega dolazi opat Giuseppe Ramiro Marcone, izaslanik Svete Stolice kod hrvatskog episkopata 1941-1945, koji upozorava na gradnju džamije u centru Zagreba, koja bi po njemu mogla da uznemiri katoličko pučanstvo. Na ovu primjedbu Pavelić mu daje slijedeći odgovor, kojeg on sa dodatnim komentarom iznosti 28 veljače 1942. godine u hrvatskom državnom saboru:

“U Sarajevu je velika većina pučanstva bila muslimanske vjere, pa ni jednom muslimanu nije palo na pamet, da se uznemiri za to, što je svojedobno upravo u središtu grada sagrađena velika i liepa katolička katedrala. Kada sam došao ovamo, odmah su došli k meni ljudi, koji su donieli dva gotova nacrta za gradnju džamije. Nacrte sam pogledao i vidio, da bi po njima džamija imala biti sagrađena negdje u Kraljevačkoj šumi, dakle, 4 do 5 kilometara udaljeno od središta grada. Kazao sam im, neka s ovim nacrtima više ne dolaze, ali im nisam stavio do znanja, što namjeravam. Opazio sam da je Umjetnički paviljon na trgu “N” najpodesniji i mjesto najdostojnije, da se tamo sagradi džamija za muslimane. Tada je došao jedan gospodin, koji je kazao, da se ovaj hram umjetnosti ne smije pretvoriti u džamiju.

Odgovorio sam mu: OVAJ HRAM UMJETNOSTI NOSI NA SEBI ŽIG ROBOVANJA, JER SE ZOVE IMENOM “KRALJA OSLOBODIOCA”. JA NE MOGU OVAJ ŽIG DOSTOJNIJE IZBRISATI NEGO DA IZ OVOG HRAMA UČINIM DŽAMIJU. ZAŠTO? ZATO, JER JE MUSLIMANA U SRBIJI NESTALO ONDA, KADA JE SRUŠENA ZADNJA DŽAMIJA. KAO ZNAK DA IH U HRVATSKOM NARODU NEĆE NESTATI, POSTAVLJA SE U GLAVNI GRAD NJIHOVA DŽAMIJA. MUSLIMANSKA KRV NAŠIH MUSLIMANA JE HRVATSKA KRV, MUSLIMANSKA VJERA JE, DAKLE, HRVATSKA VJERA, JER SU U NAŠOJ ZEMLJI NJENI PRIPADNICI HRVATSKI SINOVI.

Za vrijeme II. svjetskog rata u rješavanje pitanja Zagrebačke džamije se umiješao i sam politiki vrh NDH koji je odlučio da se Umjetnički paviljon u središtu Zagreba na tadašnjem Trgu N preuredu u džamiju. Glavna briga u vezi s tim bila je povjerena bivšem ministru prometa i javnih radova g. Hilmiji Bešlagiću, dipl. ing. građevinarstva koji je ovlastio aritekte Stjepana Planića i Zvonimira Požgaja da obave potrebne radove i da ovaj posao privedu kraju. Arhitektu Planiću je bila povjerena izgradnja minareta i uređenje okoliša.



Objavljivani su članci koji su naveliko govorili o izgradnji Poglavnikove džamije koja se od 1941. do 1944. gradila u Zagrebu. Njezina izgradnja predstavljala se kao značajan projekt državnog vodstva NDH:

“Prema sadašnjem stanju, mnogo je džamija na području Nezavisne Države Hrvatske, ali sve one su na prostoru Bosne i Hercegovine, u kojoj većinom živi muslimansko stanovništvo. Ovaj je put Poglavnik odredio izgradnju moderne džamije u Zagrebu“, s tri minareta i šedrvanom.


U jesen 1941. započelo s gradnjom minareta, nakon što su bila osigurana novčana sredstva. Tri su minareti bili izvedene iz armiranobetskog skeleta, svaka u visini od 45 metara. U njima su bila predviđena i dizala. Međutim, radi ratnih prilika dizala se nisu mogla nabaviti.

U podnožju su brački kamen klesali brački klesari

Glavni radovi na prvoj zagrebačkoj džamiji su bili završeni 1943. godini

a završni radovi i ostali poslovi su bili u cijelosti završeni tek u kolovozu 1944.


