17.Juna 1916.Druga bosnjacka regimenta koju su cinili vojnici s podrucja Bosanske Krajine - Bosnjaci, i to svih konfesija (muslimani, pravoslavci i katolici), na Soskom frontu izvojevala je briljantnu vojnicku pobjedu za austro-ugarsku vojsku u borbi protiv Italije.
U toj viteskoj borbi i pobjedi zivote je izgubilo 208 Bosanaca kojima je 1996. god. na obroncima ove planine podignuto spomen-obiljezje.
Svake godine 4. juna ovo spomen oiljezje, kao i ostala obiljezja u ovom granicnom podrucju posjecuju njegovatelji tradicije sa obje granice i odaju pocast poginulim austrijskim i italijanskim vojnicima u I svjetskom ratu.
Delegacija Bihaca, Cazina, Vlade Unsko-sanskog kantona, Vlade Federacije BiH i udruzenja proisteklih iz posljednjeg odbrambeno-oslobodilackog rata u BiH, polozile su cvijece, te odale pocast svim poginulim. 
Eduard Wagnes je 1895. u Grazu komponovao mars "Die Bosniaken kommen" za Drugu bosansku regimentu, sto takodjer mozete poslusati i procitati tekst marsa, a za one koji zele vise informacija i vole puno citati, ispod je opsirniji i sveobuhvatniji tekst koji govori o Bosancima na Soskom frontu, pa uzivajte.

Bitka na Monte Meleti (Meletta) se odigrala 7. juna 1916. godine između austrougarske vojske i italijanske armije.
Druga bh. regimenta austrougarske vojske poznatija kao Bošnjačka regimenta je pobijedila italijansku armiju. Svi pripadnici regimente su se nazivali Bošnjacima bez obzira na vjeroispovijest, a nosili su fesove kao zajednički simbol, koji je bio sive boje u ratu, a crvene u miru.
Eduard Wagnes je 1895. u Grazu komponovao marš "Die Bosniaken kommen" za Drugu bosansku regimentu.
Svake godine se obilježava godišnjica bitke na Monte Meleti, a od 2007. godine se godišnjica obilježava i u Sarajevu u organizaciji Društva bosanskohercegovačkog-austrijskog prijateljstva.

Bitka na Monte Meletti je bila jedna od najslavnijih pobjeda austro-ugarske armije u Prvom svjetskom ratu koja se desila krajem maja-početkom juna 1916. Monte Meletta je 1674 m visok masiv u sjevernoj Italiji (južni Tirol) na kojem su bili talijanski položaji. Conrad von Hötzendorf, šef Generalštaba oružanih snaga austro-ugarske armije, namjeravao je snažnim prodorom iz južnotirolskih planina u dolinu Venecije, dovesti do odluke na talijanskom ratištu. Bitka je počela krajem maja 1916., dok je BH. regimenta br. 2 sa svoja tri bataljona služila kao rezerva sve do 29. maja i tek je 30. maja ušla u akciju. Tog je dana 1. četa I. bataljona sa svojim oficirom Bartom očistila jedan planinski greben sjeverno od Monte Taverlea, uprkos žestokoj talijanskoj vatri. Talijani su prodoru Bošnjaka i pješadijskoj regimenti br. 76 suprostavili jak otpor, međutim major Glossner je sa svojim vojnicima u borbama 1. i 2. juna 1916. u području planinske kolibe Mandrielle i ugla uz carsku granicu uništio neprijateljske napore preciznim uputama. Talijani su pokušavali opkoliti i uništiti nadiruće Bošnjake, žrtvujući svoje najbolje vojnike, ali ipak im nije uspjevalo. U vrijeme tih borbi, pješadijska je regimenta br. 27 napadala Monte Cimon, dok su regimente br. 11 i br. 73 zauzele Monte Baldo i južne susjedne vrhove. 