ZVONIMIR BERNWALD

Sturmbannfuhrer

 

1924. Slavonski Brod

Pobuna hrvatskih vojnika

Zbog istine i radi pamćenja

Rođen sam 1924. godine u Slavonskome Brodu. Nakon Drugoga svjetskog rata sklonio sam se ispred komunista i partizana u Njemačku. Trenutačno živim u mjestu Nesselvvangu. O pobuni Handžar divizije u Villefrancheu u Francuskoj pisao sam i prije i slao svoje viđenje sudionika toga povijesnoga događaja u Jutarnji list, Vjesnik i Večernji list, ali bez reakcije. Jedan mi je urednik čak vratio rukopise. Najviše me čudi da su žrtve Villefranchea do 1991. godine bile samo "jugoslavenske žrtve" (Martyrer), a onda od 1991. do 2006. to su bili "hrvatski antifašisti", da bi od 2006. godine postale "hrvatski i bosanski antifašisti"; "bosanski borci za slobodu", što je neistina. Stoga sam posebno zahvalan uredništvu Fokusa što mogu objaviti rukopise o pobuni u Villefrancheu u rujnu 1943. godine. Dakle, kao Volksdeutscher, koji je rođen u Slavonskome Brodu 1924., od ožujka 1943. do srpnja 1944. bio sam u štabu Handžar divizije u ulozi tumača, tako da jako dobro znam što govorim. Zato tvrdim da su neistinite mnoge stvari koje su dosad napisane o toj diviziji i pobuni. Šteta je da Hrvatski institut za povijest u Zagrebu nije učinio više na rasvjetljavanju toga događaja. Zato sam u mirovini posljednjih petnaest godina tražio i skupljao materijale o toj diviziji. Razgovarao sam s mnogim Nijemcina i Bošnjacima koji su tamo služili. I to je činjenica koju oni drugi "historičari" ne mogu za sebe reći. U Francuskoj u Villefrancheu de-Rouergue 17. rujna 2006. bila je proslava 63. godišnjice pobune u pionirskome bataljonu 13. divizije oružanoga SS-a - Handžar divizije, kojoj su nazočili hrvatski premijer Ivo Sanader, potpredsjednica Vlade RH Jadranka Kosor, hrvatski ministar kulture Božo Biškupić, gradonačelnik Villefranchea de-Rouerguea Serge Roques i drugi. Hrvatska delegacija izrazila je svoje veselje što je uklonjeno dosadašnje obilježje na spomeniku COMBATTANS YOUGOSLAVES, zajedno s crvenom zvijezdom, i da je postavljeno novo obilježje s natpisom COMBATTANS CROATES. Isto tako je obilježje CHAMPS des MARTYRS YOUGOSLAVES na livadi, na kojoj su se prije 60 godina pobunjenici bili strijeljani, po želji hrvatske delegacije preimenovano u CHAMPS des MARTYRS CROATES. Kao razlog za ovo preimenovanje hrvatska je delegacija navodila da te 1943. godine nije bilo Jugoslavije, a isto tako ni 2006. nema Jugoslavije. Smatram da bi u Republici Hrvatskoj neke ulice ili trgovi trebali dobiti ime "Trg hrvatske i bosanske djece koja su poginula za slobodu". Tu čast zaslužuju sigurno vođe te pobune, Nikola Vukelić iz Malog Žitnika kod Gospića, kao i Eduard Matutinović iz Zaostroga, gdje njegovo ime već stoji na partizanskome spomeniku. Poznato je samo da se krajem 1944. priključio IX. dalmatinskoj brigadi NOVH. Pri premještanju iste u Vojvodinu utopio se u Dunavu pod nerazjašnjenim okolnostima. Navodno je pao s kamiona. Sahranjen je na katoličkome groblju u Vinkovcima. Zagrebački dnevni tisak je ovaj posjet hrvatske delegacije i cijeli događaj glasno proslavio, prije svega otvaranje spomen-parka Hrvatima koji su se 1943. digli protiv nacista. Na žalost, nitko ne spominje da se ta pobuna dogodila u 13. pionirskom bataljonu SS-divizije Handžar, u kojoj su 80 posto bili muslimani-bošnjaci. Naravno, vojnici te divizije su 1943. godine bili državljani Nezavisne Države Hrvatske Poglavnika Ante Pavelića. Isto tako ne stoji ni u jednom članku broj ljudi koji su tamo sahranjeni. U pismu francuskoga Ministarstva obrane od 7. ožujka 2002. stoji da u Villefrancheu leži 32 strijeljanih Hrvata (la parcelle de terrain ou se trouve les corps de 32 croates, re-voltes du regiment - Handžar -, fusilles par les troupe d occupation, le 17 septembre 1943, sur le territoire de cette commune…). Antifašisti govore da je palo više od 150 Hrvata. Što je istina? Zašto nigdje na novome spomeniku, kao i na starome, ne stoje njihova imena? Bi li se možda sada Hrvatska vlada čudila da su se ti ljudi zvali Mujo Alis-pahić, Karamanović, Jusup Vučjak, Žemko Banjić, Efraim Bašić, Ismet Čefović, Zeir Mehičić, Meho Memišević, Sulejman Silajdžić, Mustafa Morić, Alija Beganović, Ivan Jurković, Nikola Vukelić (on je uz Džanića bio vođa pobune) i Njimac Philip (moguće je da se to ime malo drukčije piše, koji je ubio komandera). Ferid Džanić i Luftija Dizdarević su pali u kratkoj borbi s lojalnim dijelom bataljuna; radi toga nisu u popisu sa strijeljanim pobunjenicima. I još jedna pikantna činjenica. Taj teren zapravo pripada još uvijek bivšoj nepostojećoj Jugoslaviji. Ne znam je li ga možda hrvatska vlada u međuvremenu otkupila od Srbije, koja je nasljednik Jugoslavije. Ali to je stvar za pravnike.

