JUSUF  PRAZINA - JUKA

07.9.1962, Sarajevo - 04.12.1993, Eupen

ratni vojni zapovjednik Armije BiH i HVO-a.

član Glavnog štaba Armije RBiH (ARBiH),

ratni komandant Brigade jedinica za posebne namjene ARBiH

te potom i zapovjednik Kažnjeničke bojne Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u južnoj Bosni. Rođen je u radničkoj porodici, a otac mu je bio radnik JP Željeznice. Mladost je proveo u sarajevskom naselju Alipašino polje. Početkom rata Prazina organizuje i predvodi glavninu inicijalnog oružanog otpora, tako omogućivši stvaranje jezgre i ustroj Oružanih snaga

Ratne zasluge

Odmah s početkom opsade Sarajeva 1992, formira odrede oružanog otpora gdje se ističe neustrašivošću i beskompromisnošću. U početku ratnog stanja, prije činovanja u oružanim snagama, Prazina formacijski obnaša dužnost generala pješadije i četvrtorangiranog oficira Armije.[1] Najveći doprinos dao je na vojno-strateškom planu gdje aktivnostima svojih jedinica, koje su za prvih šest mjeseci opsade bile najjača vojna sila u Sarajevu, osigurava stanje status quo među različitim političkim frakcijama unutar grada, omogućivši tako stvaranje i komandno-štapski ustroj Oružanih snaga kao takvih.

Sukob s političko-vojnim vrhom

Prazina će u nekoliko navrata bezuspješno pokušati vođu Bordžijinih sefardskih kvislinga Aliju Izetbegovića nagovoriti na proboj opsade Sarajeva. Prazininom savjetniku za geostrategiju penzionisanom pukovniku Abdulahu Muminagiću, kog je Prazina impresionirao "rijetko viđenom inteligencijom i odlučnošću da zaštiti narod", postaje jasno da je opsada bila održavana iznutra. Na to su upućivali defetizam i pohlepa među političkim rukovodstvom koje se borilo za kontrolu crnog tržišta, te obavještajni podaci o jasnom a neobjašnjivom nesrazmjeru u vatri i ljudstvu u korist ARBiH naspram opsadnih jedinica. Stoga Prazina s Izetbegovićem već krajem 1992 dolazi u otvoreni sukob koji kulminira nakon Izetbegovićeve pučističke uzurpacije vlasti od kolektivnog organa "Predsjedništvo RBiH".

Motivi Izetbegovića

To je bio tek nastavak Izetbegovićevog predratnog subverzivnog djelovanja[2][3] kojim je, nakon prijevremenog puštanja s odsluženja dugogodišnje zatvorske kazne za podrivanje teritorijalnog integriteta, unutarpartijskim spletkama primorao Fikreta Abdića da odstupi iz politike nakon što je ovaj na prvim parlamentarnim izborima 1991 osvojio apsolutnu većinu te time i mjesto u Predsjedništvu a ne Izetbegović.

Tako već u ljeto 1993 Izetbegović nastoji i vojno poentirati svoje tada već potpuno uzurpiranje političke vlasti, osvojeno poništavanjem volje birača i neovlaštenim napuštanjem ratne Platforme Predsjedništva. Na terenu, islamiziranjem ARBiH i drugim pritiscima Izetbegović nastoji privoliti nemuslimane da istupe iz redova do tada multietničke i multireligijske ARBiH. Komandant Prazina, koji je bio u miješanom braku sa suprugom Žaklinom, oštro se suprotstavio namjerama klana Izetbegovića da se oružane snage islamiziraju a Bosna podijeli što postaje jasan cilj Izetbegovića iz njegovih diplomatskih aktivnosti van zemlje koje su strateški išle otvoreno u smjeru da taj klan apsolutistički zavlada teritorijom s muslimanskom većinom.

Motivi vojne vrhuške

Osim s Izetbegovićem, Prazina ulazi i u neizbježan sukob s Izetbegovićevim najbližim saradnicima poput formacijskog generala Sefera Halilovića koji je poricao zasluge za stvaranje Oružanih snaga Prazini kao komandantu koji za razliku od Halilovića nije bio školovani oficir niti saradnik Kontraobavještajne službe JNA. Prazina se tako sukobio i s formacijskim generalom Mustafom Hajrulahovićem "Talijanom" koji je kontrolirao crno tržište opkoljenog Sarajeva u saradnji s pojedinim komandantima opsadnih jedinica s kojima je nadzirao protok robe i ljudi u i van grada. Procjenjuje se da se tokom opsade na taj način od stanovništva Sarajeva prisilno izvlačilo u prosjeku milion i po Njemačkih maraka dnevno, što će postati jedan od taktičkih motiva za prolongiranje opsade grada iznutra.

Atentat

 

Ti strateški sukobi postali su razlogom zbog kog će Prazinu zadesiti sudbina niza najviših komandanata ARBiH koji su pod nerazjašnjenim okolnostima poginuli u kratkom vremenskom periodu između ljeta 1993 i proljeća 1994, u narodnom sjećanju zapamćenom kao armijska sječa glava. Tako, nakon što spletkama kojima je ocrnjivan kao "pljačkaš" biva protjeran iz grada, Prazina se stacionira na planini Igman pokraj Sarajeva odakle planira partizansko ratovanje za proboj opsade, te poziva svoje i druge jedinice da mu se pridruže.

U međuvremenu, majstori spletki Izetbegovići uspijevaju u širenju glasina o generalu Prazini kao "kriminalcu koji krade šta stigne". Međutim, u svim slučajevima oduzimanja imovine u kojima je Prazina bio lično odgovoran, radilo se o u međunarodnom ratnom pravu dopuštenoj pljenidbi za opskrbu te jedine istinski nezavisne probosanske oružane sile u uslovima ratnog stanja tj. suspendovanog civilnog prava i normi.

Izdan od strane najbližih saradnika, nepokolebljivi patriota general Prazina prelazi u južnu Bosnu, gdje pokušava ostvariti vojnu saradnju s Hrvatskim vijećem obrane kako bi organizovao gerilu za oslobođenje Sarajeva. Međutim ubrzo spoznaje da se niti HVO ne bori za proklamovanu multietničku i multivjersku Bosnu, iako su katolici velikom većinom podržali nezavisnost na referendumu.

Suočen s prijetnjama obavještajnih krugova koji su nadsistemski uticali na sve vojne i paravojne formacije u zemlji i koje su međusobno sukobljavali kako bi postigli klerikalnu podjelu teritorije za strane interese u antičkoj geotaktici "podijeli pa vladaj", konačno napušta zemlju sredinom 1993.

Iskoristivši Halilovića kako bi se riješio Prazine, Izetbegović ubrzo po Prazininom izgonu na Igman smjenjuje Halilovića, 1. novembra 1993. Na čelo Armije, koju je do tad bio pretvorio u privatnu soldatesku pod njim kao diktatorom, postavlja odane pijune koji slijepo izvršavaju svaku njegovu naredbu pa i očito veleizdajničke, poput onih za pomenute likvidacije najviših oficira i komandanata koji nisu htjeli izdati. Tako krajem 1993, u Belgiji blizu granice s Njemačkom, i general Prazina biva mučki ubijen.

 

 

Različite verzije

Postoji nekoliko verzija u vezi sa naručiocima i izvršiocima atentata na generala Prazinu. Po jednoj verziji i svjedocima, te rezultatima istrage belgijskih i njemačkih vlasti, Prazinu su 4. decembra 1993 na granici Belgije i Njemačke likvidirale plaćene ubice na osnovu naredbe dinastije Izetbegović.[4] Među njima, kako će istrage pokazati, nalazili su se i Prazinini thelohranitelji.

Po drugoj verziji i svjedocima, koja je plasirana iz Beograda, atentat su organizovali i izveli pripadnici Francuskog bataljona međunarodnog kontigenta evropskih mirovnih snaga EUFOR pod komandom generala Phillipa Morillona, kao osvetu za likvidaciju dvojice francuskih obavještajnih oficira u ratnom Sarajevu.[5]

Pošto su ove verzije međusobno isključive, izvjesno je da je barem jedna podmetnuta medijima od strane obavještajnih službi s ciljem zametanja traga. S obzirom na relativno visoku profesionalnost zapadnoevropskih organa gonjenja, kao i povezanost Izetbegovića s beogradskim intelektualnim krugovima bliskim Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU) koji su i izdejstvovali njegovo prijevremeno oslobađanje, vjerovatnije je da je beogradska verzija lažna tj. plasiranjem iste se štite domaći akteri odnosno činjenica da je Izetbegović za vlastiti interes radio na projektu SANU za zaokruživanje teritorija sa srpskom većinom.

Nova istraga

Pošto vlasti Kraljevine Belgije, suočene sa sabotažom istrage od strane vlasti u Sarajevu, nisu do kraja rasvijetlile pozadinu odnosno obznanile naručioce tog političkog ubistva iako za isto postoje svjedoci te jasan motiv u korist dinastije Izetbegović, i gdje je stoga tek nekolicina vinovnika osuđena i to na neznatne zatvorske kazne, njemačke vlasti su 2014 ponovo pokrenule istražne radnje o ovom nerasvijetljenom ubistvu.[6] Sumnja se da su u isto umiješane bivše jugoslovenske kao i neke obavještajne službe islamskih zemalja.

Porodica

Iza generala Jusufa Prazine ostali su supruga Žaklina i njihova maloljetna kćer, te sestra Vasvija i brat Mustafa. Nakon generalovog protjerivanja iz Sarajeva, komandu nad njegovim preostalim jedinicama preuzima Mustafa Prazina. Nedugo potom, jedinice se pod prisilom inkorporiraju u sastav Izetbegovićima lojalne vojske koja se 1993 pretvorila u soldatesku a Alija Izetbegović u diktatora de facto.

Grob

"General Jusuf Prazina Juka"

 Robermont na brdu iznad Liegea-Belgija

Veo tajne oko ubistva Juke Prazine

Juku su tadašnje zvanične vlasti u Sarajevu okarakterisale kao kriminalca i vođu bande pljačkaša. Ubrzo se našao u nemilosti Alije Izetbegovića. Bio je primoran da napusti BiH i pobjegne u Hrvatsku. Ne ulazeći u eventualne kriminalne radnje tog čovjeka, prenosimo dio izjave svjedoka koju je dao bavarskoj policiji nakon Jukinog ubistva, kao i dijelove presretnutih telefonskih razgovora iz kojih se da naslutiti da je Juka mnogima stao na žulj i da su ga planirali likvidirati još početkom 1993. godine Dok je istraga bavarske kriminalističke policije protiv Šahinpašića, Cvike i drugih osumnjičenih za trgovinu oružjem i kršenje sankcija UN-a bila u punom jeku, jedan od ljudi čije ime se nerijetko spominjalo u presretnutim telefonskim razgovorima, Jusuf-Juka Prazina, ubijen je u noći između 3. i 4. decembra 1993. u Belgiji. Juku su tadašnje zvanične vlasti u Sarajevu okarakterisale kao kriminalca i vođu bande pljačkaša. Ubrzo se našao u nemilosti Alije Izetbegovića. Bio je primoran da napusti BiH i pobjegne u Hrvatsku. Ne ulazeći u eventualne kriminalne radnje tog čovjeka, prenosimo dio izjave svjedoka koju je dao bavarskoj policiji nakon Jukinog ubistva, kao i dijelove presretnutih telefonskih razgovora iz kojih se da naslutiti da je Juka mnogima stao na žulj i da su ga planirali likvidirati još početkom 1993. godine. S obzirom na to da je svjedok, čije izjave "NR" prenosi, zatražio od bavarske policije da mu se ime ne pominje iz straha za vlastiti život, ni mi nećemo objavljivati ime tog čovjeka koji je, što se vidi iz njegove priče, bio blizak sa pokojnim Prazinom. Prazina je ovom svjedoku pomogao da pobjegne sa Igmana i zajedno su došli u Mostar. U Mostaru se Juka sa još oko 150 svojih vojnika borio na strani Hrvata i, prema riječima ovog svjedoka, trebalo je da postane komandant svih jedinica HVO-a. U početku se njegova jedinica, koju je doveo sa sobom iz Sarajeva, zajedno sa Hrvatima borila protiv Bošnjaka, ali je Juka ubrzo otputovao, prvo za Zagreb, pa za Njemačku.

Pitanje: Zašto ste vi i Juka napustili Sarajevo i Igman?
Odgovor: Napala nas je bosanska armija koju je vodio Zulfikar Ališpago Zuka. Pobjegli smo. Predsjednik Izetbegović je Juki povjerio jednu zonu na Igmanu i dodijelio mu čin generala. Juka je htio sam osloboditi Sarajevo. Predsjednik se nije slagao i htio je Juku razvlastiti. Zuka je imao zadatak da ga razoruža.
Pitanje: Ko je ubio Juku?
Odgovor: Ne znam i bojim se da spekuliram. Ako bih morao spekulirati mogu da kažem da ubistvo nisu pripremili tjelohranitelji, već ljudi iz Sandžaka po nalogu bosanske Vlade.
Pitanje: Ko su ljudi iz Sandžaka?
Odgovor: Na ovom mjestu sad bih želio reći sljedeće. Insistiram da se osobama iz bivše Jugoslavije ne daje moje ime i moja adresa, jer se bojim za svoj život i da se policija i pravosuđe u Njemačkoj i Belgiji drži mog zahtjeva.
Sad sam spreman da odgovorim na pitanje.
Riječ je o Seferu Haliloviću, Zuki i njihovim ljudima. Kečo je opasnost broj jedan za mene.
Pitanje: Znate li Kečin nadimak?
Odgovor: Nadimak mu je Keč. Keč nema veze sa Ćelom.
Pitanje: Odakle znate Keču?
Odgovor: Lično ga ne znam. O Keči sam čuo razne stvari da se pričaju. Takođe je osumnjičen da je na Igmanu ubio pet ljudi.
Pitanje: Ko je Ćelo?
Odgovor: Ima više osoba sa nadimkom Ćelo. Što se tiče Jukinog ubistva u obzir dolazi samo jedan Ćelo, Ramiz Bajramović, šef vojnog zatvora u Sarajevu. Poznato mi je da je Ćelo šikanirao Jukine roditelje. Stalno je prijetio da će ubiti Juku.
Pitanje: Ko je Vehbija Karić, šta znate o njemu?
Odgovor: On je bio komandant jedne muslimanske brigade. Jednom ga je Juka uhapsio, ja sam lično vidio kad ga je Juka tukao bejzbol palicom. Sljedećeg dana ga je Juka pustio. Nakon toga je Karić mobilizirao vladine trupe protiv Juke.
Pitanje: Šta znate o pomoći za Bosnu? Je li Juka sakupljao novac za Bosnu?
Odgovor: Juka je sakupljao samo za svoju armiju, ali ne i za državu Bosnu. Meni je poznata samo jedna donacija Juki od pjevača Halida Bešlića. O kojem iznosu je riječ nije mi poznato.
Ja živim stalno u strahu da će svaki dan neko doći na vrata i ubiti me.

