Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović i član Predsjedništva Željko Komšić prisustvovali su danas u Logu pod Mangartom u Sloveniji ceremoniji otkrivanja spomenika vojnicima iz Bosne i Hercegovine, koji su u Prvom svjetskom ratu ratovali i umirali na Soškom frontu.

Zahvalivši se predsjedniku Slovenije Danilu Turku na čuvanju uspomene na Bošnjake kojima je „povijest odredila sudbinu da svoje kosti ostave daleko od svoje domovine“, predsjedavajući Izetbegović istakao je da se u periodu Prvog svjetskog rata u sastavu Austrougarske vojske borilo 250.000 bosanskih vojnika.

Obrativši se brojnim prisutnim zvanicama, predsjedavjući Izetbegović, kazao je da se na mjestima kakvo je mezarje u Logu pod Mangartom, najbolje uče lekcije iz istorije. 

"I ova ceremonija prilika je da pošaljemo poruku mira, prije svega našoj regiji koja još nije sahranila sve svoje mrtve iz ratova devedesetih godina prošlog stoljeća, ali i Evropi, uz uvjerenje i nadu da ćemo 21. stoljeće provesti bez ratova i krvoprolića“, rekao je Izetbegović.

Predsjednik Slovenije Danilo Turk sinoć je priredio svečanu večeru u vili Podrožnik kojoj su prisustvovali i prvi predsjednik Slovenije Milan Kučan i muftija slovenački Nedžad Grabus.

U jednom od najljepših dijelova Slovenije, u dolini rijeke Soce, tijekom 1.svjetskog rata vodene su krvave borbe
izmedu tadašnje Kraljevine Italije i Austro-ugarske dvojne monarhije.

 Kao i na mnogim drugim poprištima 1. svjetskog rata, i Soški front je karakterizirala pozicijska borba dvije dobro ukopane vojske, u kojoj, sve do zadnje 12. bitke, nije bilo puno pomaka linije razgranicenja niti osvajanja velikih teritorijalnih površina. Ali je zato bilo mnogo mrtvih i ranjenih vojnika. Linije Soškog fronta nisu tekle samo po dolini Soce vec znatnim dijelom i povrh alpskih vršaca. Soški front vrijedi za (dugotrajan) ratni sukob koji je voden na najvišoj nadmorskoj visini u povijesti covjecanstva. 

Dio Soškog fronta bješe i oko 2.679 metara visoka planina Mangart, podno koje se nalazi maleno seoce Log. U tom selu tijekom prvog svjetskog rata izgradena je (zasad) jedina džamija ikad sagradena u Sloveniji. Podigli su je vojnici bošnjackih regimenti austrijske vojske. U Logu se nalazi i zadnje pocivalište nekoliko stotina austrougarskih vojnika, od kojih su vecina Bošnjaci pripadnici 4. bosansko-hercegovacke regimente (BH4). 

U to vrijeme su se Bošnjacima nazivali svi vojnici iz Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. Tako su i sahranjivani zajedno na istom groblju/mezarju, s tim što su poginulim muslimanima postavljani nišani a poginulim kršcanima krstovi. Nakon 1. svjetskog rata taj dio Slovenije pripao je Talijanima. Talijani su porušili džamiju, a nišane na mezarju zamijenili krstovima. Tek 2007. godine je nakon mnogo truda Islamska zajednica u Sloveniji dobila dozvolu za zamjenu dotrajalih krstova nišanima, koji su uradeni u izvornom obliku. Dozvolu je izdao Zavod za ohranjanje kulturne dedišcine Republike Slovenije, i 17. augusta 2007., nišani su svecano postavljeni.