PROGLAS USTAŠKOG MUFTIJE HAFIZA AKIFA HANDŽIĆA

USTAŠAMA MUSLIMANIMA , ZAGREB 1943

Ustaše muslimani!


Prije kratkog vremena je proučen prvi ,,EZAN'' na džamiji koju zida naš Poglavnik svojim Hrvatima Islamske vjere. Ta džamija, koja će biti za naviek pravi dokaz velike ljubavi koju goji naš Ustaški Poglavnik naspram nas muslimana nezavisne Države Hrvatske, treba da bude i novi znak jednakosti i još čvršće povezanosti, a našem narodnom neprijatelju dokaz vjerske snošljivosti. Jedino ovim putem, putem kojega je obilježio nama spasitelj Hrvatskog naroda, možemo i moramo ići, da bi sebi osigurali mjesto, koje nam pripada. Budite ponosni, da se nalazite u redovima ustaša kao muslimani, jer time ste dokazali, da ste shvatili ozbiljnost vremena, koje preživljujemo.

Budite ponosni, da ste se našli blizu svog Poglavnika, koji jednako misli na nas sve Hrvate, bez razlike na vjeru, a koji nadasve cieni čovječnost, pravdu, izpravnost, iskrenost, odanost, požrtvovnost i poštenje, a to je sve što te vjera uči. Zato ako želiš biti dostojan tog častnog ustaškog imena, ogrni se odorom pravih ustaških načela, jer ćeš samo tako postići ciljeve ustaštva. Tvoj Poglavnik, koji te prati u svakom pokretu, tvoj je zaštitnik, a ti učini sve što od tebe traži tvoja hrvatska gruda i tvoja vjera, pripravan za njih dati sve svoje, pa i život svoj. Danas sutra kada zaori pet puta ,,EZANI MUHAMEDIJA'' u bielom našem gradu Zagrebu, tvoje ustaško islamsko srce, tvoj pravi ,,IMAN'' će te razplakati od veselja, što si dočekao, da ti je tvoj Vođa, tvoj ideal, tvoja duševna snaga sagradila ovako Bogu ugodnu džamiju, kojoj nema primjera na daleko. Obraćam ti se kao tvoj vjerski starješina u Ustaškom Pokretu sa riečima: ,,Kada čuješ rieči ,,ALLAHU EKBER'' sa munara Poglavnikove džamije u Zagrebu, odgovori: ,,Bože, hvala ti, koji si izpunio naše nade, nas ustaša muslimana, da smo i ovo dočekali''. Na to ćeš čuti moj odgovor: ,,Ustaše muslimani! Ponosite se, jer vidite, da se vaš vjerski život učvršćuje i na munari džamije ustaškog Poglavnika u Zagrebu. Ostanite vjerom u Boga, čvrsto uz Poglavnika i naša je pobjeda''. Bog neka čuva Poglavnika, Nezavisnu Državu Hrvatsku i naše oružane snage.

ZA POGLAVNIKA I DOM - SPREMNI!

USTAŠKI MUFTIJA IMAM POGLAVNIKOVIH TJELESNIH SDRUGOVA H. hf. Akif Handžić

Hrvatska Državna Tiskara, Zagreb


Pretprostor džamije sa strane ulice Račkoga uokviren je bijelim bračkim kamenim klupama i ukrašen vodoskokom u sredini.

1944. – 18. kolovoza džamija je bila otvorena prigodnom svečanošću uz nazočnost poglavnika, mnogobrojnih ministara i državnih dužnosnika, predstavnika vojske i policije, te predstavnika svih staleža i stranaka.

Džamija se službeno zvala Džamija poglavnika Ante Pavelića.

Kod ulaznih vrata u džamiju (gdje je stajao Meštrovićev mramorni reljef kralja Petra I. Velikog Oslobodioca na konju, uklonjen 1941.) postavljena je mramorna spomen-ploča sa natpisom:

"U slavu i u znak ljubavi spram Allaha Boga Jedinoga, te u znak pažnje prema muslimanima, podiže poglavnik Dr. Ante Pavelić ovaj velebni hram u glavnom gradu Zagrebu da odani sinovi vitežkog naroda hrvatskoga, iskreni sljedbenici uzvišene vjere Islama, skrušenom molitvom jačaju pregalačke snage u borbi za obranu i napredak lijepe svoje domovine Nezavisne Države Hrvatske, koja da bi vazda sretna bila."