Da je Jusuf Prazina slutio da mu se u Sarajevu nešto sprema, vidjelo se još u oktobru 1992. godine kada je evidentno nervozan nazvao kabinet Alije Izetbegovića i tražio da razgovara sa njim. Bavarska kriminalistička policija posjeduje transkript tog razgovora. Tog 10. oktobra 1992. sa Jukom je razgovarao Arci Imanović:
J: Je li predsjednik tu?
I: Ne...
J: Trebam ga hitno. Ili Harisa Silajdžića.
I: Oni dolaze sutra između osam i 10 sati.
J: Ja imam problema, saznao sam iz Hrvatske... ako je to istina, neću nikom ostat' dužan. Alija je pisao Hrvatima da me uhapse. Ispitaj to kod Harisa!
I: Ja to ne vjerujem...
J: Ja sam sve nabavio, puške, granate, sve...
I: Nazovi me između osam i devet sa...

Konkretnije priče i planovi iz kojih se dalo naslutiti da se Juki Prazini sprema nešto više od običnog razoružavanja počeli su već u januaru 1993. godine. U to vrijeme Juka je još uvijek bio na Igmanu. U presretnutom razgovoru od 5. januara 1993. čije aktere je bavarska policija identifikovala kao Nijaza, Erkana (Yilmaz - nećak Hasipa Yilmaza, vlasnika diskoteke "Europa") i Mustafu prvi put se otvoreno pominje ubistvo Juke Prazine:
E: Za tebe sam nabavio jedan ekstra nož!
N: Doći ću za 10 dana u Minhen. Sad gađam sa pet granata na Sarajevo.
M: Dođi kod nas, dosta si bio dolje.
N: Juka mi pravi probleme. Moraću ga ubiti.
M: Reci mu, Mustafa ti poručio, trebaš ga slušati. Ne dozvoli mu da previše skače.
N: Ja sam dva konvoja sa njegovim borcima i jedno vozilo UNPROFOR-a zaustavio pištoljem.
M: Ja sam mu ovdje rekao da treba da te sluša, inače ćeš ga ubiti.
N: Da, to ću učiniti...


Tri mjeseca kasnije Jukino ime se ponovo pominje u telefonskim razgovorima. Ovaj put između nekog Nihada, koji je očigledno veoma blizak Izetbegoviću i Hasipa Yilmaza, vlasnika diskoteke "Europa":
H: Ja sam to sve dogovorio. On je poslao u Zagreb 1.000 komada
N: Onaj ćelo, šta on čeka (Šahinpašić)?
H: On to neće donijeti do vas, oduzeće mu to Hrvati. On se boji da s time krene, propašće 400 hiljada maraka. Roba takođe.
N: Ja zovem iz Sarajeva, iz Generalštaba... kod predsjednika sam...
H: Šta radi general?
N: On je u Generalštabu, daću ti njegov direktan broj telefona. Gdje je Mujo (Mustafa). Doći ću i ostati jedan mjesec kod vas. Ali zbog Hrvata neću moći proći. Je li Juka u Njemačkoj?
H: Da, kod Siegena... ili Essena... Vi se trebate slagati... njegov najbolji prijatelj Koke pjeva kod mene... on bi se želio s tobom pomiriti, ja sam s njim prekjuče telefonom razgovarao.
N: On treba kod tebe ostaviti milion maraka, onda može doći u Sarajevo.
H: On hoće da umre u Sarajevu...
N: On laže, on je pokrao pomoć za Bosnu, ja ću se s njim pomiriti ako plati milion maraka. On je uzeo 10 miliona. Inače, poslaću Keču u Njemačku da ga ubije.
H: Baždarević (Mehmed) mu je ovdje dao 10.000 maraka...
N: On laže... on kasira putarinu kod Mostara na punktu, moji ljudi su htjeli kupiti oružje, a on im je oduzeo 400 hiljada maraka. Znam tačno gdje mu je novac. Sedmično 30.000 maraka od droge. Ima dva debela psa. Platio je UNPROFOR-u da njega i pse izvuku van. On može nešto da plati i za državu. Jedan milion ne manje.

Međutim, evidentno je iz telefonskih razgovora pet mjeseci kasnije da kakav god se dogovor pokušao sklopiti sa Prazinom - nije uspjelo. U presretnutom razgovoru od 23. septembra 1993. između Šahinpašiča i Bakira Izetegovića, u razgovor se umiješao Zuko, stari Jukin (ne)prijatelj sa Igmana koji je trebalo da ga razoruža:
Š: Rifče je u Bugarskoj, mi smo pobjegli iz Zagreba. Tuta nam je bio za petama. Zbog vas.
Z: I Juka takođe! Čuo sam da je on gore kod vas!
Š: Da u Wuppertalu. Ja znam gdje je.
Z: Napravi mu zamku.
Š: Napraviću mu nešto. Kečo je ovdje.
Z: Završi s njim!
Š: Kečo je ovdje.
Z: Da? Dobro, potraži ga. Motiviši ga (plati), on je dobar dečko.
Š: Učiniću to. I Šeki je ovdje u Minhenu, nešto ćemo organizovati. Mi znamo gdje je Juka. Mi tačno znamo gdje je.
Z: Onda završite s njim, to je biznis.

Biznis sa Jusufom Prazinom završen je u noći između 3. i 4. decembra 1993, dva i po mjeseca nakon pomenutog razgovora. Policija je njegovo beživotno tijelo našla nekoliko dana kasnije u blatnjavom kanalu pored autoputa u Belgiji, blizu njemačke granice. Dva puta je bio pogođen u lice izbliza. Četvorica njegovih bivših tjelohranitelja uhapšena su u toku istrage a trojici je suđeno. Iako su ta trojica odslužili kaznu za Jukino ubistvo, odgovor na pitanje o tome ko je stvarno povukao okidač te večeri do danas je ostalo neriješeno.


Kako je pjevao četnicima

Na slici je Samir Kahvedzić-Kruško,vjerni pratilac Jusufa Prazine -Juke.

Samira je ubio jedan pripadnik jedinice Zulfikara Ališpage- Zuke , na Igmanu 1993

Svjedoci tvrde da na njegovom belgijskom mezaru piše: "General Jusuf Prazina Juka". Iškolovan po zatvorima i vaspitno-popravnim domovima biše Jugoslavije, više puta ranjavan u predratnim obračunima, ali i u ratu, Juka je maja '92. postrojio više od 3.000 momaka pred Drugom gimnazijom i poručio: oni brane Sarajevo. Zvali su ih Jukinim vukovima, i ma kako hrabri bili i ma kakvi borci bili, nosili su pečat svoga komandanta. A on je, opet, imao svoje štabove, svoje savjetnike, svoje svađe pred TV kamerama, svoje pjesme i svoje pjesnike, svoje logistike i svoje ratove. I neskrivenu ambiciju da bude neprikosnoveni vlasnik Sarajeva. Septembra 1992. najvažniji vojni i policijski autoriteti opkoljenog grada birali su: Sefer Halilović ili Juka Prazina. Izbor je bio prvi, a drugom je ponuđeno da teško ranjenu suprugu prati na liječenje. No, Juka se, nakon kratkog izbivanja, vratio na Igman, sukobio sa Armijom BiH i postao bojovnik Mladena Naletilića Tute. Iako su trojica njegovih suboraca, presudom belgijskog suda, odležala ubistvo svoga komandanta, o Jukinoj smrti i danas kolaju različite verzije. Šta o Juki Prazini kažu njegovi nekadašnji vojnici, a šta nesuđeni komandanti? Kako je Juka shvatao svoje mjesto i ulogu u ratu u BiH? U ovom i nekoliko narednih brojeva Dani donose dosad neobjavljene detalje i svjedočenja o ratnom putu Juke Prazine. Šta se zbivalo u Hercegovini? Šta je Juka poslao Adnanu Solakoviću? Kako danas o Juki govori Zoran Čegar?

BS (Canadian Broadcast Corporation)

je decembra 1992. godine emitirala prilog sa Igmana koji su u to vrijeme preuzele televizijske mreže diljem planete: Jusuf Juka Prazina reporteru BBC-a objašnjava kako je potrošio sve pare da bi kupio oružje za akciju koju priprema. Riječ je o deblokadi Sarajeva, za koju Juka kaže da je pitanje dana jer on želi da ona bude poklon Sarajlijama za Božić. Dok se iza sugovornika vide borci obučeni u majice sa velikim JUKA na prsima, novinar skeptično iznosi osobnu prognozu da za takav naum naprosto nema dovoljno oružja.

Da bi priča bila potpuna, nedostaje joj nekoliko važnih detalja: novac o kojem Prazina govori zarađen je na crnoj sarajevskoj berzi i to opet prodajom oružja. U opsjednutom gradu, po Jukinom naređenju, o čijem se izvršenju brinula njegova sestra i logističar Vasvija, borci imaju zadatak da se riješe dugih cijevi i ostalog naoružanja i da izađu na Igman, za svojim komandantom?! "Počeo je da izvlači ljude. I mene je zvao bezbroj puta. U tom periodu bilo mi je najnezgodnije. Iako sam imao podršku i Korpusa i Cace rahmetli, i Ćele jednog i Ćele drugog (Ismeta Bajramovića i Ramiza Delalića, op. aut.), ipak nisam uspio hvatati one njegove sljedbenike što su s njim odrasli. Izvlačio ih je preko piste, a meni je najvažnije bilo da ostane puška, da se imamo čime braniti", sjeća se tog perioda Adnan Solaković, nekadašnji Jukin zamjenik pa potom nasljednik na čelnoj poziciji u brigadi, danas brigadir, komandant Centra za borbene simulacije u Žunovnici Zajedničke komande Vojske Federacije BiH.

Svako je htio biti njegov prijatelj Solaković je, kao i Juka, u rat ušao sa Zelenim beretkama, a na mjesto zamjenika komandanta Brigade za specijalne namjene Glavnog štaba ARBiH imenovan je u paketu sa svojim pretpostavljenim 12. jula 1992. godine, naredbom Alije Izetbegovića, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva RBiH. Iako je već tada najveći dio domaćih medija Juku slavio kao neprikosnovenog heroja odbrane Sarajeva, strani reporteri nisu propuštali da istaknu i njegovu crnu stranu: The Times je iz pera Rogera Boyesa donio reportažu o tajnovitim paravojnicima koji drže nade grada, dok je Blaine Harden iz Washington Posta bio još precizniji: Jukini vukovi šuljaju se Sarajevom u potrazi za Srbima i robom bez nadzora. U tekstu, u kojem govori o krađi 20.000 pari patika yugo-sport koje tih dana Sarajevom nose isključivo vukovi, Harden piše i o Jukinim postratnim ambicijama: "Nakon rata, Prazina kaže da želi napustiti detektivski biznis i postati uzgajivač pasa. Već ima 20 čistokrvnih štenaca, koji laju naokolo po njegovom štabu-obdaništu. Psi djeluju uhranjeno, a opsada Sarajeva ulazi u šesti mjesec."

Terence Sheridan iz The Plain Dealera sarajevsku pjesmu vukova ovako opisuje: "Kad bi mu se auto dopao, prosto bi ga uzeo - oteo u ime vlade. Ako ste, bez obzira na nacionalnost, izbjegavali regrutaciju, ili pak bili drčan Srbin, moglo je loše poći po vas. Tad bi vas, sa zastrašujućom zlobom, mogao ščepati za kosu i lupati vam glavu o kola, iznova i iznova, sve vrijeme se cereći u kamere koje su ga ropski svukud slijedile. Svako je htio biti Jukin prijatelj. Jedna Srpkinja u Beogradu, izbjeglica, dobro se sjeća Juke. Njen uticajni muž pobjegao je iz Sarajeva ostavivši 97.000 maraka, a Juka je i nju i novac odvukao u svoj štab u Skerlićevoj ulici. Prebrojao je novac i rekao da ima 40.000 maraka. Ispravila ga je. 'Ne', rekao je, polako špartajući onih 97.000, 'ima samo 40.000.' Zadovoljno se nacerio, a ona se brzo predomislila. Samo 40.000, složila se pristavši da primi potvrdu umjesto njih. Rekao joj je da izađe, ali da ne ide kući; prisvojio je njen veoma fin stan - u ime vlade. Bilo je jedan po ponoći. Bojala se poći, ali rekla mu je da mora: kod kuće ima psa, simpatičnog irskog setera, za kog se mora pobrinuti. Juka je pogledao i nasmiješio se, iskrenim osmijehom, zatim rekao jednom od svojih ljudi: 'Ova luda kuja je kao ja. Voli cuke. Vodi je kući.'"

Solaković, pak, ne da reći da je bilo šta ukradeno: on ulogu svog nekadašnjeg komandanta vidi drugačijom. Istina, zamjera mu što nije koristio kabinet koji su imali u Predsjedništvu, "četiri-pet soba od predsjednika", jer vjeruje da bi, da je tako bilo, drugačije završili. Sam mu je, kaže, barem hiljadu puta rekao da ide u Predsjedništvo - "da bude uz Sefera, Jovu i Šibera, jer otamo vjetar puše, a oni će ratovati". No, Juka nije pristajao: zato su ga i teško ranjenog vozili u akcije. Na optužbe za krađe, Solaković ovako odgovara: "Šta je pokradeno? U Kur'anu lijepo piše šta je ratni plijen. Je li ukradeno ako ti svoga borca nahraniš? Žalosno je reći: ovaj narod koji smo mi branili nije nam donio da jedemo. A morali smo nahraniti ljude. Odakle nama vozila? Mi smo ih uzimali i, htio - ne htio, morao si se nekome zamjeriti. Ja imam sve potvrde i mi stojimo iza tih potvrda i naših potpisa. Ja sam potpisivao auta. Nisam uzimao zlato, stanove ni živote. Ni Juka to nije radio. Možda jeste neko drugi: trebalo je kontrolisati 2.500 ljudi. Haram je da nam neko zamjeri ako smo pogriješili prema nekome. A što se tiče njegovog patriotizma, tu se nema šta reći, sve dok nije otišao iz Sarajeva."