Kofranekov spomenik palim borcima na Soškoj fronti
Kofranekov spomenik palim borcima na Soškoj fronti

Pored želje za postavljanjem nišana, dugo vremena je bila prisutna i ideja da bi se u ime država Bosne i Hercegovine i Slovenije u Logu pod Mangrtom postavio poseban spomenik poginulim Bosancima i Hercegovcima. Ispred spomengroblja u Logu vec 1917. godine ceški kipar Ladislav Kofránek, i sam austrougarski vojnik, izradio je visoki kameni spomenik koji prikazuje dva vojnika, koji gledaju prema planini Rombon. Jedan od njih je sudeci po uniformi pripadnik austrijskih planinskih jedinica, a drugi je pripadnik bošnjacke regimente, jer mu se prepoznaje karakteristican bosanski fes na glavi. Ipak taj spomenik je posvecen austro-ugarskoj vojsci u cjelini, a obzirom na znacaj kojeg ovo groblje ili mezarje ima za samu historiju Bosne i Hercegovine, postojala je želja da se posebno obilježje posveti upravo Bosancima i Hercegovcima koji su pokopani u Logu pod Mangartom.

 7. juna ove godine svecano je otkriven spomenik poginulim Bosancima i Hercegovcima. Autor skulpture je poznati slovenski kipar i umjetnik bosanskih korijena Mirsad Begic. Autor stihova zapisanih na postolju ispod skulpture je bosansko-slovenski pjesnik, pripovjedac, esejista, i prevodilac Josip Osti. Za samo postavljanje skulpture zaslužni su Miloš Florjancic i Boštjan Kenda Botas. Pri realizaciji ideje je veliku ulogu odigrao i Jožef Školc, nekadašnji ministar za kulturu RS.

Na otvaranje spomenika su došli i predsjednik Republike Slovenije dr. Danilo Turk te predsjedavajuci predsjedništva BiH njegova ekscelencija Bakir Izetbegovic. Iz predsjedništva BiH je došao i clan predsjedništva Željko Komšic. Medu uglednim gostima su bili i ambasador BiH u Sloveniji njegova ekscelencija Slavko Puljic, muftija Islamske zajednice u Sloveniji dr. Nedžad Grabus, predstavnici nekoliko kulturnih društava bosanskohercegovacke zajednice u Sloveniji, ugledni poslovni ljudi, kulturni stvaraoci i brojni novinari.

Samo otkrivanje spomenika su izvela sva tri predsjednika, koji su zatim na spomenik položili i vijence. Za govornicom su se izmijenili predsjednik opcine Bovec g. Siniša Germovšek, predsjednik Turk, predsjedavajuci predsjedništva BiH Bakir Izetbegovic, Josip Osti i pred kraj govornog dijela još i poznati muzicar Vlado Kreslin koji je otpjevao jednu sevdalinku i jednu svoju pjesmu. Predsjedavajuci predsjedništva BiH Bakir Izetbegovic je u svom govoru obaziruci se na šire podrucje ovog dijela Evrope izrazio želju da bismo nakon 20. stoljeca kojeg su obilježili ratovi, ispred nas imali stoljece mira.

Inace su na Soškom frontu Bošnjaci ostavili dojam izdržljivih, neustrašivih i nepopustljivih boraca. Taj dojam je
oblikovan na osnovu njihove hrabrosti i ratnickog umijeca, zbog kojeg su zaradili i ponijeli najveci broj priznanja za hrabrost u austro-ugarskoj vojsci. Regimenta austro-ugarske vojske sa najviše odlikovanja, bila je 2. bosansko-hercegovacka (BH2), koja je svoje borce mobilizirala na podrucju Bosanske Krajine. Koliko su Bošnjaci na Soškom frontu bili hrabri i snažni i koliko su kao takvi ostali u pamcenju lokalnog stanovništva, svjedoci i jedna anegdota u kojoj su glavni akteri bili bosanski gradevinski radnici, koji su sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeca radili u Tolminu na obnovi kuca porušenih tijekom onovremenog potresa. Bila je to jedna grupica zidara koja je došla u jedno selo da pripomogne u obnovi. Njihov šef, Slovenac, glasno ih je predstavio mještanima rijecima „Evo, došli vrijedni Bosanci da nam pomognu“. Kad je jedan starac ugledao tu grupicu zidara, glasno je protestirao. „Kakvi Bosanci!? Ove malce ti zoveš Bosancima! Bosanci su bolan ljudine od dva tri metra, što jednom rukom banderu išcupaju! Goni te balavce, šta ce nam oni!“ Naravno, ovi bosanski zidari su bili prosjecnog rasta, a lokalni ljudi su Bosance zamišljali kao grdosije nalik na Martina Krpana iz price Frana Levstika. (Anegdotu sam zapisao prema pricanju ocevog daidže, koji je i sam bio sudionik ove komicne situacije.)

