ZLOGLASNI LOGOR U SREMSKOJ MITROVICI “SVILARA”

ODNIO VIŠE OD 2.000 ŽIVOTA NIJEMACA 

(Žrtve su djeca, žene, stari i nemoćnih ljudi)

U neposrednoj blizini Mitrovice bila su dva zarobljenička logora Titovog jugoslavenskog komunističkog režima. Logor je bio u Radincima u kojem je bilo smješteno na tisuće hrvatskih zarobljenika. Logor je korišten 3 godine. Uz logor je bilo veliko groblje koje se protezalo duž Velikog kanala preko pruge do Radinaca. Danas se na mjestu groblja nalaze stambeni blokovi. Zarobljenici su bili bez odjeće i gladovali su. Hranili su se travom koja je rasla oko logorske žice te svakakovim raslinjem koje se moglo gristi.

Drugi  logor Titovog jugoslavenskog komunističkog režima bio je na prostoru bivše predionice svile “Svilare”, nakon rata tvornice “Prvi decembar”,  bio je ograđen bodljikavom žicom, prozori su bili zazidani, osim malih rupa. Logor je postojao od mjeseca prosinca 1944., do mjeseca kolovoza 1947. U njemu su bili zatvarani najviše domaći Nijemci Folksdojčeri. O tome logoru za Nijemce pisao je u svojoj knjizi Valentin Oberkersch.

Logor je bio otvoren odmah nakon zauzeća Mitrovice. Dok su Hrvati odvedeni u taj logor odmah pobijeni, njemački civili, pretežno žene, djeca nemoćni starci, tamo su zatvarani.

Taj je logor uživao glas najstrašnijeg logora u zemlji. U ovom logoru je oko 2000 Nijemaca i nepoznat broj Hrvata doslovno ubijeno od batinanja i raznih zlostavljanja, hladnoće, izgladnjivanja, iscrpljivanja prisilnim robovskim radom, neljudskih uvjeta i nepružanja bilo kakve medicinske skrbi. Među žrtvama je bio veliki broj žena, djece, starih i nemoćnih ljudi. Od 2.000 Nijemaca Folksdojčera koji su ubijeni u ovom logoru, njih 1.033 je poimenično dokumentovano u LW IV – knjizi 4. Put Patnje.

Prema svjedočanstvu  zatvorenice Katarine Gaislinger: “Jednog dana u siječnju poslani smo da iskrcamo mrtve na rijeku Savu. Ovaj težak posao, koji je trajao 14 dana, morao se raditi bosih nogu, kako je izričito naređeno… Konkretno ove zime, svako jutro smo morali stajati vani u redu. ‘Jao’ bolesnicima koji nisu htjeli odmah izaći. Stražari su, naoružani drvenim motkama, udarcima i nogama tjerali nemoćne prema izlazu. Neki bi uspjeli izaći van samo puzeći. U prosincu 1945., tijekom posjeta čovjeka u civilnom odijelu i s očitom političkom moći, Traudi Miller-Vlosak ga je čula kako pita zapovjednika logora dok je hodao duž niza kreveta: “ Koliko još dok svi ne umru? Iznenađen sam da je toliko njih još živi.”

Ovaj mitrovački logor “Svilara” bio je sabirni logor Titovog jugoslavenskog komunističkog režima za domaće Nijemce. Imao je i posebnu zadaću: služio je kao posljednja postaja patničkog života Nijemaca. Naime, kako bi se logori za njih po Vojvodini ukidali (Knićanin, Bački Jarak, Zemun, Krndija ili Valpovo), sve što je u njima živo preostalo prebacivano je u mitrovačku “Svilaru”, kako bi se zločinački tragovi počinitelja na taj način u bivšim i ukinutim logorima izbrisali. O tome najbolje govori Oberkerschova knjiga! Prilike i postupci bili su nepodnošljivi. Batinanja su bila svakodnevna. Glad je u logoru bila tako strašna da su se mnogi dobrovoljno javljali da nose lešine na mitrovačko groblje, kako bi mogli, možda dobiti nešto hrane od domaćeg stanovništva, dakako, hrvatske narodnosti. No ni sudbina ovih, da ih nazovemo, grobara nije bila bolja. Mnogi su od njih završili tamo kamo su odvozili lešine žrtava.

Za točan broj ubijenih ili poginulih logoraša u tom logoru neće se nikada saznati jer se u takvim logorima smrti namjerno nije vodila nikakva evidencija. Ipak, prema Oberkerschu, bilo je dana kada je u mitrovačkom logoru znalo umirati i do 60 osoba. Naročito je bio okrutan postupak prema majkama koje su imale djecu. S majkama su mogla ostati djeca samo do 5 godina starosti, a nakon toga bila bi im djecu otimali i odvodili u državne domove na preodgajanje. Djeca s navršenih 15 godina morala su u logoru ići na rad. Radno sposobni tjerani su u ugljenokop u Vrdniku gdje su umirali od iscrpljenosti i nedovoljne ishrane. U Mitrovici se još uvijek živi očevici sjećaju kako bi svakodnevno iz Hesna, koji je bio na jednom kraju grada, do katoličkog groblja, koje je bilo na drugom kraju grada, konjče vuklo duboki zatvoreni sanduk koji je imao ukošeni poklopac na vrhu u obliku krova na kući. U tom su se dubokom sanduku nalazila nabacana ubijena i smrznuta tijela domaćih Nijemaca. To se događalo po danu, pa je to ujedno bila i mjera zastrašivanja.

Inače, ubojstva i pljačke privatne imovine u Mitrovici nisu prestajali ni dvije godine nakon rata. Evo kako je nastradao domaći Nijemac Haltmajer. Javni tužilac u Mitrovici bio je neki Luka Jelača iz fruškogorskog mjesta Ležimira. Do rata je bio puka sirotinja. Nakon rata je, kao tužitelj, za sve Hrvate i Nijemce koji su mu došli na sud uvijek tražio smrtnu kaznu. U jesen 1944. godine, u prvom naletu otimačine, nije izabrao kuću koja mu je odgovarala, pa je kasnije bacio oko na Haltmajerovu kuću. Haltmajer je odveden i ubijen, a cijela je njegova obitelj prisiljena iseliti se. Jelača se odmah uselio u kuću. Umro je u tijeku Domovinskog rata, ali zato njegov sin i danas živi u toj kući.

Svjedočanstvo Traudie Muller Wlossak, Kanbera – Australija, 1986. godine, Logor Svilara.

Prvo masovno grobište na Svilari gdje su pokapali žrtve Titovog jugoslavenskog komunističkog režima iz logora Svilara od svibnja 1945 do veljače 1946. godine. Fotografija prilikom posjete HOG Bulkes Bački Maglić grupe gospodina Webera.