A kad je Juka otišao, Solaković je zadužio 2.600 vojnika i 1.700 cijevi. O vremenima borbe za svaku pušku ne voli govoriti, ne voli se ni sjećati tih detalja: definitivno se, kaže, razišao s Jukom kada ga je Tuta postavio za komandanta specijalnih jedinica Herceg-Bosne. Tada mu je Juka poslao faks o postavljenju koji su potpisali Slobodan Praljak i Mladen Naletilić Tuta. Identičan primjerak poslao mu je i u ruke, po kuriru preko piste. Razišli su se radiovezom. Adnanu Solakoviću ostale su uspomene na zajedničke akcije iz prvih ratnih dana, na Jukinu neiscrpnu energiju i nagli temperament, zahvaljujući kojem baš niko nije znao kako će ga komandant dočekati, te brojne anegdote iz neprospavanih noći kada se Juka pjesmom borio protiv četnika: "Imao je teku: uzme je, lista i pjeva sve jednu po jednu pjesmu preko stanice. Četnici njemu Cecu i Vesnu Zmijanac, on njima Zaima Imamovića i Safeta Isovića."

Kaseta teško optužuje Svog je komandanta Solaković iz milošte zvao Dobermenom, a ovaj njega Nosonjom. Njihov specifičan smisao za šalu jednom je prilikom zgranuo i Christian Amanpoure, zvijezdu CNN-a. "Meni je najdraže bilo da dođem i legnem pored njega. On je imao one fiksatore, ubi me njima, guramo se, ali na kraju zaspimo. I tako nas je jednom zatekla Christian Amanpoure", sjeća se Solaković i ne krije da je volio Juku. Ko nije u to vrijeme, pita. "Lider se rađa, on se ne pravi. A Juka je bio lider: umio je povući masu, imao je tu hemiju. Ljudi su ga voljeli, zaklinjali se u njega, ne treba lagati: svi su se oko njega skupljali."

Ovakvu Solakovićevu tvrdnju može ilustrirati i podatak da je i četiri godine nakon rata, u anketi jedne ovdašnje lokalne radiostanice, mišljenje Sarajlija o Juki Prazini bilo nepodijeljeno: proglašen je za jednog od dvojice najvećih junaka odbrane grada. No, Juka u Sarajevu i Juka u Mostaru su dvije potpuno različite priče. Kada je 9. maja 1993. godine HVO krenuo u veliki napad na Mostar, svjedoci tvrde kako je upravo Juka Prazina učestvovao u progonima Bošnjaka u zapadnom dijelu grada, iz ulica Matije Gupca, sa Podhuma, Strelčevine, Avenije… Ista svjedočenja Prazini pripisuju upadanje u kuće, maltretiranje ljudi, otimanje zlata, silovanja…
Muhamed Taslidža: "Juka je izdajnik"
Muhamed Taslidža: "Juka je izdajnik"

I ovaj dio Jukinog vojevanja bilježi The Times. Andrew Hogg piše: "Juku Prazinu, muslimana, znali su kao 'Heroja Sarajeva'. Nemilosrdni vođa ganga, zadobio je status Robina Hooda jer je bio među prvima koji su organizirali odbranu grada. (…) Ubio je više ljudi nego što može nabrojati. Prošlog tjedna ovaj lik duguljaste face opet je bio u akciji, s majicom na kojoj piše Mess with the best, die with the rest (Kačiš li se s najboljim, umireš sa ostalim; geslo specijalaca SAD-a, op. prev.). No, ovaj put predvodio je bitku protiv svojih sunarodnjaka muslimana. (…) U predahu akcije tvrdi: 'Ovi ljudi protiv nas nisu pravi muslimani. To su ekstremisti. Nemam problem da ih ubijam. Mjesecima su pokušavali da me ubiju.' Hrvatski napad na Mostar šokirao je svijet. (…) Sve to ništa ne znači Juki, koji se uvezao sa Hrvatima nakon što ga je komanda bosanske armije optužila za ovisnost o kokainu, iznuđivanje i prevaru, navodi koje je porekao sve redom. Tokom borbi, tridesetogodišnji Juka i njegovi ljudi istjerali su sve civile koje su zatekli na desnoj obali Neretve. Upadali su u kuće, i grupice zatečenih ljudi bivale su pretučene i hapšene. Žene i djeca su morali kroz vatru hodati dok su nagonjeni u ruke hrvatskih paravojnika. Muslimanski domovi, tvrde i Juka i Hrvati, morali su biti očišćeni da snajperisti ne bi imali osmatračnice. No, za mostarske muslimane to je značilo samo jednu stvar: etničko čišćenje grada je bilo u toku, početak pripremanja Mostara za prijestolnicu hrvatske zajednice u Bosni."

Još prije odsudnog napada na Mostar, Juka se dokazivao na punktu oformljenom na magistralnom putu Sarajevo - Mostar, kod hidroelektrane Salakovac, na kojem su Bošnjaci zaustavljani, maltretirani, a nerijetko i batinani, naročito ako su dolazili iz Sarajeva ili porijeklom bili iz Sandžaka. Nakon devetog maja, Juki se stavlja na dušu odvođenje Bošnjaka u logore HVO-a, ali i 34 ubistva.

"Postoji kaseta koju je emitovala Hrvatska televizija i na kojoj je snimljeno zauzimanje komande u zgradi Vranice (9. maj '93, op. aut.). Juka Prazina sa svojim bojovnicima i sa jedinicama HVO-a je učestvovao u tom zauzimanju i vidi se na snimcima. Tom je prilikom zarobljeno 12 boraca, to se vidi na kaseti, ali još su dvojica bila u toj grupi. Ti ljudi su odvedeni, Juka ih je odveo, i nikad više nema nikakvog traga o njima", svjedočio je za Dane Muhamed Taslidža. U narednih nekoliko mjeseci ljeta '93, dok je Juka još bio na prostoru Hercegovine, odgovarao je za liniju fronte na najvrućem mostarskom ratištu - Bulevaru, i to na dijelu između Šemovca i hotela "Ruža". Također je nerijetko posjećivao Heliodrom, zloglasni logor Hrvatskog vijeća obrane, u kojem je, po izjavama dijela svjedoka, osobno maltretirao Bošnjake. Ima i onih koji su potvrdili da ih Juka nije dirao, čak je nekima dao paketić hrane ili kutiju cigareta.

Bio je hrsuz još kao dijete

 

"Došli su kriminalci da se zajedno borimo protiv agresora: kad rat stane, opet će svako na svoju stranu."

 

Ovako je, negdje u maju 1992. godine, Zoran Čegar, tada zamjenik komandanta Specijalne jedinice MUP-a RBiH, objasnio učešće Jusufa Juke Prazine u odbrani Sarajeva. Deset godina kasnije, Čegar, koji je u međuvremenu živio izvan BiH i po povratku postao inspektor u federalnom MUP-u, kaže:

 - Juku sam znao još kao dijete: i tada je bio hrsuz. Poslije je prerastao u velikog kriminalca, ali mislim da je to od njega napravio sistem. Pošto se rat dugo spremao - trebali su podobni ljudi. Oni su njih svjesno naoružavali. Zna se da je Juka imao prvu paravojsku ovdje. No, ja moram reći da ni Vikić (Dragan Vikić, tadašnji komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH, op. aut.) ni ja s njim nismo imali problema: znao je izvršiti zadatak. Šta su sve njegovi borci radili pod okriljem borbe za grad, ja ne znam, ali svi znamo da četnik u Sarajevo nije ušao a da je grad poharan. Uostalom, sve se zna - i ko je šta radio i na koji način, ali se ništa ne poduzima. Jukine jedinice su s nama, sa Specijalnom, zapravo surađivale: stavile su nam se na raspolaganje. U to vrijeme, svaki je naoružan čovjek bio važan, a njegovi su borci bili dobro opremljeni, dobro obučeni i dobro naoružani. Ja sam u ljeto 1992. izašao iz Sarajeva: Juku sam sreo jednom u Zagrebu i jednom u Njemačkoj. Kad smo se vidjeli u Zagrebu, rekao mi je da su i njegovi ljudi pucali na miting pred Skupštinom i da je sve bilo dogovoreno. Ustvari, objasnio mi je da su na mitingaše pucale sve tri paravojske - i srpska, i hrvatska, i njegovi momci. Kada smo u Njemačkoj razgovarali, pričao mi je da su ga najurili s Igmana zato što je provalio da je sukob Hrvata i Bošnjaka počeo zbog jednog šlepera cigareta. Kazao mi je da hoće da ga uklone jer previše zna. Čuo sam poslije razne verzije o njegovoj smrti. No, šta god ko rekao, ne može poreći činjenicu da je Juka sa svojim ljudima izašao da brani Sarajevo onda kada je to bilo najpotrebnije.


Juka i majka

Mladić s fotografije koju u rukama drži ova žena zvao se Jusuf Juka Prazina. Na početku rata smatran je herojem. Kasnije je bio razbojnik i izdajnik. Na kraju su ga, negdje u Nizozemskoj, ubili i odbacili pokraj autoputa.

 

Žena koja drži fotografiju je majka Juke Prazine. Njezina perspektiva otpočetka pa do kraja bila je neizmijenjena. I uvijek različita od povijesne perspektive, suprotstavljena, poražena i tragična.

Majka heroja, razbojnika, izdajnika, pokojnika.


Dino Merlin i Ismet Bajramović – Ćelo, Edin Dervišhalidović, Ramiz Delalić – Ćelo и Jusuf-Juka Prazina.


 

Feljton Dana: Jusuf Prazina Juka (I)


Bacio je samo jednog snajperistu

 

Svjedoci tvrde da na njegovom belgijskom mezaru piše: "General Jusuf Prazina Juka". Iškolovan po zatvorima i vaspitno-popravnim domovima bivše Jugoslavije, više puta ranjavan u predratnim obračunima, ali i u ratu, Juka je maja '92. postrojio više od 3.000 momaka pred Drugom gimnazijom i poručio: oni brane Sarajevo. Zvali su ih Jukinim vukovima, i ma kako hrabri bili i ma kakvi borci bili, nosili su pečat svoga komandanta. A on je, opet, imao svoje štabove, svoje savjetnike, svoje svađe pred TV kamerama, svoje pjesme i svoje pjesnike, svoje logistike i svoje ratove. I neskrivenu ambiciju da bude neprikosnoveni vlasnik Sarajeva. Septembra 1992. najvažniji vojni i policijski autoriteti opkoljenog grada birali su: Sefer Halilović ili Juka Prazina. Izbor je bio prvi, a drugom je ponuđeno da teško ranjenu suprugu prati na liječenje. No, Juka se, nakon kratkog izbivanja, vratio na Igman, sukobio sa Armijom BiH i postao bojovnik Mladena Naletilića Tute. Iako su trojica njegovih suboraca, presudom belgijskog suda, odležala ubistvo svoga komandanta, o Jukinoj smrti i danas kolaju različite verzije. Šta o Juki Prazini kažu njegovi nekadašnji vojnici, a šta nesuđeni komandanti? Kako je Juka shvatao svoje mjesto i ulogu u ratu u BiH? U ovom i nekoliko narednih brojeva Dani donose dosad neobjavljene detalje i svjedočenja o ratnom putu Juke Prazine. Nermin Uzunović Šok prije rata bio mu je prijatelj, a u ratu njegova desna ruka. Ovo je njegova priča:

Ne vjerujem da je Juka mrtav!

, reći će i danas, osam i kusur godina nakon službene obavijesti belgijske policije o pronađenom lešu Jusufa Juke Prazine, negdašnja desna ruka najkontroverznijeg od svih lokalnih sarajevskih komandanata.

Nermina Uzunovića imenom malo ko zna, ali njegov nadimak - Šok - još uvijek se pamti. U svojoj je ludoj mladosti, kako danas opisuje predratne decenije, probao gotovo sve zatvore u bivšoj Jugoslaviji, među opakim momcima sarajevske margine slovio za relevantnog rivala, zajedničkim snagama sa tadašnjim inspektorima policije vodio računa da im se putevi ne ukrste…

Jusufa Juku Prazinu upoznao je pred Trgovačkom školom: već tada, osamdesetih, Juka je bio neprikosnoveni problem profesora, strah dobrih i idol loših đaka. Što je Juka bio u Trgovačkoj, Šok je bio u Medicinskoj školi: veli da su se poštovali. Juka je pripadao raji iz Sutjeske, Šok Bjelavama: solidarnost i međusobno razumijevanje značili su pozive u pomoć prilikom mladalačkih obračuna. "Iskreno: mene niko nije smio ni pogledati u školi, ni žensko ni muško", gotovo sa snebivanjem priča danas Šok, sretno oženjen i ponosan otac djece o čijim ocjenama strogo vodi računa. "Pa, mi smo bili naopaki odlikaši, ali moja djeca treba da budu obrazovani ljudi." I to je jedan od razloga što nevoljko priča o svojoj prošlosti: ova je ispovijest više zbog Juke, zarad istine koju mnogi ne znaju ili neće da znaju…

KAKO SE KALILO PRIJATELJSTVO:

Naše pravo druženje počelo je belajem. Malo prije rata. Bilo je to ispred SOS-a (u to vrijeme jedan od najpoznatijih sarajevskih kafića, op. aut.). Njih petorica ili šestorica, zajedno s njim, naletjeli su na mene i namlatili me k'o vola. Prošlo je par dana, Juka i ja smo se sastali i odlučili da to riješimo nas dvojica. Dogovor je pao: vidimo se u Jug Bogdanovoj, pobijemo se, pa kako ko prođe - poslije ćemo, naravno, opet biti prijatelji. Tako se to rješavalo. Ja sam došao sa trojicom svojih prijatelja, njih je bilo barem trista - čitava Koreja, pola Alipašinog… Ali nema tu povlačenja: potukli smo se. Čak sam ja vodio jedno vrijeme, ali me je onda, slučajno, udario u vrat, onesvijestio sam se i probudio na Ortopediji. U istoj sobi ležimo Juka i ja. Oko nas milion boja: plavo, bijelo, sivo… Ustvari, tu su bila četvorica policajaca, dvojica inspektora, sestrice i doktori. Meni su pukla dva vratna pršljena, stavili su mi gipsanu kravatu i pojaseve preko leđa. Sproveli nas na Bjelave: mi smo obojica rekli da je to sve naš problem i da smo ga riješili, da se oni ne trebaju brinuti jer dalje frke neće biti, a hoće li pisati prijave i prekršaje - do njih je. Tu smo se zadržali, bogami, i sat i po, pričali s njima i razišli se k'o veliki prijatelji: svaki dan smo poslije bili u kontaktu, jedan drugom pomagali - nije se gledalo kako i na koji način. Poslije toga je on registrirao firmu za utjerivanje dugova. To nisam radio s njim, ali je bio dogovor: ne daj bože velika belaja, tu sam.