30. maja uvečer su Talijani odbačeni u dolinu Campo Mulo. Dijelovi 6. pješadijskog garnizona su pregazili gornji dio doline i konačno došli do masiva Monte Meletta. Pogled na ogromni glavni vrh i činjenica da padine te planine može zasuti protivnička artiljerija, dale su naslutiti velike žrtve. Vrh ispred Monte Meletta di Gallio je zauzet 3. juna 1916. godine. Teren je napadačima stvarao ogromne poteškoće, zato je artiljerijska podrška bila neophodna. Napad je zbog kasnog dolaska artiljerije trebao uslijediti 5. juna 1916. Tog dana prema naredbi brigadnog zapovjedništva 11. pješadijske brigade, vojnici su krenuli u napad. Napadački pokret je sporo napredovao. Žestoka neprijateljska vatra sa dobro zaklonjenih položaja, kao i snažna mitraljeska vatra sa odlično izgrađenih pomoćnih objekata već su u početnoj fazi zahtjevali brojne žrtve. Još u toku noći jedan je bataljon regimente br. 27, bolje rečeno ono malo boraca što je ostalo, povučen i zamjenjen I. i IV. bataljonom iz BH. 2. Vrijeme je bilo kišovito, magle su se spuštale i prisiljavale na smjanjenje aktivnosti. Zbog guste magle 6. juna, nastavak je napada izostao. Kada je svanuo 7. juni, mnogi oficiri i vojnici su znali da je to trebao biti posljednji napad. Bošnjaci na Soškom frontu Napad obiju grupa (prva grupa pod vodstvom Glossnera i druga grupa pod vodstvom Stefana Duića) je bio usmjeren na glavni vrh Monte Meletta (kota 1.824). Artiljerija je počela granatirati u 10.00 ujutro i poslije artiljerije je uslijedio napad Bošnjaka. Neprijateljski mitraljezi su počeli pucati u gustinu magle, ali gubici su bili mali. Bošnjaci su uz pomoć magle došli na samo 300 metara od talijanskih položaja a onda oko 12 sati je napredovanje obustavljeno, jer se čekalo na nestanak magle, kako bi artiljerija ponovo mogla efikasno udarati po talijanskim položajima. Počelo je čekanje koje je ubijalo živce. Tek u 18.30 se ponovo javila artiljerija koja je precizno tukla po Talijanima. Zbog silnog otpora i velikh gubitaka (nekada čak i od vlastite artiljerije), napad je stao do 20.15, kada je ponovo krenuo napad pod zapovjedništvom Glogovca. Zbog teškog terena, Bošnjaci su u rukama nosili samo puške i noževe. Tako naoružani su se sporo, ali sigurno približavali talijanskim položajima. Kada su Bošnjaci konačno probili položaje i upali u rovove, jedan talijanski mitraljez mjenja smjer i kosi po mjestu prodora. Ovo je trenutak Huse Škorića. Poput zmije je klizio ispod prepreke, skočio na alpince, pobio ih i mitraljez je ubrzo ušutio. Pri tome je i zarobio nekoliko Talijana. Kada su Talijani vidjeli, da im pucaju linije, šalju rezervu, međutim Bošnjaci su nezadrživo osvajali sam vrh Monte Melette. Većina oficira je pala ili teško ranjena, ali tada su obični vojnici sami preuzimali odgovornost vođenja akcije. Posebno se iskazao Šerif Miljković, 19-godišnjak iz Kladuše. Na oči oficira Hasana Medića i Mile Dragičevića je skočio, pun bijesa i bez naredbe, samo iz ljutnje i mržnje, u cik-cak skokovima uz strmi obronak na jedan dobro zaklonjen protivnički mitraljez. Medić mu nije davao nikakvu šansu, ali Allah je umješao Svoju volju. Šerif se provukao ispod posljednje žičane prepreke, krenuo još malo ulijevo i skočio na posadu s leđa. Pun bijesa, s jednim bodežom, sredio je Talijane. Zatim je izvadio oružje iz postolja i sa svojim plijenom se vratio do svoje braće. Nepovrjeđen. Kroz kišu metaka. Poseban slučaj neustrašivosti je bio i slučaj Ćamila Rejsa koji je od nestrpljenja za borbom, doslovice frontalno potrčao prema srednjim talijanskim mitraljezima, a za njim je jurnula i grupa ostalih Bošnjaka!? Međutim, ono što se činilo nemogućim, uspjelo je! Kao prvi, Ćamil se bacio među talijanske momke i pokosio strijelce. Ostale so potamanili njegovi suborci. 