U aktima francuskoga Ministarstva narodne obrane stoji: "Počevši od 1946. jugoslavenska je vlada dala na znanje, da posmrtni ostatci njenih državljana moraju biti ostavljeni na tom mjestu te da namjerava da tu postavi komemorativni spomenik. Ministarstvo starih boraca ratnih žrtava (francusko) je povelo postupak kupovine terenske parcele, gdje počivaju ti smrtni ostatci, te je dekretom od 5. travnja 1951. proglašeno to sticanje u javnom interesu. Taj teren je poslije toga bio stavljen na raspolaganje jugoslavenskim vlastima, te je, nepoznatog datuma, tamo postavljen spomenik. (Godine 1950., koji je sa crvenom zvijezdom preživio 60 godina). Gradonačelništvo Villefranche de-Rouerguea se, na neslužbeni način, obvezalo za održavanje terena." Na žalost u zagrebačkim novinama nedostaje isto tako ukazanje da su vođe te pobune, Bošnjaci/muslimani Ferid Džanić iz Bihaća i Luftija Dizdarević iz Sarajeva, te Hrvati/ katolici Nikola Vukelić i Eduard Matutinović i njihovih 5 časnika, potajno uhićeni i bez suda i zakona, na komunistički način, još u noći pobune u dvorištu škole, gdje je bio štab bataljuna, strijeljani. Radi toga su te vođe i oni naivni, zavedeni vojnici, kao heroji dobili jedan spomenik, a o žrtvama nitko ništa ne govori. Zašto i da govore? Pa bili su samo Švabe, Nijemci, fašisti! Što se tiče potpore pobunjenika od strane francuskoga civilnog stanovništva, preuzimam dio dnevnika tadašnjega gradonačelnika Louis Fontangesa: "Et qu' alors la guestion des sanctions aprendre a legard de la population se posait et devait etre regle cette nuit meme. La gravite de la situation m apparut telle qu elle etait. Je me levait alors du siege qu on m avait offert. Je regardai fixement le general SS et je lui declarai que la population civile de Villefranche etait, a mon avis entierement innocente de se qui s 'etait passe ; je me portais garant pour elle, en ma qualite de Bourmestre representant la ville. Etje terminai en disant Agissez en consequence. Le general SS consulta alors...." Zašto nitko od hrvatskih novinara nije pročitao dnevnik ondašnjega gradonačelnika Louisa Fontangesa? Na taj bi se način mnoge pogrješke razjasnile. U Vjesniku od 21. rujna 2006. Jurica Korbler piše: "Grupa Hrvata, prisilno unovačenih u jedinice SS-a, došla je u Villefranche i povezala se s Pokretom otpora." Božo Jelenek piše o pobuni: "Sastav bataljuna su pretežno sačinjavali muslimani, a pretežan dio ovoga ljudstva bio je iz današnje NRH i to iz Bosansko-Slavonskog Broda, Tuzle, Maglaja, Doboja, manji dio-broj bio je iz NR Hrvatske." Božo Jelenek, kojega Louis Erignac u svojoj knjizi La Revolte des Croates iz 