Tužnija strana svih tih priznanja je bila ta da su bošnjacke regimente medu svim austro-ugarskim jedinicama zabilježile najveci broj poginulih boraca. Ujedno je u Bosni i Hercegovini sprovedena najintenzivnija mobilizacija u poredenju sa drugim austro-ugarskim pokrajinama. Bukvalno svi muškarci koji su mogli ponijeti pušku, morali su obuci uniformu i otici u rat. U samoj Bosni to je imalo za posljedicu veliku glad, jer je nedostajalo radne snage koja bi mogla obradivati  njive i privredivati hranu. Licno sam, prije dvadeset godina, imao priliku razgovarati sa jednom starijom ženom sa podrucja Sanskog mosta, koja je upamtila 1. svjetski rat. Upamtila ga je samo po gladi i umiranju od iste. Kako su bošnjacki ocevi ginuli na frontovima, tako su bošnjacka djeca kod kuce umirala od neuhranjenosti. Kao što to u ratovima obicno biva, i jedni i drugi poginuše i pomriješe uzalud. To je doba iz bošnjacke perspektive najbolje opisala sevdalinka

Rodna Bosno:
Rodna Bosno, daleko odosmo,
majke naše, ne nadajte nam se,
seje naše, ne kun'te se nama,
vjerne ljube, vi se preudajte.
Nas ce, care, tamo oženiti,
crnom zemljom i zelenom travom.

Novi spomenik u Log pod Mangartom

Poginulim Bošnjacima na Soškom frontu je posebnu knjigu, naslovljenu Bosna i Soca, posvetila slovensko-bosanska spisateljica Valerija Skrinjar Tvrz. Ucinila je to na nagovor tadašnjeg uposlenika ambasade Bosne i Hercegovine u Sloveniji profesora Ferhata Šete. Štampu knjige je omogucio bosansko-slovenski privrednik Asim Hamidovic, što je bio jedan lijep primjer mecenstva odnosno sponzoriranja umjetnicke djelatnosti, a izdanje je pomoglo i Društvo bosanskohercegovackog i slovenskog prijateljstva Ljiljan iz Ljubljane. Knjiga je izašla 2001. godine i ubrzo je prevedena i na slovenski jezik.

Sa naucno-publicisticke strane je ucešce Bošnjaka na Soškom frontu obradio dr. Ahmed Pašic sa Jesenica. 2007. godine je izašla njegova knjiga na slovenskom jeziku Bošnjaki na Soški fronti. Izdanje knjige je pomoglo Kulturno društvo Bošnjaka Biser sa Jesenica. Tragovima Bošnjaka na Soškom frontu bavio se i historicar umjetnosti Husein Sejko Mekanovic cije radove na tu temu smo vec objavljivali u Bošnjaku. Može se dakle reci da bošnjacko ucešce na Soškom frontu pobuduje veliko zanimanje unutar naše zajednice u Sloveniji i ovim novo otkrivenim spomenikom se sav taj interes za našu zajednicku slovensko-bošnjacku povijest još jednom potvrduje.