1944.

Svaki minaret imao je 190 stepenica, kružni balkon (šeref), i na vrhu znak (alem).

Prvi mujezin u povijesti Zagreba oglasio se (ezan) s minareta 14. siječnja 1943.

Zanimljiv je podatak kako je u vrieme izgradnje džamije u Zagrebu napravljeno istraživanje od Hazima Šabanovića, pod naslovom ,,Od Sultan Fatihove Džamije u Ustikoliji do Poglavnikove džamije u Zagrebu''.

Prema piscu u godini 1942. u NDH je bilo ukupno 1173 džamije.


Mimber (glavna propovijedaonica) u džamijskom prostoru

Unutrašnjost džamije bila je obložena zelenim talijanskim mramorom, a orijentalna ornamentika s kaligrafskim arapskim slovima ajeta iz Kur'ana je bila utemeljena na starohrvatskim motivima pletera.

Luster u sredini džamije obješen o kupolu imao je 140 žarulja i težio je jednu tonu.

U petak, 18. kolovoza 1944. džamija je bila svečano otvorena prigodnom svečanošću kojim povodom su bili održani prigodni govori, izricanje zahvalnosti i potom klanjanjem džume-namaza. Svaki minaret imao je usto kružni balkon (šeref), a na vrhu odgovarajući znak (alem). Unutrašnjost zgrade bila je potpuno izmijenjena i prilagođena novoj namjeni. Skladno uklopljeni minareti u odnosu na središnju zgradu bili su uljepšani i pretprostorom džamije, koji je sa strane ulice Račkoga bio uokviren bijelim bračkim kamenim klupama u čijem se je središtu nalazio vodoskok, a sa strana pristupni putovi. Visina ovog pretprostora zajedno s vodoskokom bila je brižljivo dimenzionirana, da ne zapriječi pogled na pročelje džamije, s velikim metalnim vratima.

Prizor s otvorenja zagrebačke džamije 1944.

Poglavnik Ante Pavelić stiže na otvaranje džamije u kolovozu 1944. godine

Ali Aganović i Poglavnik svecano urucivanje kljuceva dzamije

Nikola Mandić ministar NDH i visoki dužnosnici

Akif Handžić, na odtvorenju Zagrebačke džamije

S lijeva na desno:

Hafiz Ibrahim Proho,   Hadži Ali efendija Aganović,  Poglavnik NDH dr.Ante Pavelić,

Ismet efendija Muftić,   Doglavnik NDH Ademaga Mešić

Hadži Ali efendija Aganović i Poglavnik NDH dr.Ante Pavelić
Hadži Ali efendija Aganović i Poglavnik NDH dr.Ante Pavelić
Hadži Ali efendija Aganović i Poglavnik NDH dr.Ante Pavelić
Hadži Ali efendija Aganović i Poglavnik NDH dr.Ante Pavelić
1. Sulejman Mašović, 2. Ismet Muftić, 3. Edhem Traljić,  4. Ibrahim Proho, 5. Ali Aganović, 6. Raif Mujagić,  7. Fejzullah Hadžibajrić
1. Sulejman Mašović, 2. Ismet Muftić, 3. Edhem Traljić, 4. Ibrahim Proho, 5. Ali Aganović, 6. Raif Mujagić, 7. Fejzullah Hadžibajrić

Zagrebački muftija Ismet efendija Muftić bio je član privremene vlade koju je formirao Slavko Kvaternik (1941.), a u Hrvatskom državnom saboru, prigodom njegovog otvaranja 1942., održao je govor o "velikim i sudbonosnim vremenima obnavljanja velike državne misli najmoćnijih hrvatskih vladara".

 

Poslije oslobođenja obješen je ispred džamije, a nova vlast je Trg Kulina bana preimenovala u Trg žrtava fašizma.

Nova džamija, međutim, nije bila dugoga vijeka. NDH je ubrzo propala, a komunisti su minarete odlučili srušiti.

Iako su se muslimani tome protivili, posebice zagrebački, koji su držali da to nije poglavnikova, već njihova džamija, u koju su uložili i pozamašan novac, nalog za rušenje minareta i preuređivanje džamije konačno je izdao tadašnji potpredsjednik Predsjedništva Gradskog narodnog odbora u Zagrebu Mika Špiljak. Muslimani su natrag dobili prostor u Tomašićevoj, ali ne i inventar džamije koji su tražili. Iako su ga komunisti zaplijenili s optužbom da ga je državnim novcem kupio ratni zločinac Pavelić, bez zadrške su “Pavelićeve ćilime” neko vrijeme držali u prostorijama Izvršnog vijeća NR Hrvatske!