 

APRIL 1992:

Kad je krenuo rat, bio sam na Bjelavama. Svi negdje idu: s Jukom sam najbolji, idem i ja njemu. On kaže: "Šok, pamet u glavu." Prvih pet-šest dana bio sam obični vojnik i stražu čuvao. Valjda je htio vidjeti hoću li podivljati, pa me tako iskušavao. Onda me zovnuo sebi i pitao hoću li auto. Dobio sam jednu staru, bijelu "džetu dizel", jedva je išla. Od tridesetak šofera koji su dužili auta, svaki je morao nakon vožnje predati i ključeve i stanicu. Ja nisam. Dao mi je i mobilnu i fiksnu stanicu i naoružanje. Juka je malo kojem vojniku davao pištolj, imali su puške. Samo nas nekoliko je imalo i puške, i to dobre, i po pištolj. Juka je među prvima u Sarajevu dobio onu američku pušku, prva liga, a onda je nabavio još nekoliko takvih. Imali smo i nešto pumparica. Poslije sam od njega dobio "golfa", novog, nije bio prešao ni 1.100 km. To je bilo kad su se uzela ona 72 vozila iz Vogošće. Tog sam "golfa" imao jedno 20 dana. Onda Juka kaže: "Šok, evo tebi BMW, pusti ta slaba auta. I da znaš - ruke su ti odriješene, ne interesuje me gdje hodaš i šta radiš, samo mene nemoj uvaljivati." To je auto pripadalo MUP-u i Juka je imao punomoć koju je prebacio na mene. Dvije godine sam ga konstantno vozao, a tablice su bile armijske. Kad je Juka izlazio iz Sarajeva, rekao je svom pratiocu da meni dâ njegov kolt sa IC zracima.

 

NAFTA I BENZIN:

Mene nafta nije ni interesovala, imao sam benzina svaki dan. Dnevno sam trošio između 60 i 70 litara. Isto tako i Juka. Išlo se na pumpe i vadilo se sa dna, šta je ostalo; bilo je po garažama, a i ljudi su donosili sami.

 

BAZA:

Imao je dosta svog oružja, još od prije rata, a onda je dobio nešto iz Krtelja, kad se raspala Specijalna, a dio je oružja zadužio od Vikića (Dragan Vikić, komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH, op. aut.). Više od pola oružja iz Kasarne "Maršal Tito", nakon što je ispražnjena, bilo je neispravno, ali dobar se dio uspio i srediti. Imali smo smještaj odmah uz Vikića - 50 metara od Doma policije, u onom obdaništu. Tu nas je bilo sedamdesetak. Manje-više, znali smo se međusobno, to je bio taj naš svijet i neko je još doveo brata ili rođaka. U našoj bazi je bio drugačiji režim nego u ostalim: tu je bio Juka, tu mu je bila žena, porodica, i sve je bilo k'o pod konac. U drugim bazama, iako su sve bile pod Jukinom komandom, bilo je onako kako njihov komandant baze naredi. Juka je bio strog komandant: jedna greška, on uzme pištolj i spuca te u koljeno, ili te udari, namlati. Edo Omerović je vodio jednu grupu, Nermin Sukić Bela drugu, Kruško rahmetli treću, Adnan Solaković četvrtu, u Vogošći je bio komandant Vejo rahmetli iz Ugorskog, Trta je bio na Breci, na Skenderiji Jasmin, bilo je puno naših baza i sve je to valjalo kontrolirati. Bilo je i onih koje je Juka držao reda radi. Danas svi kažu "Juka je bio lopov", a nije. Sve smo to mi dobijali. Recimo, televizore: direktor Feroelektra zamoli Juku da nađe kamione i da se televizori prebace iz Feroelektra u Zetru. Mi to uradimo i direktor nam pokloni 100 komada: nešto je otišlo po jedinicama i bazama, nešto je otišlo u MUP. Bilo je i krađa, ali za 90 posto Juka je saznao tek kad nama stigne kamion; bilo je i belaja zbog toga. On je za "Fructal" saznao tek kad je nama došao kamion pun sokova. Ali odmah se sve ustanovilo. Sistem je bio takav: sve se čuje na stanici i sve se zna. I ja sam sve znao - imao sam dvije stanice i pratio oba kanala, a kad sam spavao, onaj novinar Fudo Dorić mi dao diktafon koji je automatski snimao ko se uključi, i sve znaš. Tako je bilo i sa "Zorom" - došla čokolada i onda Juka naredio da se sam prijavi onaj koji je tamo ušao. Glavni logističar bila je Jukina sestra Vasvija. On je to na svoj način rješavao. Kad su trebale uniforme, Juka kaže "trebaju" i odmah nam ljudi sašiju: neću da griješim dušu, možda su to neki i iz straha radili, ali neki su se sami nudili da nam poklone nešto i da Juku pripaze. Tu gdje je bio Juka - bilo je kako on kaže, ostali komandanti nisu smjeli raditi ono što on radi. I morali su ga slušati. Bilo je i svađe i vriske, ali nikada nije pucao u svog komandanta. U vojnika jeste. Ali nije džabe. Vidi, jedan momak s Mejtaša je napravio par razmjena u akcijama i uzeo pare. Rekao Srbinu: toliko ti je da prođeš kada sam ja na liniji. Srbin pristane, ovaj to uradi i napravi četiri ili pet razmjena. Onda Juka sazna, kaže: dovedite ga. Kad smo ga doveli, nije ga ništa pitao, uzeo je pištolj i pucao mu pravo u koljena.

 

SNAJPERISTI:

Jeste, istina je da je Juka bacio jednog snajperistu. To je bilo kod Socijalnog. Ali, nije on imao namjeru da ga baci, nego kad mu je prišao sleđa, ovaj je zamahnuo rukama i tako je i izletio. Onda ljudi kažu: Juka baca snajperiste. To nije istina. Bilo je ljudi koje smo hvatali s oružjem u rukama pa ga Juka ni prstom ne dotakne. Zarobimo ga, jednostavno.

 

AKCIJE:

Zvali smo se preko stanica. Prava zajednička akcija bila je ona na Skenderiji, drugog maja, kad je transporter krenuo preko mosta Vrbanja. Sjećam se dobro: Juka je sa svojim pratiocem bio u vozilu, na onoj velikoj raskrsnici, kada su iz pravca Vojne bolnice naišla tri džipa sa oznakama JNA. Odmah su zapucali prema njegovom autu. On je ranjen i to teško, ali se, i tako ranjen, uspio vratiti na rikverc i pobjeći im. Ja sam bio ispred zgrade "Valtera Perića", sa Nusretom Šišićem Dedom rahmetli. On je pucao iz napravljene cijevi, a ja sam mu dodavao granate. Dedo je pogodio prvog džipa.

ZAROBLJENICI: Jedno 25 posto je otišlo u zatvor, nešto se razmijenilo, a neke je i mrak pojeo. Sve u svemu, opet se dalo nešto i zakonu.

SUSRET S VLASTITOM PROŠLOŠĆU: Prije rata, jedan inspektor iz CSB-a meni je nakačio 12 godina zatvora. Radio na detektoru laži. Igrom slučaja, naši ga privedu: Bela i ona njegova ekipa pronašli mu snajper u stanu. On je njima rekao da radi u policiji, ali šta će mu snajper? Doveli ga nama u bazu. Čim sam ga ugledao, rekao sam: on je moj. Odveo sam ga u sobu, dao mu da popije, da zapali. Šta sad? Kažem mu: vidi kako se zakon promijeni - ti se onda meni nakačio, ja opet izašao. A šta ćeš ti? Mogu s tobom šta hoću. On me gleda. Familija mu nije bila tu, on je ostao u Sarajevu, ali vidim da je dobro isprepadan. Napio se. Pričali nas dvojica, ja ga onda smjestio u auto i vratio na Otoku. Stan mu prekoputa pijace, u onim prvim neboderima. I poslije rata smo se sretali - pozdravi me, pitamo se i svak' sebi. Vidio je da sam čovjek.

 

JUKA I….:

Nama je, po pravilu, komandant bio Vikić. Međutim, ja nisam slušao Vikića, niti me je interesovalo šta on govori: slušao sam Juku i Zorana Čegara - s njim sam bio dobar još s Bjelava. Juka je poštovao i Vikića i Čegara k'o prave borce. Visili smo kod Jusufa Pušine, i on i ja. Nije da je Juka slušao Pušinu, nije on njemu mogao narediti, ali mu je davao savjete šta treba promijeniti i kako se prema kome treba ponašati. Prvo, prema Seferu Haliloviću: Juka Sefera očima nije mogao vidjeti. Sefer je htio da sve bude po njegovom. On nama nije bio komandant, nikad nije smio ni doći u našu bazu. Juka je jednom ili dva puta silazio kod njega, a redovno su se svađali na onim konferencijama za štampu. Svađao se i sa Stjepanom Šiberom. S Jovom (Jovan Divjak, zamjenik načelnika Štaba OS RBiH, op. aut.) je bio korektan odnos, pozdravimo se. Alija (Izetbegović, predsjednik Predsjedništva RBiH, op. aut.) je bio druga priča. Juka je išao u Predsjedništvo i tamo je viđao Aliju. Nije ga nešto posebno spominjao, ali je uvijek govorio: mora se raditi što on kaže. Slušao ga je. Alija mu je i objasnio da trebamo preći u Armiju. Ipak smo mi bili ljudi sa takvom prošlosti da nismo mogli biti policajci. A Armija je drugo, pogotovo kad si specijalac. Sefer je bio komandant samo na papiru. Opet su se slušali isti ljudi - Vikić, Čegar, Alija ili Pušina.

 

OSTALI KOMANDANTI:

Sa Ramizom Delalićem Ćelom smo uvijek bili korektni. Nismo puno zalazili u njegove teritorije - od Vječne vatre prema gore. Nije ni on dolazio nama. Jednom je samo došlo do konflikta, tad je Juka bio na Igmanu, ali i tad se sve dobro završilo. Nije bilo frke. Kod Ćele Ismeta svi su morali kucati i čekati pred vratima k'o kerovi; ja, stvarno, nisam. Ulazio sam kao u svoju kuću. To je bilo skroz fer. Sa Mujom Zulićem nije baš nešto bilo ekstra, ali moglo se. Sa Puškom (Zakir Puškar, komandant Druge brdske, op. aut.) - ni fine ni loše priče nismo imali. Rahmetli Talijana (Mustafa Hajrulahović, komandant Prvog korpusa ARBiH, op. aut.) smo poštovali. I on je dolazio nama i Juka je išao njemu. Talijan je vazda govorio Juki: čuvaj se svojih divljih savjetnika. A bilo je tu stvarno svakakvih likova: bio jedan Slobo, Juka ga zagotivio, zavolio, a on je nama dosta odmogao. Onda je samo jednog dana nestao.

Zbrisao. Bilo je i nekakvih pravnika, nekakvih školovanih ljudi koji su kod nas dolazili kao na radnu obavezu - dođu ujutro i poslije ih odvezemo kući. Kao na posao. Tako su nam i pjevači dolazili: Davorina Popovića i Kemala Montena ja sačekam pred FIS-om, dovezem gore i onda ih vratim.

 

RAZMJENE:

Ja sam radio razmjene. Bio je u policiji jedan načelnik, Nermin, on je među prvima zarobljen na Palama kao policajac. I mene Juka zaduži da sa njim radim razmjene. To je sve trebalo biti legalno, preko policije. Taj Nermin meni da papir sa adresama, koga dajem a koga uzimam, da mi gorivo i putni nalog. Odem na adresu, neki ljudi nisu ni znali da će biti razmijenjeni, natovarim ih u kola i idemo na Butmirsku kapiju ili na Bristol. Tu stanem, zovem četnika stanicom, a oni mi dovedu muslimane. Nakon jedno pola godine ispostavilo se da je taj Nermin uzeo pare i da je zbrisao. Tako sam razmijenio i brata Zorana Milanovića: on je bio zarobljen na Kuli jedno mjesec i po, sa porodicom, i onda sam ja dobio nalog da idem po njih. Za njega sam odveo dvoje Srba s Višegradske kapije. Oni prvo govorili da neće da idu, ja im lijepo objasnio da njih dvoje mijenjam za troje Srba, pokazao im papir koga treba da uzmem i još im rekao da Zorana znam još iz osnovne škole - on bio odlikaš i pomagao mi. I dužnik sam mu. Onda ih povedem, dođem do naše rampe, zovnem stanicom četničku stranu i oni me pitaju koga vodim. Ja kažem i odmah kažem i koga primam. Oružje ostavljam na rampi i samo s ljudima u autu vozim se do prve krivine, gdje je njihov bunker. Tu stanem, izađem, ruke stavim na auto i ne mičem dok me ne pretresu. Onda sjednem i čekam 15-20 minuta dok četnici ne dovedu moje. Oni sve sa mnom lijepo - hoćeš popit, hoćeš pojest, ja neću ništa, samo čekam i gledam. Znam da me znaju, ali sve je stvar petlje. Tako sam razmijenio 120-130 ljudi. Najveći je rizik bio kad oni nekog daju a nikog ne traže, ali onda rizikuješ zbog onih koje dobijaš. A, i šta znaš, možda je neko drugi njima isporučio šta su tražili.

 

JUKIN ODLAZAK IZ GRADA:

Kad je Jukina žena Žaklina ranjena, naša je baza žestoko granatirana. Ranjena je i njena rodica Sanja. Žaklina je imala teške rane i Alija je Juki omogućio izlazak i to tako da i Juka ide. Ja sam ih ispratio: bio sam s njim u Predsjedništvu taj dan kad je krenuo. I nije mu bilo drago što ide. Rekao mi je: "Šok, ja ću se vratiti. Neće dugo vremena proći." Nudio mi je, kad je pošao, da preuzmem bazu. Ja nisam školovan za sastanke i nisam to htio da preuzmem. Rekao sam mu: imaš brata kojeg ne voliš, ali ga postavi za komandanta. Njegov brat Mustafa, Mute, preuzeo je bazu.