U bici na Monte Meletti je poginulo 208 pripadnika BH. regimente br. 2, od toga 202 Bošnjaka, dok je na talijanskoj strani poginulo 2.033 vojnika i oficira. Neki od Bošnjaka su ukopani pod nišanima na mezarluku u Gracu (za razliku od njihovih zemljaka iz drugih regimenti u Sloveniji, koji su ukopani pod križevima), dok je većina iz spomenute bitke sahranjena u podnožju žrtvene planine u skupnim grobovima. Želim izdvojiti imena najhrabrijih pojedinaca u toj bici: Josef Lipp, Meho Suljanović, Ivo Jakovljević, Hasan Medić, Stevo Kukrika, Avdaga Kuzmić, Smail Muhić, Sulejman Osmančević, Jusuf Šekić, Meho Taljić, Huso Zrnić i Meho Mahmutović. Zanimljivo je da su gradske vlasti Bosanske Dubice i Graca toj regimenti posvetile srebrnu signalnu trubu za divljenje, zahvalnost i priznanje. U BH regimenti br. 2 (okrug Banja Luka, Krajina) je 93% sastava (obično vojnici) bilo Bošnjaka (muslimana, pravoslavnih i katoličkih), dok je 7% bilo ostalih (obično oficiri). Zanimljiva je činjenica da je bila BH 2. apsolutni rekorder u broju zlatih medalja za hrabrost unutar austro-ugarske armije: čak njezina 42 pripadnika su dobila tzv. Goldenetapferkeitsmedaille, dok im sa 36 medalja slijedi pješadijska regimenta br. 7 (okrug Klagenfurt). Na ovom mjestu želim nekoliko riječi kazati o velikom prijatelju Bosne, tj. o gospodinu Pavu Jusufu Urbanu-Ibruljeviću, bošnjačkom političaru i humanisti, rođenom 5. jula 1911. u Sarajevu. Njegov otac Čedomir Urban, također rođeni Sarajlija, bio je oficir austrougarske vojske i to u sklopu bosanskohercegovačke pješadijske regimente br.1, što će znatno obilježiti njegov cjelokupni život. Kada je 60-ih godina prvi put prisustvovao održavanju spomen-proslave u čast palim borcima bosanskohercegovačke regimente br. 2 u bici na Monte Meletti, shvatio je da je taj događaj od izuzetnog značaja za održavanje bosanskohercegovačke vojne tradicije. Održavanje ove proslave je počelo već 1917. godine, godinu dana nakon osvajanja brda Monte Meletta, za koje su najzaslužniji Bošnjaci i održava se sve do danas. Prekid je doživjela samo u toku nacističkog režima. 

To je ujedno bio i razlog za osnivanje "Austrijskog društva za bosanskohercegovačke odnose" u Gracu, koje svake godine u saradnji sa Saveznom vojskom Republike Austrije organizuje ovu spomen-proslavu. U sklopu ovog društva djeluje i "Klub bosanskohercegovačkih studenata u Gracu" koji broji nekoliko stotina članova, a veliki broj tih članova su i stipendisti samog Društva. Nakon bosanskog rata je Prvom korpusu Armije RBiH poklonio sačuvane paradne uniforme svoga oca, koji je bio oficir austrougarske vojske u sklopu BH regimente br.1. Fasciniran ulogom Bošnjaka u Austro-Ugarskoj inicirao je štampanje i prevođenje knjiga "Bošnjaci dolaze" (Werner Schachinger), i "Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu" (Pero Blašković), koje su simbol očuvanja vojne bh. tradicije tog doba od zaborava. Otkrivanju spomenika palim borcima iz BH regimente br. 2 je u Gracu prisustvovao i general Rasim Delić koji je te prilike rekao: "U spomen hrabrim Bošnjacima koji su u I. svjetskom ratu do posljednjeg daha herojski branili zajedničku domovinu Austriju."