U svom komentaru postavljenog spomenika, Josip Osti kasnije je kazao kako je Begicev spomenik razlicit od Kofránekovog u tome da bježi od patetike uobicajene za ratne spomenike, na kojima se obavezno nalazi neka puška, i neki odlucan pogled prema neprijatelju. Za razliku od toga, Begic je svojim spomenikom posvetio pažnju cisto ljudskoj dimenziji tragedije jednog tako krvavog rata. „Tu niko nije želio ni u rat, ni poginuti, ali se ipak to dogodilo“, rekao je Osti. Uz to je Begic ostao vjeran svom prepoznatljivom skulptorskom stilu, a skulpturu je uradio upravo od onogkamena na kojem su Bošnjaci ginuli. Kamen je donesen neposredno sa brda kud su tekle linije fronta.

Zakljuciti cemo stihovima Josipa Ostija, koji su uklesani na postolju otkrivenog spomenika. "Iako umiremo od rodenja, slavimo život i za sobom ostavljajmo samo tragove ljubavi".

Piše: Admir Baltic

08.JUNI 2012

Govor predsjedatelja Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića na svečanosti otkrivanja spomenika ljudima iz Bosne i Hercegovine koji su u Prvom svjetskom ratu ratovali i umirali na Soškom frontu

Ovi prelijepi pejzaži, čudesna ljepota i sačuvan prirodni sklad danas ničim ne odaju da je samo jedno stoljeće unazad ovdje krvlju ispisivana povijest Europe i čovječanstva. U teško pristupačnim planinskim vrletima i kanjonima, najčešće po hirovitom nevremenu, ledenim kišama, snjegovima i mećavama, ginule su tisuće vojnika na Soškom frontu, jednom od strateški najznačajnijih područja u Velikom ratu, kako je u to vrijeme nazivan Prvi svjetski rat.

Poštovani predsjedniče Türk,

uvaženi domaćini, dragi prijatelji!

Ovi prelijepi pejzaži, čudesna ljepota i sačuvan prirodni sklad danas ničim ne odaju da je samo jedno stoljeće unazad ovdje krvlju ispisivana povijest Europe i čovječanstva.

U teško pristupačnim planinskim vrletima i kanjonima, najčešće po hirovitom nevremenu, ledenim kišama, snjegovima i mećavama, ginule su tisuće vojnika na Soškom frontu, jednom od strateški najznačajnijih područja u Velikom ratu, kako je u to vrijeme nazivan Prvi svjetski rat.

U austrougarskoj vojsci, na Soškom frontu, borio se i značajan broj Bošnjaka. Treba napomenuti da su svi pripadnici carskih regimenti iz Bosne i Hercegovine u to vrijeme zvani Bošnjacima, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost.

Bosna i Hercegovina je u mnogome bila sudbonosna za Austriju. Epoha od 40 godina – od 1878. do 1918. godine, obilježena intenzivnim povijesnim dešavanjima, označila je značajan uspon, ali i kasniji nestanak Carevine kao europske i svjetske velesile.

U svim tim zbivanjima Bosna i Hercegovina bila je nezaobilazan čimbenik o čemu su ostali trajni povijesni biljezi.

Povijesne su činjenice da su Bošnjaci pružili neočekivano snažan otpor austrijskoj okupacijskoj sili. Istina je i da je Austrougarska monarhija bila pravna država u kojoj su bila zaštićena vjerska i nacionalna prava, korektna i prema Bošnjacima, pa su oni uzvratili korektno i odano – desetljećima bili lojalni, hrabri, profesionalni vojnici i požrtvovani pripadnici carskih regimenti.

Nakon što je Gavrilo Princip u Sarajevu izvršio nesretni atentat na Franca Ferdinanda, počeo je Prvi svjetski rat u kojem su se Bošnjaci predano borili u sastavu Austrougarskog carstva. Austrija je do maksimuma iskoristila vojni potencijal Bosne i Hercegovine. Prema podacima iz tog vremena, u razdoblju Prvog svjetskog rata, bosanskohercegovačke trupe u sastavu Austrougarske brojale su preko 250 tisuća ljudi.