PRVI PERIOD BEZ JUKE:

 

Malo je bilo pritisaka na Muteta, ali i na Solaka i još neke, i već su konci počeli popuštati. Prvi koji se povukao bio je Adnan Solaković, on je i inače bio ulizica. I dok je Juka bio u gradu, nikada nije govorio na sastancima. Sabina, njegova žena, govorila je, a on šutio k'o zaliven. Ali, to nije ni važno. Sem Solaka, još je dio baza prešao u Armiju, a jedan dio u HVO. Solak je jednom mene odveo Seferu. On je došao po mene i ja ga pitam: ko garantuje da će me pustiti. Nešto priča, a ja mu kažem: idi vidi sa Seferom, ja bez garancija ne idem. I tako, dođe on sa još dvojicom, garantuje, kaže, Sefer da ćeš kući. I mi krenemo. Sefer je tad kod zatvora sjedio. Dvojica su pred njegovim vratima, jedan unutra: pretresli me, a ja unio pištolj, eto kakvi su. Da se Sefer mašio telefona, ja bih pištolja. Nisam mu vjerovao. Kaže Sefer: "Jesi li ti Šok?" Jesam. "Šta ti je Juka rekao za mene?" Šta će Juka za tebe govoriti, nit te znam, nit te poznam, niti me interesuješ. Kaže on: "Tebi je Juka nešto naredio, čuo sam na stanici." Čuo si, kažem, kad mi je Juka rekao: riješi se jednog čovjeka, i ti misliš da si ti taj. E, pa, nisi. I stvarno nije za njega poručio, već za jednog iz jedinice, a on odmah mislio Juka samo o njemu govori. Rekao sam mu tad: ako vi stvarno mislite da će Juka tako nešto stanicom poručiti, vi plitko mislite. Da je Juka to htio, ne bi se išlo preko stanice, koju svako sluša. Drukčije bi se išlo. I onda me je pustio.

 

SAM NA GRBAVICI:

Prije rata sam imao tamo prijatelje, neki su bili u policiji pa me tako mlatili, a onda smo u ratu bili isto - samo na različitim stranama. Čujemo se, kažu: dođi, ali bez oružja. To su bili dosta jaki ljudi tamo, mogao sam im vjerovati. Znaš, oni su ti imali taj sistem komande. Evo, ja sam dva puta prelazio na Grbavicu i vraćao se a dlaka mi s glave nije zafalila. Nije nikakva tajna: mi smo bili u redovnom kontaktu s njihovim lokalnim komandantima, s Radetom Pržuljem, koristili smo to kad nam je trebalo da razmijenimo neke informacije.

 

DOLAZAK NA IGMAN:

Prvo je gore došao Juka, onda smo izlazili mi. Išli smo preko piste i bez oružja. Skupilo nas se oko 250. Ja sam bio malo u gradu, malo gore. Prolazilo se uz dogovor s četnicima jer je njihova linija išla krajem piste: čuješ se stanicom, kaže ti prođi ili ti kaže nemoj. Ali, kad se najavim onda nema veze što su cijevi uperene - prolazim i znam da neće pucati. Znaju i oni: mogu me ubiti, ali treba i svojima položiti račun. Mi smo i sa HVO-om imali dobre odnose, zato smo imali i njihove iskaznice. Ja sam dva puta išao s Jukom da se on vidi s Jasminom Jaganjcem: sastajali su se u kafani "Hajduk".

 

PREDSJEDNIČKA KUĆA:

Juka je prvo ušao hotel "Maršal". Gore su već bile Crne mambe, oni su imali smještaj malo niže, ispod "Maršala". Juka se jedno vrijeme bio dobro zbližio s njima, toliko da su mu neki naši zamjerili. Gore je bio i Zuka (Zulfikar Ališpago, komandant Specijalne jedinice GŠ ARBiH, op. aut.). S njim smo bili korektni - nismo se kačili. Onda su se ljudi smjestili u "Maršal", a Juka, sekretarica Azra, Sejo, Davor, Božo i ja kad sam bio gore, bili smo u Predsjedničkoj kući. Igman je tada bio posve druga priča: svega je bilo. Imali smo ovaca, konja, svega. Jedna ovca - jedna marka, tako smo plaćali. Juka je imao dogovor za nabavku granata: punili smo ih u Rijeci, 1.660 maraka komad. Ja sam jednom pratio kamion: svi se sklanjaju s ceste, a ti voziš. Super. Te granate smo davali na korištenje Vehbiji Kariću, koji je došao iz Sarajeva i imao svoju vojsku, nekih 50 vojnika, u jednom objektu, niže od nas. Mi smo bili dobro naoružani: imali smo i jednu samohotku, da se nađe.

 

SUKOB S KARIĆEM:

Prvo, Karić nije vratio 10 praznih granata za punjenje, to je Juka prešutio. Onda je naš kamion sa uniformama zaplijenjen, a vozač, koji je bio civil, pretučen. Poslali smo predstavnika na razgovor. Nije ga ni pogledao. Onda smo mi otišli, opkolili objekat, upali unutra i zatekli Vehbiju u nekakvoj sobi za konferenciju. Tu mu je bio i sin i još neki oko njega. Juka nije rekao ništa, samo mu je prišao i udario ga pištoljem. Odmah mu je izbio jedan zub. Mi smo obišli sobe, pokupili šta je valjalo, vojsku postrojili, a Vehbiju doveli.

 

KONAČNI OBRAČUN: Tog dana smo trebali zajedno sa Zukom napasti Crne labudove. Takav je bio dogovor. Naša prva četa je krenula Zuki. Odmah su razoružani, ali se jedan uspio javiti. Juka je htio da sam ode, da vidi šta se dešava, ali mu momci nisu dali. Krenuo je Kruško i odmah je ubijen. Nije to bila borba. Drugi je zarobljen Davor Seferović. Ni danas mu tijelo nije nađeno. Tek onda su oni krenuli na nas. Dio momaka je uspio pobjeći, Juka se preko Bjelašnice izvukao sa jednom grupom, ostali su ubijeni, ranjeni, zarobljeni. Četnici su tada Juki nudili pomoć: 20 tenkova. Juka je tražio da se ne miješaju.

 

DAVOR: Bio mu je pratilac. Prije rata, on se znao napiti, znao je i za belaj, sijalica mu smetala kad je trijezan, a kamoli kad je pijan. Juka mu je rekao: "Davore, ako ćeš prestat s pićem - bit ćeš uz mene, ali ako pristaneš pa popiješ - ubit ću te." Taj čovjek, Davor Seferović, postao mu je sjena. Nije se od njega ni koraka odvajao. Kakav je to momak bio.

 

LEGENDA: U vrijeme tog konačnog obračuna zatekao sam se u Sarajevu. Nisam više izlazio, ne znam šta je bilo u Hercegovini, ali sigurno i tu ima preuveličavanja. Juka je slutio šta mu se sprema: jedne noći, mene i još dvojicu momaka poslao je na čeku. Nismo znali ko treba naići, znali smo samo da nam ne smije proći. Niko se nije pojavio. Sem Sefera, još me je samo Bakir Alispahić pitao za Juku: tad je bio ministar, poslao policiju, oni tražili oružje i pare. Uzeli mi pištolj, ispitivali sedam dana i mene i ženu. Juku više nisam ni čuo ni vidio, ali ne vjerujem da je mrtav. Neko nešto treba da dobije da bi se znalo da je Juka mrtav. Toga još nema. Zato mislim da je živ.

 

Feljton Dana: Jusuf Prazina Juka (II)

Osuđen na smrt

Svjedoci tvrde da na njegovom belgijskom mezaru/grobu piše: "General Jusuf Prazina Juka". Iškolovan po zatvorima i vaspitno-popravnim domovima bivše Jugoslavije, više puta ranjavan u predratnim obračunima, ali i u ratu, Juka je maja '92. postrojio više od 3.000 momaka pred Drugom gimnazijom i poručio: oni brane Sarajevo.

Zvali su ih Jukinim vukovima, i ma kako hrabri bili i ma kakvi borci bili, nosili su pečat svoga komandanta. A on je, opet, imao svoje štabove, svoje savjetnike, svoje svađe pred TV kamerama, svoje pjesme i svoje pjesnike, svoje logistike i svoje ratove. I neskrivenu ambiciju da bude neprikosnoveni vlasnik Sarajeva. Septembra 1992. najvažniji vojni i policijski autoriteti opkoljenog grada birali su: Sefer Halilović ili Juka Prazina.

Izbor je bio prvi, a drugom je ponuđeno da teško ranjenu suprugu prati na liječenje. No, Juka se, nakon kratkog izbivanja, vratio na Igman, sukobio sa Armijom BiH i postao bojovnik Mladena Naletilića Tute. Iako su trojica njegovih suboraca, presudom belgijskog suda, odležala ubistvo svoga komandanta, o Jukinoj smrti i danas kolaju različite verzije. Šta o Juki Prazini kažu njegovi nekadašnji vojnici, a šta nesuđeni komandanti? Kako je Juka shvatao svoje mjesto i ulogu u ratu u BiH? Još u ovom broju Dani donose dosad neobjavljene detalje i svjedočenja o ratnom putu Juke Prazine i različitim verzijama njegove smrti: 3. januara 1994. njegovo tijelo nađeno je u blatnjavom kanalu pored autoputa u Belgiji, blizu njemačke granice. Dva puta je bio pogođen u lice izbliza, a njegovi tjelohranitelji nestali. Bilo mu je 30 godina. Juka je iskoristio svojih 15 minuta slave: dan kasnije izdato je nervozno priopćenje o njegovoj smrti - bio je samo sitni kriminalac, zaboravilo se da su ga zvali komandantom i da je pomagao da Sarajevo bude spašeno

Našli su ga dok je još trajalo novogodišnje slavlje, bačenog u blatnjavi kanal pored autoputa, nekoliko stotina metara od njemačke granice. Ispostavilo se da je tijelo ležalo neprimijećeno tri tjedna. Konačno ga je otkrio par autostopera na putu ka Liegeu. Belgijska policija identificirala je leš kao Jusufa Prazinu, znanog kao Juku, čiji je nestanak prijavljen četiri sedmice ranije. Jedan metak pogodio ga je u potiljak, drugi u glavu.

Ko ga je ubio? U njegovom burnom tridesetogodišnjem životu, jedino oko čega nije bilo sumnje jeste da će umrijeti u čizmama: no, kome je to pošlo za rukom?

Patrick Bishop je u Daily Telegraphu samo nekoliko dana nakon Jukine smrti, januara 1994, napisao: "Imao je lice osuđeno na smrt: dugo, poput tabuta. Čupa tamne kose iznad tužnih smeđih očiju. Njegovo je vitko tijelo pulsiralo zlokobnom energijom koja ga je u boju naprosto izvrtala po frontu dok su meci zujali pored njega - kao da je, skoro, molio za smrt. No, to je bilo u drugoj zemlji, na užarenim ulicama Sarajeva i snjegovitim padinama srednjobosanskih brda. Nikad ne bi pogodio da će ovako skončati, pod sterilnim natrijskim svjetlima autoputa u ravnicama Belgije."

Meci, auto, nestanak Vijest o Jukinoj smrti i tada i kasnije izazivala je izmiješane emocije, ali i fabrikovala različite verzije. Ona najvažnija nastala je u Liegeu, gdje su s Jukom i njegovom porodicom bili i momci koje je iz Sarajeva, preko Igmana i Mostara, vodio sa sobom: Juka se, naime, nakon hercegovačke krvave epizode u Kažnjeničkoj bojni Mladena Naletilića Tute, skrasio nekoliko mjeseci u jednoj vili u Promajni, na jadranskoj obali. Ostalo je zabilježeno da je Juka bio bez pištolja - hrvatske vlasti su mu zabranile da bude naoružan. Bio je ogorčen i rezigniran i postoje svjedočenja kako se podmićivanjem i prijetnjama uspio izboriti za odlazak ka Sloveniji, a kasnije i dalje. Osam dana mala karavana je putovala: Juka, njegova supruga Žaklina i mala kćerkica, sestra Vasvija, njen muž i troje djece, dva nećaka, nekoliko boraca i dvije prijateljice sredili su u Austriji i Njemačkoj tranzitne vize i do septembra je cijela ekipa našla dom u Liegeu, dobivši od belgijskih vlasti dozvolu za ulaz kao raseljene osobe. Juka je smjestio njih dvadesetak u malu kuću u Rue du Pontu, kvartu koji je vrvio od doseljenika iz Turske i Magreba. Živio je sa Žaklinom i kćerkicom nedaleko odatle.

Dane je provodio po kafićima jugoslavenskih emigranata, uvijek u pratnji četvorice tjelohranitelja: ponašao se manje-više pristojno. Postoji priča o tuči u Cafeu "Sarajevo", ali i potvrde da je bio iznimno oprezan pred belgijskim vlastima. Novac je bio ozbiljan problem: s vremena na vrijeme nestao bi preko njemačke granice, da "prikupi priloge" - ekipi koju je poveo sa sobom bio je i skrbnik i zaštitnik, pa ipak, dokazi su sugerirali da su upravo oni prvoosumnjičeni.

Posljednji put Juka je viđen u noći 3. decembra 1993: po izjavi jednog od njegovih ljudi, večer je počela relativno uobičajeno. Juka je kartao s tjelohraniteljima. Jedan od njih je svjedočio: "Vidio sam ga u kući. Nije bio nervozan. Bio je s prijateljima. Pjevao je." Grupica je krenula na turneju gradom, na piće i flipere u kafani "Šljivo" i bistrou "Paradis". No, kući se nisu vratili. Po policijskom izvještaju, četiri tjelohranitelja su nestala, a po tvrdnjama obitelji - dvojica su otišla s Jukom, a druga dvojica tajanstveno su napustila kuću u Rue du Pontu narednog jutra.

Već 4. decembra njemačka je policija našla napušten audi blizu željezničke stanice u Aechenu, tik uz belgijsku granicu. Na karoseriji su bile dvije rupe od metka, kalibra 9 mm, najvjerovatnije iz berete. Odgovarali su mecima kasnije nađenim u Jukinoj glavi. Znalo se da je jedan od tjelohranitelja nosio beretu. "Veza je očita", izjavio je Rolf Lennartz iz ureda javnog tužioca gradića Eupen, gdje je belgijska policija vodila istragu. "Meci, auto, nestanak. Vjerujemo da je ubijen u kolima i pretpostavljamo da su to učinili tjelohranitelji. No, što se tiče motiva, o tome ništa ne znamo."