1980. favorizira kao jednoga od vođa pobune, je ujutro, nakon što je pobuna propala, pobjegao od njegovih vojnika i našao konak kod Mme Pio. Džanić je 1. kolovoza 1943. došao u Villefranche. Odakle je bilo moguće u šest tjedana uzeti vezu s "Resistance" i smisliti plan kako osvojiti vlast i ovaj gradić učiniti slobodnim? Džanić je govorio školski francuski! Ta sloboda je trajala samo do u jutro toga dana! I od Pokreta otpora nije došla nikakva pomoć. Britanski radio javio je o junaštvu i bila je to vijest koja je obišla Europu koja je u to vrijeme doslovce krvarila i gorila. Vladimir Velebit je meni osobno u Zagrebu rekao da je on u rujnu 1943. došao u London, a da nije uopće tamo ništa čuo o tom "herojstvu". Njegov sin, koji je bio kardiolog u Ženevi, poslao mu je knjigu dr. Grmeka La Revolte Croate, i tu je tek onda saznao o toj pobuni. Isto tako pišu zagrebačke novine, prepisuju jedne od drugih lažne informacije o premještanju Handžar divizije na istočnu frontu. Činjenica je da su se u proljeće 1943. Reichsfuhrer - SS Himmler i Veliki Jeruzalemski Muftija sa jedne strane, te duhovno vodstvo bosanskih Muslimana i Vlada Nezavisne Države Hrvatske s druge strane, suglasili da obrazuju jednu dobrovoljačku SS-diviziju. Isto tako je činjenica da će ta divizija biti samo u Bosni u akciji. Osim toga tiskaju priče o nečovječanskom postupanju njemačkih časnika i podčasnika prema Hrvatima, što je bio razlog da je došlo do pobune. Čudnovato je da je to vrijedilo samo za pionirski bataljun. U ostalome dijelu divizije, koja je ležala na terenu veličine tri današnje županije s više od 18.000 ljudi, nitko nije ništa prije znao ili čuo o premještanju divizije na istočnu frontu ili o nečovječnim postupanjima njemačkih časnika. Zanimljiva je sljedeća hipoteza: Što bi se dogodilo s nedužnim vojnicima, s civilnim pučanstvom i s gradom Villefranche, da je ta pobuna u početku imala više uspjeha? Kako bi Berlin/Hitler reagirao na vijest da Titovi partizani/komunisti rovare u jednoj jedinici oružanoga SS-a i da su ubili 5 njemačkih časnika? l još jedno pitanje na koje, naravno, do sada nije nitko dao jedan logični odgovor: kako bi pobunjenici samoga tog pionirskog bataljuna - jer ostali dio divizije ništa nije znao o toj pobuni, bez hrane i oružja (samo straža je imala puške), bez vozila i benzina - prošli kroz cijelu Francusku do Sredozemnoga mora? I što onda? Ili kako su vođe pobune isto kazali, htjeli se vratiti natrag u Hrvatsku; kroz Francusku, Švicarsku, Italiju i Austriju. Samo jedan kratki pogled na zemljovid kaže da bi ta avantura stajala najveći dio glava tih vojnika. 

Zvonimir Bernwald Fokus