Brojna su svjedočanstva o hrabrosti i borbenom umijeću bosanskih vojnika. Stotine Bošnjaka odlikovano je najvišim vojnim odličijima Austrougarske.

Ali i najveće tegobe rata i žrtve ponijeli su upravo Bošnjaci, o čemu svjedoči Soški front i ovo mezarje na kojem ih se danas s velikim poštovanjem prisjećamo.  

Bosanska 4. regimenta bila je dijelom jurišnih diviziona koji su u borbama prsa u prsa probili talijanske linije tijekom posljednje Soške bitke, te donijeli preokret i konačnu pobjedu austrijskoj strani. Skoro 5 tisuća Bošnjaka je u Prvom svjetskom ratu izgubilo život na području Slovenije, od tog broja 859 je našlo smiraj na ovom groblju.

Danas osobito želim zahvaliti našem cijenjenom muftiji Nedžadu Grabusu, koji je uz neizostavnu i bitnu potporu države Slovenije, učinio sve da mezarje u Logu pod Mangartom bude mjesto koje će i dalje čuvati uspomenu na ljude kojima je povijest odredila sudbinu da svoje kosti ostave daleko od svojih kuća i obitelji, daleko od svoje domovine. Postavljanjem nišana ispravljena je i višedesetljetna posthumna nepravda spram Bošnjaka-muslimana na čije su mezarove bila postavljena tuđa vjerska obilježja u vremenu Kraljevine SHS.

I ovaj ceremonijal prigoda je da posvjedočimo da se na ovakvim mjestima najbolje uče povijesne lekcije i da pošaljemo poruku mira, prije svega našoj regiji koja još nije sahranila sve svoje mrtve iz ratova devedesetih godina, ali i Europi uz uvjerenje i nadu da ćemo 21. stoljeće provesti bez ratova i krvoprolića.

Poštovani prijatelji,

Moja zemlja i moj narod imaju svoju milenijsku povijesnu putanju. Bošnjaci su ratovali za sultane i careve, lojalno nosili partizansku petokraku, s velikim žarom i lojalnošću pokušavali sačuvati Jugoslaviju.

Točak povijesti najčešće je bio protiv njih, prijetio da ih pregazi i izbriše sa lica zemlje.

Na tom i takvom, najčešće tragičnom iskustvu, nastala je i današnja Bosna i Hercegovina. U posljednjem ratu Bošnjaci su ratovali samo za svoju zemlju. U budućnosti su spremni biti dijelom državnih i vojnih alijansi koje će čuvati i unapređivati globalni mir i prosperitet.

Današnje reformirane Oružane snage Bosne i Hercegovine, sastavljene od tri nacionalne komponente, učestvuju u misijama NATO saveza doprinoseći izgradnji arhitekture svjetskog mira i stabilnosti.

Bosna i Hercegovina, od dojučerašnjeg primatelja pomoći, postala je aktivni kontributor u rješavanjima kriza u svijetu. I tim putem ćemo nastaviti.

Euroatlantske integracije za nas nemaju alternativu, jer samo tako će buduće generacije biti u situaciji da žive mirno i prosperitetno.

Nadam se da mladi Bosanci, ali i svi drugi, neće u budućnosti od svojih kuća odlaziti da ratuju, nego da će svu svoju energiju trošiti da ovu našu planetu sačuvaju i učine dobrim mjestom za život u međusobnom uvažavanju.

Neka škole i sveučilišta budu naši najvažniji frontovi.

Da bismo to ostvarili nikada ne smijemo zaboraviti one kojima je povijest namijenila i odredila drugačiju sudbinu, kao što je to bilo s našim precima, hrabrim i ponosnim bosanskim ratnicima sa Soče i Alpa.    

Molim Boga da njihovim dušama podari rahmet, oprost i vječni pokoj!

Hvala Vam.

Slovenija, Log pod Mangartom, 7. lipnja 2012. godine