Lov na ubice preselio se u Njemačku i povezivan je sa švercerskim kanalima oružja: saznalo se da su u jednom prisluškivanom telefonskom razgovoru sugovornici raspravljali o planu da ubiju Juku. Iseljenici su nudili svoje varijante Jukine smrti: "Svi su ga se bojali: ako ste se trkali s njim, morali ste ga pustiti da pobijedi ili se bojati za vlastiti život. Bio je bolestan", ustvrdio je jedan od njih. Drugi je pak operirao ciframa ubijenih Bošnjaka u Mostaru i novinarima izjavio: "Šuškalo se o masakrima u kojima su njegovi pobili i do 700 ljudi. Mislim da je ubijen zbog pokolja, i da su to zato uradili njegovi tjelohranitelji. Niko od ljudi koji su bili s Jukom nije mogao zaboraviti šta su činili."

Šta je Mesić rekao Tuđmanu Četvorica tjelohranitelja su kasnije uhapšena, a trojici je suđeno: Jadranko, Muris i Samir odležali su kazne u belgijskim zatvorima, ali su teorije o tome ko stoji iza Jukine smrti ostale. Ni danas se ne zna motiv: zato su sve opcije i dalje u igri. Prošle godine, kada je objavljen stenogram posljednjeg razgovora pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana sa današnjim hrvatskim predsjednikom Stipom Mesićem, ispostavilo se da je pominjan i Juka?! Tuđman i Mesić sastali su se ujutro 5. februara 1994. i Tuđman je tada optuživao Mesića zbog sabotiranja "državne politike" jer se Mesić spremao na put u Sarajevo na Prvi sabor Hrvata BiH. Na istom sastanku Mesić je odbio mogućnost da bude hrvatski ambasador u Bruxellesu: iako su hrvatski mediji u tom periodu za Jukinu smrt optuživali Ejupa Ganića i Bakira Izetbegovića, Mesićeva nervozna reakcija u razgovoru s Tuđmanom ukazuje da je on pak smatrao kako je Jukina likvidacija djelo hercegbosanskih ekstremista: "Htjeli su da me ubiju, evo, zato ne idem, ja nisam Juka Prazina, i neću da me ubiju - neka me ubiju tu. Ako smo završili, ubijte me ovdje, neću ići da me ubiju, Juku Prazinu su ubili, i da ja sada idem u Belgiju da me ubiju…"

No, ni zvanični Beograd nije ostao izvan zbivanja: kada je srbijanski SDB novembra 1999. objavio hapšenje "članova špijunsko-terorističke grupe, pripadnike francuske obavještajne službe koji su poslije niza počinjenih zločina na teritoriji prethodne Jugoslavije, za koje je okrivljen srpski narod, planirali i atentat na predsjednika SRJ Slobodana Miloševića", iz afere "pauk" isplivala je i Jukina smrt?! Tadašnji jugoslavenski savezni sekretar za informacije Goran Matić, govoreći o "nedjelima" uhapšenih - Jugoslava Petrušića, Milorada Pelemiša, Branka Vlače, Radeta Petrovića i Slobodana Orešanina, javnosti je obznanio kako je "Petrušić učestvovao u likvidaciji šefa paravojnih formacija u Sarajevu Juke Prazine i to tako što mu je bio zadatak da dokaže da je on mrtav". Matić je tada ustvrdio da je u Jukinu likvidaciju bio direktno umiješan francuski general Phillipe Morillon, da je komanda mirovnih snaga dala konkretne instrukcije po kojima je Petrušić namamio Juku, a egzekutori su - po Matićevoj verziji - bili francuski obavještajci koji su se svetili za smrt svoja dva oficira u Sarajevu?! Petrušić je, potom, snimio mrtvog Juku?!

Naravno, postoje i bosanske verzije Jukine smrti: jedna od njih tiče se novca i po njoj Juka je ubijen nakon svađe oko velikih suma para prikupljenih za pomoć Sarajevu?! Po istoj verziji, put Liegea uputila su se dvojica domaćih branilaca Jukinog soja - jedan iz Mostara, drugi iz Sarajeva, pasoše i vize obezbijedio im je sami tadašnji državni vrh, a zadatak im je bio: Jukina smrt po svaku cijenu. Druga, pak, verzija kaže da je Jukinim tjelohraniteljima katul-ferman iz Sarajeva uručio jedan ugledni domaći biznismen koji i danas šeta Sarajevom i zbog toga svi šute.

Juke više nema: sahranjen je u vodnjikavu glinu groblja Robermont na brdu iznad Liegea. Njegov grob na muslimanskoj parceli doima se neprirodno dug, kao posljednje počivalište diva iz bajke. Samo je 30 ljudi bilo na njegovom posljednjem ispraćaju. Jedan od njih to ovako objašnjava: "Ljudi se još plaše. Niko ne vjeruje da je on uistinu mrtav. I niko ne vjeruje da će njegova smrt biti zaboravljena." Poput mnogih koji su znali Juku, i ovaj njegov sudrug govori o osveti. Čak i iz groba.



Sarajevski "kum" postaje borac protiv zločina
Alfonso Rojo sreće Juku, koji, sa svojom svitom Ramboa, zavodi red u prijestolnici na svoj način. Trećeg juna 1992. objavljuje svoje utiske

Piše: Alfonso Rojo (The Guardian)

Pravo mu je ime Jusuf Prazina, ali ovdje ga svi zovu Juka. Dok prije dva mjeseca nije počela bitka za Sarajevo, bio je kum podzemlja bosanske prijestolnice. Danas vodi specijalne snage policije Bosne i Hercegovine. Kao kad bi Al Caponea zamolili da odmijeni Eliota Nessa. "Slali su me u zatvor pet puta jer su pokvarenjaci koji su držali konce ovdje pravili lažne optužbe protiv mene", hvali se tridesetogodišnji Juka. "Sad vidimo ko su dobri, a ko loši momci." Juka je muslimanski odgovor na "Kapetana Dragana", srpsko-australijskog plaćenika koji je zauzeo hrvatski gradić Glinu. Zasad, nije otišao u krajnosti užasavajućeg "Majora Arkana" koji se šetka okolo s mladunčetom tigra i čije zarobljenike po njegovoj naredbi svlače i prebijaju prije pogubljenja. No, čini se da ide uglavnom istim smjerom.

Priča se da je nedavno uhvatio neprijateljskog snajperistu na šestom katu neke zgrade pa je, da uštedi vrijeme i metke, naredio da bude bačen preko ivice. "Oni su jako opasni", kaže Juka za srpske snajperiste, "ali trijebimo ih kao pacove." Prije tek nešto više od mjesec dana, Jukina su kola prepoznali stražari dok je prolazio pored Vojne bolnice, i pogođen je u butinu i ruku. Uprkos prostrelnim ranama, kirurškim fiksatorima koji su ostali u njemu, i štaki bez koje ne može hodati, uspijeva i dalje čeličnom rukom vladati svojom organizacijom.

U pratnji zanosne plavuše koja izgleda kao da bi mogla glumiti zapovjednicu gerile u filmu B-produkcije, Juka koordinira gradske policijske snage i nadgleda odbranu ključnih instalacija iz ureda koji vri od žamora radiostanica i likova koji se vrzmaju okolo nosajući hecklere. Njegovi paravojnici gotive zalizane frizure, košarkaške patike i RayBan očale. Pitao sam ga koliko ljudi ima pod svojom komandom, a on, ni ne trepnuvši, odgovara, "tri hiljade pet stotina". Ovo je vjerojatno peterostruko više od stvarnog broja. "Prije nego posjetimo položaje na liniji fronta, svratit ćemo u bolnicu da vidimo treba li hrane. Onda ćemo ići posjetiti neke izbjeglice", objašnjava Juka. "Mnogi me ljudi u Sarajevu vole." Dok se spremamo da idemo, stiže patrola sa dva osumnjičenika. Jedan se zove Robert Kričančić, svjetlokos, visok i snažan dvadesettrogodišnjak. Drugom muškarcu, Nenadu Dragiću, trideset pet je godina. Niži od Roberta, više je ličio na radnika.

Obojica su bili Srbi i zaustavljeni su na periferiji grada noseći vreće hrane. Dok je Juka rigao pitanja na njih s par cola razdaljine, ova dvojica su činila natčovječanske napore da se doimlju mirno i odgovore daju tihim, monotonim glasovima, kao da su osjećali da bi im smrt mogla ovisiti o nekom gestu, izrazu, imenu. Usred ispitivanja, jedan od Jukinih ljudi je ušetao i rekao da zna Roberta, da dolazi iz istog dijela grada. "Jesi spreman da odgovaraš za njega?", zarežao je Juka. Borac je oklijevao djelić sekunde, koji se dvojici Srba morao činiti stoljećem. "Da", rekao je. Juka je bacio na sto dvije lične karte. "Pustite nek' idu", naredio je.

Jukin službeni automobil je besprijekoran crni chevrolet, friško iz izloga. Nema čak ni registarskih tablica. U patrolu smo krenuli kao iz topa ispaljeni, uz riku motora i škripu guma. Predgrađa Sarajeva "posijana" su Jukinim ljudima, koji, kad ga vide, ostavljaju svoje položaje, još noseći ručne bacače ili automatske puške, da bi ga potapšali po leđima, zatražili par litara nafte ili uzeli kutiju cigara, sve vrijeme govoreći "Juka, Juka", sa zadivljenošću i fasciniranošću. U povratku, na suprotnoj strani krivine gdje je neko postavio upozorenje "Pazi, snajper", polovni renaultov krš nam je zakrčio put. Vozač se uspaničio i auto mu je zašlajdrao. Bijesan, Juka je zgrabio revolver i, ne rekavši ni riječ, ispalio metak u motor renaulta. Nekoliko ulica prije njegovog štaba u obdaništu, naletjeli smo na neki par koji je vozio seata, također bez tablica. Juka je zahtijevao da vidi njihove papire, a zatim naredio konfiskaciju kola, ostavljajući svog tjelohranitelja da malo "izrezili" ženu zato što se svađala. "Nisu imali nikakva dokumenta za vozilo, a nisu imali ni registarskih tablica", rekao je kroz prozor svog auta. "Mislim, ne mogu ljudi tek tako ići okolo i krasti šta požele."

 

Za deset dana oslobađam Sarajevo


zadnji intervju sa Jukom  u Mostaru 1993 godine kao zapovjednik u Kažnjeničkoj bojnoj
zadnji intervju sa Jukom u Mostaru 1993 godine kao zapovjednik u Kažnjeničkoj bojnoj

Marta/ ožujka 1993. godine

Jusuf Juka Prazina

je o svom prelasku u HVO razgovarao sa novinarima Slobodne Dalmacije.

Dok jedni za Jusufa Juku Prazinu tvrde da je kriminalac kojemu je rat dobro došao za maskiranje, drugi ga dižu do razine heroja, čak ga i u pjesmama veličaju: "Sarajevo, grade moj, heroj Juka sin je tvoj..." Ipak, danas se Juka mnogima nalazi na nišanu, ne samo četnicima, nego i onima s kojima se donedavno zajedno borio.

Juka je, kao što je svima poznato, svoj ratni put započeo u Sarajevu, organizirajući među prvima postrojbe branitelja, kasnije popularno nazvane "Jukini specijalci". No, od tada se uz njega vežu svakojake priče, prije svega one o neposlušnosti, uglavnom u izvršavanju zapovijedi Štaba Armije BiH, ali i o sukobima, čak i oružanim, s pojedinim zapovjednicima pojedinih grupa branitelja unutar Sarajeva, prvenstveno s Mustafom Hajrulahovićem Talijanom.

U sklopu posljednje, još jedne u nizu neuspješnih deblokada Sarajeva, Juka sa svojim specijalcima odlazi na Igman. "Deblokada može biti stvarno obavljena vrlo brzo. Međutim, postoje neki nesporazumi koji nas trenutačno sprečavaju da to obavimo", izjavljivao je tada. Međutim, sukob u koji je ušao s Vehbijom Karićem i Zulfikarom Zukom Ališpagom, također dvojicom zapovjednika čije su postrojbe sudjelovale u deblokadi, nije se stišavao - "svi bi oni htjeli naređivati nam, a nisu nam u stanju pružiti nikakvu potporu, opskrbljivati nas". Na kraju "igmanske faze", Juku i njegove i oružano napadaju, nakon čega "Jukini specijalci", zajedno sa svojim zapovjednikom, odlaze u Mostar, gdje se priključuju Hrvatskome vijeću obrane.

U ovome krajnje otvorenom razgovoru Juka nam otkriva mnoge detalje o odnosima unutar Armije BiH, osobito nakon dolaska Sefera Halilovića na njezino čelno mjesto. Prvo je pitanje bilo o situaciji u Sarajevu, ishodištu čitava Jukinog puta.

- Ne znam, to je luda kuća u Sarajevu. To je samo lomatanje za položaje, za stolicama. Mene to nikada nije zanimalo. Ja sam mogao "titrati" i govoriti: "Jest, tako je?", pa da ja sad tamo budem general i da se nešto pušem, da se meni najavljuju po pet dana... Mene to ne zanima. Mene zanima borba protiv četnika, ništa drugo me ne zanima. Protiv onih koji me napadnu, protiv njih sam, pa da je ne znam tko. Tko napada mene i moje ljude, protiv njih sam.

"Ubit će mi ljude"

Kako je i zašto došlo do vašeg prelaska u redove Hrvatskog vijeća obrane?

- Slušajte, kad su mene smijenili s mjesta člana glavnog štaba, s mjesta komandanta specijalnih jedinica i s mjesta prvoga komandanta brigade specijalnih jedinica, odmah sam prešao, prvo, pod zajedničko zapovjedništvo, a pošto od toga zapovjedništva nije bilo ništa, nemam ni taj papir. Poslije sam prešao u kažnjeničku bojnu. S time da sam dobio iskaznice, ali nisam dobio napismeno. Onda sam četrnaestoga siječnja zamolio zapovjednika Tutu da to dobijem napismeno i već se počelo govoriti na Igmanu kako tamo ne može biti HVO, kako njima gore ne treba HVO. Međutim, ja nisam htio ostati kao paravojna jedinica, već sam se htio boriti legalno.

 

Tko, po Vašem mišljenju, stoji iza svojedobnoga napada boraca Armije BiH na Vašu postrojbu?

- Ni jedan pametan čovjek neće narediti da dvjesta Muslimana napadne trista do četiristo Muslimana. Meni to izgleda kao da je načelnik Vrhovne komande Armije BiH založio dvjesta ljudi, ono - napadni, Juka će pogriješiti i pobit će vas, i sve ono što je uradio u toku rata past će u vodu. Međutim, ja nisam na to nasjeo, niti je meni bilo logično da ja uzvraćam i pucam po njima. Ja sam naredio povlačenje i da nitko ne smije pucati. I svi su moji ljudi, koji su sada zatvoreni, potvrdili da sam izdao takvo naređenje.