Dolazak komunista na vlast značio je i pogrom muslimana pa je tako zagrebački muftija Ismet Muftić osuđen na smrt. A zagrebačka muslimanska zajednica vratila se na svoje početke nakon 1918. godine.


POSLIJERATNO VRIJEME I DOLAZAK  KOMUNISTA NAKON PAVELIĆA

Partizan pred Poglavnikovom džamijom / meštrovićevim paviljonom 1946

Tijekom rata na džumama je bila dupke puna domobrana iz svih dijelova BiH, a nakon rata u džamiju su dolazili vojnici-muslimani iz partizanskih jedinica. Naročito je bilo puno vojnika sa Kosova i Makedonije koji su u stroju dolazili i odlazili u džamiju. Rahmetli Alagić kaže da dok su god dolazili muslimani-partizani u džamiju, bila je pošteđena rušenja. Zato su vlasti odlučile premjestiti muslimane vojnike iz Zagreba kako bi se mogli srušiti minareti, a džamija pretvoriti u muzej. Poslove rušenja minareta obavili su njemački vojni zarobljenici. U rušenju minareta po prvi puta su upotrijebljeni pneumatski čekići koji su stvarali golemu buku i plijenili pozornost stanovnika okolnih objekata. Prije toga vla- sti su naredile da se Islamska zajednica iseli. Prvobitno im je bi- la dodijeljena kuća u Nazorovoj ulici, ali su se predomislili i vratili ih u Tomašićevu. Minareti i ostali sadržaji srušeni su početkom 1948. godine, tri godine nakon svršetka rata. Hifzi ef. mi je pri- čao da je bitka za džamiju trajala pune tri godine. On je osobno pokušao spasiti otišavši u Sarajevo s jednim džematlijom gdje je od tadašnjeg reisu-l-uleme Ibrahima ef. Fejića tražio da in- tervenira da se džamija poštedi, ali je ovaj odbio to učiniti, nego je pisao hrvatskim vlastima da muslimanima dodjele prostorije u kojima će obavljati namaze i druge aktivnosti. Prije njega dužnost poglavara obavljao je naib reisu-l-ueme, rahmetli Bašić, koji je odbio dati suglasnost da se minareti sruše

Jednom sam ga prilikom pitao otkuda u Knjizi umrlih toliko umrlih od bolesti zvane sušica . Rekao mi je da su to bili vojnici u domobranima i u ustašama koji su strijeljani, a naloženo mu je da piše uzrok smrti sušica. Takvih u Knjizi umrlih ima na stotine. Kaže da su ih umotavali u debeli papir i masovno ih zakapali u jednu jamu u dijelu groblja ispod UKV tornja na Mirogoju.

Minareti džamije i drugi sadržaji srušeni su i na temelju podrške koja je dolazila iz Sarajeva. Tadašnji ministar šuma BiH i predsjednik Vrhovnog Sabora IZ Sulejman Filipović napisao je pismo Vladimiru Bakariću u kome mu nudi muslimansku radnu snagu kod rušenja džamije. Inicijativa za rušenje minareta zagrebačke džamije i drugih sadržaja došla je od grupe zagrebačkih muslimana komunista. Najaktivniji je bio neki Ruščukić, agent UDBA-e, kako mi je pričao rahmetli Hifzi efendija. Na tom spisku inicijatora bilo je i ime rahmetli dr. Sulejmana Mašovića. Kada je on doznao za to otišao je u tadašnji Radio Zagreb koji je i objavio spisak inicijatora i energično zahtijevao demanti, što su odgovorni u radio stanici i učinili. Tako je Zagrebačka džamija bila jedini objekt u Zagrebu koji je izgrađen za vrijeme NDH i koji je srušen za vrijeme socijalističke vlasti. Hifzi efendija mi je pričao da su nekoliko godina zagrebački muslimani izbjegavali i blizinu džamije u strahu od hapšenja, jer su neki uhapšeni samo zato što su obavljali neku dužnost u islamskoj zajednici

Muzej revolucije 1945. – 1990.

postolarski šegrt Mika Špiljak govnar
postolarski šegrt Mika Špiljak


1948. – nalog za rušenje minareta i preuređivanje džamije u Muzej narodnog oslobođenja potpisao je tadašnji potpredsjednik Predsjedništva Gradskog narodnog odbora u Zagrebu, do rata postolarski šegrt Mika Špiljak.