Međutim, ipak je došlo do borbi. Bilo je mrtvih i ranjenih boraca na objema stranama.

- Oni su četiri dana planirali kako da nas napadnu. Šest tenkova je na nas krenulo, a nikada na deblokadu Sarajeva ni jedan tenk nije išao, a kamoli šest. Planski su nam pohvatali 28 ljudi, jednog po jednog, po dvoje, po troje. Ono - odu dvojica ljudi donijeti vodu sa cisterne - zarobe ih. Ode netko zalijepiti gume u Pazarić - zarobe ga. Odu kupiti hranu, jer ja sam sve kupovao svojoj vojsci, oni ih zarobe. I sve tako dok nisu nakupili točno dvadeset i osam ljudi.

Kada sam primijetio da mi se s karaule nitko ne vraća, pitao sam Zuku da li je on umiješan u ovo. Kaže on: "Nemamo mi ništa s tim." Ja kažem da ću proći sa ljudima vidjeti šta se događa. Kaže on da prođem. Kada sam došao ispred Borika, iz svih mogućih oružja pucali su na nas. Minobacačima, "patovima", "pamovima", strojnicama… Nema što nisu radili. Ubijali mi nenaoružane ljude. Ja sam naredio da ne smiju uzvraćati paljbu. Oni odlože oružje, predaju se, a Zukini ih povedu u stroju jedan po jedan, s dignutim rukama. Dovedu ih pred Borik i prvom 30 metaka u trbuh. Mali 17 godina ima...

Koliko Vam je tih dana poginulo ljudi?

- Prema mojim podacima, imao sam četiri ili pet mrtvih. Međutim, spremaju mi se ubiti još neke ljude koji se nalaze u zarobljeništvu. Spremaju mi se ubiti Nuhića, Dundu... ljude koji su bili cijelo vrijeme uz mene i koji su mirni, odani, pravi borci.

Imate li ikakvih informacija o ljudima koji su u logoru?

- Njih oko 150 nalazi se u silosu u Tarčinu, u teškim uvjetima, čak su se porazbolijevali. Jedu iza četnika, neopranim žlicama i iz neopranih tanjura. Spavali su na podu, ali sada su im ubacili neke pokrivače i madrace. Neće ih pustiti natrag u Sarajevo niti igdje drugdje da ne bi istina izašla na vidjelo. Međutim, ostali moji ljudi su ovdje pa oni mogu potvrditi sve ovo što govorim.

"Prejak je Sefer"

Tko je u biti Sefer Halilović? Tko stoji iza njega? Jer, bez obzira na sve što je o njemu proteklih mjeseci izrečeno, a i što je on sam kazao, još uvijek je čelni čovjek bosanskohercegovačke armije?

- To je ona sandžačka linija. Drži ga Ganić, Mahmutćehajić. On je tako ukopan na tom mjestu. Ta sandžačka linija, po meni, traži rezervnu državu. Zna se da Sandžak u Srbiji kad-tad pada. Znači, njima sada odgovara jedino ovdje, da sebi u Bosni i Hercegovini naprave rezervnu državu gdje bi sve položaje popunili svojim ljudima, a već su ih dobro popunili. U Predsjedništvu, u Vladi, u općinama... svagdje guraju svoje ljude. Još malo im se otima policija. Kažem malo, jer su već počeli i tamo gurati svoje ljude. Još malo im fali pa da to bude kraj priče. Oni su sve obitelji povukli u Sarajevo, stanove i radnje pouzimali, anarhija živa. Po meni, ako im se dozvoli da oni nastave tako, bit će rata između Hrvata i Muslimana. Četnici će promatrati, pa će se na kraju i oni uključiti i to će onda biti do istrebljenja. To ti je ta igra, "zakuhavanje" Sefera između Muslimana i Hrvata. Da što više "zakuha", da se to istrijebi, da olakša svojim prijateljima četnicima posao.

Zašto ga predsjednik Izetbegović ne smijeni?

- Izetbegović mi je jednom rekao da može da smijeni Sefera, ali da ne smije. Boji se negativnih posljedica. Prejak je, ipak, Sefer da bi se smijenio.

Kako objašnjavate svojedobno uhićenje, pa zatim puštanje na slobodu Jove Divjaka?

- To je sve Seferova igra da dokaže kako te može zatvoriti i raditi šta ti hoće ako ne budeš slušao. Tako on radi i po gradu s tim nekim komandantima - imaju suđenje na sudu, podare im optužnicu ali ga ubuduće moraju slušati, shvaćaš? To je sada anarhija u gradu. On može ući u sud i sve pocijepati.

Primjerice, koji su to ljudi (koji vladaju Bosnom, op.prir.)?

- To je Sefer, zatim Mustafa Hajrulahović Talijan. Vehbija ti je isto jedan od tih ljudi, razumiješ, i Kerim Lučarević, načelnik sigurnosti Armije BiH, opasna karika u svemu tome. Opasna karika, koji nenormalno mrzi Hrvate i pravi je fundamentalist. Pravi. U stanju je reći: kada se obračunamo s četnicima, onda ćemo, kaže, s Hrvatima. Ja mu to mogu potvrditi u lice i mogu dovesti deset, dvadeset, sto ljudi za svjedoke. To je istina od koje ne možemo pobjeći. Na primjer, jedne prilike se skupimo pred akciju u Štabu. Sve Muslimani i samo jedan Hrvat. A sve do jednoga zadrti Muslimani. Znaš, pa merhaba, pa ovo, pa ono. Mislim, ja jesam Musliman, ali sam Musliman na svoj način. Poštujem sve, Musliman sam se rodio, što ću ja sada. Ali mene to ne zanima, ja sam običan čovjek.

Nabrojali ste dio ljudi iz vojnoga vrha. Je li, možda, gospodin Izetbegović upoznat s takvim stanjem?

- On sve to zna. Međutim, po mojim saznanjima, Alija je nemoćan. I njega ponekad ubace u taj vrtlog, on potpiše nešto što ne treba pa onda izleti iz toga vrtloga jer vidi da je pogriješio. Shvaćaš, on je, po meni, čovjek koji nema podrške u Predsjedništvu, koji je tamo osamljen.

ZIJO ORUČEVIĆ:

Bakir Izetbegović

zapovijedio je ubojstvo Juke Prazine


Zijo Oručević je priznao da mu je nalog za ubojstvo Juke izdao Bakir Izetbegović u hotelu “Holiday Inn”; njemačka policija je utvrdila da je Šaja prvi znao da je Prazina “odrađen.”

 


U prvom javnom nastupu u bogatoj poslovnoj i političkoj karijeri, u intervjuu (Radončićevoj) televiziji “Alfa”,

SENAD ŠAHINPAŠIĆ ŠAJA konstatirao je da policija, istražne agencije i pravosuđe nemaju niti jedan trag koji bi upućivao na njegove kriminalne aktivnosti prije, tijekom i nakon završetka rata;

 

naši novinari otkrili su kako su njemačke i bosanskohercegovačke sigurnosne agencije povezale Šahinpašića s likvidacijom JUSUFA JUKE PRAZINE u Belgiji prije točno petnaest godina

Ovotjedni intervju koji je lokalnoj televiziji Alfa dao Senad Šahinpašić Šaja, problematični biznismen, bivši državni zastupnik i dugogodišnji kućni prijatelj obitelji Izetbegović, svakako je bio prvorazredni medijski događaj.

Na zahtjev brojnih gledatelja, ove inače slabo gledane televizije, intervju sa Šahinpašićem je repriziran i sutradan.

Čak i da za Šahinpašićevo gostovanje nije postojao “vruć” i intrigantan povod (telefonske prijetnje kojima je najavio silovanje kćerke visokog policijskog dužnosnika zbog kojih je dva dana proveo u pritvoru), njegovo javno obraćanje bi imalo određenu draž. Šahinpašiću je to, naime, prvi medijski istup u bogatoj poslovnoj i političkoj karijeri.

Šahinpašić je na ovdašnjoj javnoj sceni imao status neke vrste “bošnjačkog Godota”, svi su o njemu govorili, osim njega samog, mnogi su ga čekali i prizivali, a od njega “ni pisma ni razglednice”.

Recimo, u četiri godine koliko je bio zastupnik SDA u državnom Parlamentu, Šahinpašić nikada nije “uzeo riječ”, niti se oglasio sa skupštinske govornice.
Zbog toga je, pored ostalog, njegovo televizijsko gostovanje izazvalo iznimnu pažnju, ali i post-festum komentare, analize, (pr)ocjene.

POSIPANJE PEPELOM

 

Šahinpašićevo televizijsko pokajanje ( “ispao sam kreten, i što ćemo sad” (!?) “iskoristili su trenutak moje slabosti da bi me javno prikazali kao monstruma”) bilo je unaprijed projicirano tako da se njegovim sirovo/dirljivim javnim posipanjem pepelom, skine svaka vrsta sumnji sa njegovih najbližih prijatelja Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića (vlasnika “TV Alfe”).

Brižljivo njegovanim imidžom “simpatičnog nezgrapnog urođenika”, Šaja se trudio da zaštiti Radončića (“Mislim, to je toliko veliki čovjek, poduzetnik, da je bez veze njega opisati rečenicom “Novinar”) ali i Bakira Izetbegovića (“Najteže mi je što sam njemu nanio štetu, a pogotovo što je njegova supruga bijesna i ne želi čuti za mene”, kazao je Šaja i bio iskren budući je bio u više nego korektnim odnosima sa Bakirom, a sa suprugom Sabijom je provodio izbjegličke dane u Hrvatskoj.).


Na “TV Alfi” je zapravo cijeli Šahinpašićev crimen sveden na odvratnu psovku i prijetnju policajcu Vranju koju je izgovorio preko (“svog” telefona “iz svoje kuće”). Na drugim problematičnim dijelovima njegove poslovne i političke biografije voditeljica nije previše (ili nije uopće) inzistirala, vidjet ćemo kasnije zbog čega.

Zaobiđena je, recimo, prilično bjelodana uloga Senada Šahinpašića u nekim mračnim, zločinačkim akcijama, za što postoje čvrste indicije, prikupljene od strane domaćih i inozemnih policijsko-sigurnosnih službi. Jedan od tih zločina, nerasvijetljen iz vrlo praktičnih poltičkih razloga, a u koji je duboko involviran Šahinpašić, jeste i likvidacija u Belgiji “odmetnutog komandanta” sarajevskih specijalnih jedinica Jusufa Juke Prazine.
 

Jusuf Juka Prazina je posljednji put viđen živ u noći 3. prosinca 1993., kada je zajedno sa svojim tjelohraniteljima izašao iz kuće. Iako je obitelj nestanak službeno prijavila dan kasnije, niko osim Jukinih ubojica, njihovih suučesnika i nalogodavaca, o njegovoj sudbini danima nije znao ništa.

Tijelo Juke Prazine pronađeno je sasvim slučajno, četiri tjedna poslije, pored auto-puta u blizini njemačko-belgijske granice. Obdukcija je pokazala da je usmrćen s dva hica u glavu, ali prave ubojice, iako su prve indicije upućivale na njegove tjelohranitelje i ratne suborce (svi su, nakon uhićenja, kasnije oslobođeni krivnje), nikada nisu pronađene.


No, početkom ’94., nakon što je informacija o likvidaciji jednog od sarajevskih ratnih zapovjednika stigla i do njemačke policije koja je, mjesecima ranije, također pratila Jukine aktivnosti u toj državi, istražitelji Bavarske kriminalističke policije nailaze na novi trag.

Analizom telefonskih razgovora Senada Šahinpašića koje je njemačka policija, prema odobrenju Tužiteljstva u Muenchenu, tada već punu godinu pratila, prisluškujući sve telefone njegove bliže rodbine i “poslovnih partnera”, istražitelji otkrivaju kako je Šaja svojoj obitelji za Jukinu smrt javio 5. prosinca 1993., dakle, gotovo mjesec dana prije nego što je tijelo Prazine pronađeno, odnosno, nepuna dva dana nakon što je prijavljen njegov nestanak?!

DRŽAVNI TERORIZAM I PODZEMLJE

Taj će detalj njemačkoj policiji koja je već imala dovoljno dokaza o Šajinoj umiješanosti u kriminalne poslove, biti pouzdan indikator da ga smjesti u krug osumnjičenih za organiziranje Jukine likvidacije. Kako im je, međutim, vispreni Šaja čitavo vrijeme bio nedostupan, njemački su policajci, provodeći zajedničku istragu s kolegama iz belgijskog grada Eupena, više informacija pokušali “izvući” od Šahinpašićevih prijatelja i poznanika koji su, gotovo odreda, bili privođeni na saslušanje.

Jedan od osumnjičenih bio je Azer Maksumić zvani Bubreg, Mostarac koji je od listopada 1992. sa suprugom i sinom živio u Muenchenu, gdje su, navodno po Šahinpašićevom odobrenju, obavljali “logističke poslove” za potrebe Armije BiH.


Azer Maksumić je iskaz bavarskoj kriminalističkoj policiji dao 21. ožujka ’94., potvrđujući, između ostalih, da je u njegovom stanu u Muenchenu, u listopadu 1993. boravio Zijo Oručević kojeg su njemački istražitelji, već tada, markirali kao potencijalnog ubojicu Juke Prazine.

Pojasnimo, također, da se u izvješćima njemačke policije za Juku navodi da je šef bande iz Sarajeva, da ima oko pet tisuća svojih boraca, kao i da često putuje po Njemačkoj i Švicarskoj, uvijek u pratnji tjelohranitelja, radi sakupljanja novca za Armiju BiH.

Kao jednog od pratilaca Juke Prazine njemački su policajci identificirali i Zijada Ziku Turkovića (u posljednjih nekoliko godina bio je osumnjičen kao sudionik više kriminalnih obračuna u Sarajevu, ali se nakon ženidbe s novinarkom televizije “Alfa” i voditeljicom intervjua sa Šajom Šejlom Jugo, navodno, povukao iz podzemlja) koji je jednako tako, bio meta njihove, ali i istrage belgijske policije.

Zanimljivo je da su Nijemci znali čak i broj telefona koji je Juka koristio za boravka u toj državi, te da je broj bio registriran na izvjesnog Manuela Langera.


Nakon što su mu njemački istražitelji predočili preslik originalne bh. putovnice sa kojom je Oručević došao u Njemačku pod lažnim imenom Vedran Čorda, Maksumić je priznao da je putne isprave svog sugrađanina već vidio. Objasnio je i kako se Oručević, poslije 14 dana provedenih u njegovom stanu, preselio u hotel Westend u Muenchenu, gdje je jedno vrijeme živio s prijateljicom, izvjesnom Arijanom.

Prema tvrdnjama Azera Maksumića, za vrijeme boravka u Njemačkoj, Zijo Oručević je iz Muenchena često putovao u Stuttgart gdje se, također, najviše družio sa izbjeglim Mostarcima. Budući da je njemačke policajce najviše zanimalo kakav je bio odnos između Oručevića i Prazine, Maksumić je objasnio da su njih dvojica ranije bili dobri prijatelji, da je Juka izvjesno vrijeme u Mostaru boravio upravo kod Zije, ali da se njihovo prijateljstvo u ratu raspalo.

No, unatoč lošim odnosima, Maksumić je smatrao da je Oručević bio čovjek od Jukinog povjerenja.


Kada su, međutim, njemački krim-inspektori od Azera Maksumića zatražili da im objasni kako je Šaja, dva dana nakon likvidacije, mogao znati da je Juka ubijen, taj je Mostarac priznao da mu je Šaja, nekoliko dana ranije, rekao da mu Juka prijeti.

Maksumić je, pored toga, izjavio i kako smatra da je Senad Šahinpašić izdao naredbu Ziji Oručeviću da se Prazina ubije. “Može biti da je Zijo podmitio Jukine tjelohranitelje.

Od jednog poznanika Gare iz Beograda (Garo je Mostarac Milan Kovačević, dugogodišnji bliski prijatelj Safeta Oručevića i Dinka Dike Slezaka, op.a.) saznao sam da mu je Zijo priznao - Mi smo ubili Juku, čovjek koji je to uradio, sjedi pored mene”, navodi se u iskazu Azera Maksumića.

ŠAJA, BAKIR, SAFA

Sudeći, međutim, prema nalazima istrage koju su prije sedam godina u Sarajevu vodili agenti tadašnje Federalne obavještajno-sigurnosne službe (FOSS-a), nalog za likvidaciju Juke Prazine u Belgiji stigao je iz BiH, po svoj prilici, iz najužeg državnog vrha.

Prije sedam dana smo, podsjetimo, objavili detalje službene zabilješke dugogodišnjeg obavještajca, agenta bivše SDB i AID-a, Mostarca, (čiji je identitet poznat Slobodnoj Bosni), u kojoj su pobrojane sve aktivnosti Zije Oručevića u razdoblju od 1993. do '96. godine. U tom je, dokumentu, između ostalog citirana i Zijina izjava da mu je originalna bh. putovnica na lažno ime izdana u mostarskoj policiji, kao i da su njegovo putovanje u Švicarsku (u listopadu '93.) platili Safet Oručević i Bakir Izetbegović.


Zijo Oručević je citiranom operativcu DB-a u Mostaru kazao da je tijekom dogovora u Sarajevu nekoliko dana odsjeo u hotelu “Holliday Inn”, da mu je domaćin bio Bakir Izetbegović od kojeg je dobio i određenu “financijsku injekciju”.

Ostatak novca za povjerljivu operaciju koju je trebao izvršiti Oručević je, prema obećanju Izetbegovića i Safeta Oručevića, trebao dobiti od tadašnje veleoslanice Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj Bisere Turković.

Nekoliko dana nakon što je u Belgiji likvidiran Juka Prazina, Zijo Oručević je iz Italije pozvao veleposlanicu Turković i rekao joj da “je posao završen” i da očekuje da mu se isplati druga tranša novca. Jedan od ljudi iz zagrebačkog veleposlanstva BiH tvrdi da je Oručević u razgovoru sa Turkovićkom bio krajnje neprijatan i da joj je zaprijetio likvidacijom članova obitelji ukoliko ne dobije novac.


Ubrzo nakon toga, nikad utvrđenu količinu novca iz veleposlanstva BiH u Zagrebu u talijanski grad Trst odnijeli su upslenici veleposlanstva Sead Džaferbegović zvani Ata i Ahmed Švrakić i predali ga Ziji Oručeviću.

Prema, doduše nepotvrđenim informacijama, sa Oručevićem je na primopredaji novca bio i ratni zapovjednik jedne sarajevske brigade Armije BiH Mujo Zulić, koji se nakon smjene u jesen 1993.godine jedno vrijeme nalazio u Italiji, da bi se nekoliko mjeseci nakon Prazinine likvidacije vratio u BiH i bio promptno postavljen za zapovjednika brigade Armije BiH u Visokom.
Naši izvori iz veleposlanstva BiH tvrde da veleposlanica Turković uopće nije znala za koje je “svrhe” poslala novac Oručeviću u Trst.

Navodno je netko iz Sarajeva (Bakir Izetbegović, pretpostavlja se) javio da je novac namijenjen za likvidaciju odmetnutog člana Predsjedništva BiH Fikreta Abdića.

Nakon što je saznala da je “njen” novac završio u džepovima ubojica Juke Prazine, bila je zaprepaštena, tvrde isti izvori, i histerično govorila kako je “prevarena” i uvučena u “odvratan i prljav posao”.


Od kriminalca do junaka i obratno:

Ko je bio Jusuf Juka Prazina

“Bio je bosanski gangster i paravojni zapovjednik”, objašnjava Wikipedia u prvoj rečenici opisa Jusufa Prazine.

No priča o Juki daleko je od ovog naoko jednostavnog objašnjenja. Krenimo redom...

Dakle, Juka je rođen u Sarajevu, 7. septembra 1962. Odrastao je na sarajevskim ulicama (naglasak na ulicu Sutjeska) koje su ga oblikovale u ono što će postati: utjerivač dugova, razbojnik, ljubitelj borbi pasa, jedan od prvih ljudi odbrane Sarajeva, heroj, vojnik HVO-a, kriminalac...

Juka je pohađao Trgovačku školu, a mnogi kažu da mu je ono što je stigao tamo naučiti pomoglo kada je nedugo prije rata otvorio firmu za utjerivanje dugova (da, dobro ste pročitali).
Prije rata bavio se, znači, kriminalom, prvo manjim, a onda većim, volio je borbe pasa, i drugove je stjecao, najčešće, "šakama". Svog ratnog "consiglierea" (savjetnik kuma u italijanskoj mafiji, op.a.) Nermina Uzunovića Šoka upoznao je baš tako. Do 1992, već je pet puta bio u zatvoru.

Malo prije rata teško je ranjen na Vracama, za vrijeme jedne borbe pasa, vjeruje se pit bullova u dvorištu tzv. Žvake Majmunovića. U Juku je pucao izvjesni Baja, a Prazina je bio tako ranjen da su se ljekari plašili operirati ga – zbog rizika koji je operacija donosila. Priče kažu da je Jukina"raja" okupirala bolnicu i natjerala hirurge da idu u salu. Juka je preživio, a metak je ostao u njemu zbog čega nije imao potpunu kontrolu nad lijevom rukom.

Šok je tvrdio i kako Juka u ratu, bar na početku, nije bio lopov. “Sve smo mi to dobivali”. Ispričao je i kako su od direktora Feroelektra kao nagradu za pronađene kamione dobili 100 televizija na poklon. Za, u ratu dobro poznatu, krađe Fructala te Zore, Šok tvrdi da je Juka saznao tek nakon što su se desile. A ovako je kažnjavao:

Juka je ranjen i u maju 1992, kada su ga prepoznali stražari iz Vojne bolnice i pogodili ga u butinu i ruku. Od tog trenutka, nosio je fiksatore i hodao na štakama.
“Nikada nije pucao u svog komandanta. U vojnika jeste. Ali nije džabe. Vidi, jedan momak s Mejtaša je napravio nekoliko razmjena u akcijama i uzeo pare. Rekao Srbinu: toliko ti je da prođeš kada sam ja na liniji. Srbin pristane, ovaj to uradi i napravi četiri ili pet razmjena. Onda Juka sazna i kaže: 'Dovedite ga'. Kad smo ga doveli, nije ga ništa pitao, uzeo je pištolj i pucao mu pravo u koljena.“

Alfonso Rojo iz Guardiana na početku rata je zabilježio kako je Juka vodio snage specijalne policije: “Kao kad bi Al Caponea zamolili da odmijeni Eliota Nessa.”

“Predgrađa Sarajeva 'posijana' su Jukinim ljudima, koji, kad ga vide, ostavljaju svoje položaje, još noseći ručne bacače ili automatske puške, da bi ga potapšali po leđima, zatražili nekoliko litara nafte ili uzeli kutiju cigara, sve vrijeme govoreći 'Juka, Juka', sa zadivljenošću i fasciniranošću”, pisao je Rojo.

I baš tako je i bilo. Juka i njegovi "vukovi" u jednom trenutku, na početku odbrane, smatrali su se herojima. Vjerovatno se sjećate i ovog muzičkog spota:


Juka je, kažu, slušao Dragana Vikića i Zorana Čegara. Savjete je (ponekad) prihvatao i od Jusufa Pušine, svađao se sa Stjepanom Šiberom i Jovanom Divjakom, ali ih je poštovao. No, njegov pravi "komandant", tvrde svjedoci, bio je Alija Izetbegović koji ga je eventualno nagovorio da pređu u Armiju, zbog njihove prošlosti - "đe ćemo mi biti policajci".

Sefer Halilović odvratan cijeloj BH naciji smeče od sandžaka
Sefer Halilović odvratan cijeloj BH naciji smeče od sandžaka

Jednog čovjeka u komandi, Jusuf Prazina nije mogao smisliti – Sefera Halilovića.

A onda je došao rat. Čovjek koji je već oko sebe imao "vukove" okupio je, kažu, 3.000 ljudi ispred Druge gimnazije i rekao im: “Vi ćete (od)braniti Sarajevo”.

“Edo Omerović je vodio jednu grupu, Nermin Sukić Bela drugu, Kruško rahmetli treću, Adnan Solaković četvrtu, u Vogošći je bio komandant Vejo rahmetli iz Ugorskog, Trta je bio na Breki, na Skenderiji Jasmin, bilo je mnogo naših baza i sve je to valjalo kontrolirati”, prisjećao se Šok u jednom feljtonu nakon rata.

Gradom je kružila priča i kako je Juka bacio srpskog snajperistu sa zgrade. Njegovi saborci tvrde da se snajperista "sapleo" i sam pao.
Nakon ranjavanja Jukine žene Žakline, Juka odlazi iz grada. Prepričava se i kako je otišao jer je vrh Armije i države morao birati – Sefer ili Jusuf. Prazina je htio biti prepoznat kao šef odbrane grada, no njegova prošlost kočila je vrhušku da se "slomi" i popusti pred njegovim zahtjevima. Prazina se potom okreće protiv Armije.
Juka se uskoro vratio, ali samo na Igman gdje je uspio okupiti 200-injak "vukova". Ostali su odbili da mu se pridruže iako je Jukina ideja bila da Sarajevu pokloni slobodu, i to za Božić, kako je rekao novinaru BBC-ja...

“Ne znam, to je luda kuća u Sarajevu. To je samo lomatanje za položaje, za stolicama. Mene to nikada nije zanimalo. Ja sam mogao 'titrati' i govoriti: 'Jest, tako je?', pa da ja sad tamo budem general i da se nešto pušem, da se meni najavljuju po pet dana... Mene to ne zanima. Mene zanima borba protiv četnika, ništa drugo me ne zanima. Protiv onih koji me napadnu, protiv njih sam, pa da je ne znam tko. Tko napada mene i moje ljude, protiv njih sam”, rekao je Juka nakon prelaska u HVO.

A na Igmanu se dešavalo svašta... od borbi protiv jedinica Armije BiH do priče o Zulfikaru Ališpagi koji je prevario Juku da ovaj misli da je "na njegovoj strani", a situacija je bila daleko od toga. "Nasadio" ga je i Vehbija Karić, pa Juka i ono vukova što je ostalo uz njega bježe u Mostar gdje se, u daljem sunovratu, priključuju Hrvatskom vijeću obrane (HVO)... pridružio se jedinici koju je vodio zločinac Mladen Naletilić Tuta. Sljedećih nekoliko mjeseci ljeta 1993. Prazina je odgovarao za crtu bojišnice na najvrućem mostarskom ratištu - Bulevaru, i to na dijelu između Šemovca i hotela "Ruža"... i ovdje je ratovao protiv Armije BiH.

Juka potom bježi u Hrvatsku, a onda odlazi u Njemačku, pa u Belgiju.

Pronađen je ustrijeljen u jednom belgijskom kanalu na Novu godinu 1994. Tijelo je bilo neprimijećeno tri sedmice... Posljednji je put viđen živ u noći 3. decembra 1993. kada je zajedno sa svojim tjelohraniteljima izišao iz kuće. Grupica je krenula na turneju gradom, na piće i flipere u kafani Šljivo i bistrou Paradis. Kući se nisu vratili. Prema policijskom izvještaju, četiri tjelohranitelja su nestala, a prema tvrdnjama porodice - dvojica su otišla s Jukom, a druga dvojica tajanstveno su napustila kuću u Rue du Pontu narednog jutra.

Patrick Bishop je u Daily Telegraphu samo nekoliko dana nakon Jukine smrti, januara 1994, napisao: "Imao je lice osuđeno na smrt: dugo, poput tabuta. Čupa tamne kose iznad tužnih smeđih očiju. Njegovo je vitko tijelo pulsiralo zlokobnom energijom koja ga je u boju naprosto izvrtala po frontu dok su meci zujali pored njega - kao da je, skoro, molio za smrt. No, to je bilo u drugoj zemlji, na užarenim ulicama Sarajeva i snjegovitim padinama srednjobosanskih brda. Nikad ne bi pogodio da će ovako skončati, pod sterilnim natrijskim svjetlima autoputa u ravnicama Belgije."
Nakon šestogodišnje istrage policija je došla do zaključka da ga je ubila bh. obavještajna služba pod krinkom obračuna u podzemlju.
Sahranjen je na groblju Robermont, na brdu iznad Liegea. Njegov grob na muslimanskoj parceli doima se neprirodno dug, kao posljednje počivalište diva. Samo je 30 ljudi bilo na njegovom posljednjem ispraćaju. Jedan od njih to ovako objašnjava: "Ljudi se još plaše. Niko ne vjeruje da je on uistinu mrtav."
I danas gradom kruže priče da je Juka i dalje živ.
Kažu da na njegovom belgijskom mezaru piše: "General Jusuf Prazina Juka"