Minarete su demontirali njemački ratni zarobljenici.


 Mika Špiljak govnar na slici lijevo

1948. – Srušeni minareti. U Domu se 21. studenog otvara Četvrta izložba Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske.
1949. –  U Dom se useljava Muzej narodnog oslobođenja.
1951. – Počeli radovi na adaptaciji Doma za potrebe Muzeja prema projektu arhitekta V. Richtera. U središnjoj dvorani dodane su dvije galerije i stubište te je potpuno dokinuta izvorna dnevna rasvjeta prekrivanjem kupole.
1955. – Svečano otvorenje stalnog postava Muzeja narodne revolucije 15. Svibnja.
1962. – Otvoren drugi stalni postav Muzeja revolucije naroda Hrvatske. U unutrašnjosti izvedene neznatne arhitektonske preinake prema projektu arhitekta A. Mutnjakovića.

Posljednji pogled na džamiju u Zagrebu prije rušenja minareta  1947
Posljednji pogled na džamiju u Zagrebu prije rušenja minareta 1947

1949.


1949. – Muzej narodnog oslobođenja

1955. – Muzej narodne revolucije

1962. – Muzej revolucije naroda Hrvatske

1990. – Trg žrtava fašizma preimenovan u Trg hrvatskih velikana;

2001. – dolaskom nove vlasti vraćeno staro ime trga.

Kad su minareti srušeni, beton temelja je ostao na nekoj dubini, i kad je suša, onda povuče vlagu u sebe, te se na travi onda na tom dijelu može vidjeti razlika u boji... Uspoređivanjem gomile slika i gmapsa, te provizornim mjerenjem na lokaciji, mislim da je treći minaret ipak bio malo bliže stazi uz paviljon, dakle kod ova 2 stabla koja su u prvom kadru slike, a ne kod onog udaljenog bora, jer jedino na tom mjestu nema čistog otiska kao u prva dva slučaja.


pogled odozgo


Obnova Doma HDLU 2001. – 2006.

2001. – U ožujku predsjednik društva likovnih umjetnika R. Šimrak pokreće akciju za obnovu Doma. Izabran je Kuratorij za obnovu Doma: R. Ivančević, predsjednik, R. Šimrak, Z. Vrkljan, F. Vukić i A. Laslo. Radovi na obnovi počeli su 15. srpnja uklanjanjem konstrukcije umetnute etaže polukata i dvaju stubišta u središnjoj dvorani izvedenih prema projektu arhitekta V. Richtera tijekom pedesetih godina 20. stoljeća.

2002. – Radovi su nastavljeni uklanjanjem dogradnji nastalih prilikom adaptacije u džamiju. Prema projektu arhitekta A. Mutnjakovića u ljeto počinju radovi na obnovi i vraćanju središnje galerije u izvornu kružnu formu. Skidaju se sve naslage sa kupole, svoda, zidova i poda galerije. Istovremeno se uklanjaju svi vanjski slojevi izolacije na kupoli u cilju uspostavljanja izvornog osvjetljenja s dnevnim svjetlom.
Krajem godine izvode se radovi na obnovi i vračanju u izvorno stanje glatkih zidnih ploha prizemlja srednje dvorane. Tom prilikom uklonjena je zidna slika slikara E. Murtića iz razdoblja Muzeja revolucije naroda Hrvatske te je otkriven mihrab iz doba džamije.

2003. – Završni radovi na čišćenju kupole i uređenju unutrašnjosti središnjeg prostora prilikom kojih je mihrab sačuvan tako da je izvađen iz zida i dislociran izvan Doma. Dom likovnih umjetnika Ivan Meštrović s obnovljenom kupolom i središnjom dvoranom svečano su otvorili R. Šimrak, A. Vujić i V. Pavić

MIHRAB I JEDAN DIO IMOVINE  IZ POGLAVNIKOVE DANAS SE NALAZE U

ISLAMSKOM CENTARU ZAGREB

2011.