Bosansko-hercegovačke pješadijske pukovnije br. 1 i br. 2, poznate i kao Einser Bošnjaci ili Zweier Bošnjaci, bile su elitne trupe austrougarske vojske.

Muslimani _Bosanci su mogli bez problema prakticirati svoje obrede, a postojale su i drugarske veze s kršćanskim jedinicama. Prije toga, međutim, postojao je ozbiljan otpor prije nego što je Bosna okupirana. Okupacionu kampanju je krajem 19. stoljeća vodio Feldzeugmeister Josef Freiherr Philippovic von Philippsberg, komandant austrougarske okupacione vojske. Na suprotnoj strani stajao je Hadži Loja, koji je od 1878. do 1880. godine bio idejni i vjerski vođa protivnika na području Sarajeva. Zajedno sa muftijom tazlirdžinim Mehmedom Nuredinom Šesikadićem vodio je teške borbe sa austrijskim trupama u oblasti Posavine. Nakon okupacije od strane Austrije, uspostavljen je efikasan školski i medicinski sistem. Dobar ekonomski razvoj i funkcionalna administracija izazvali su simpatije dijela stanovništva. Formalna aneksija Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske dogodila se 1908. godine. Prema ustavu iz 1910. godine, Bosna i Hercegovina je dobila svoju državnu vladu sa šefom države i državnim parlamentom. Ubrzo nakon završetka okupacije, donesen je novi vojni zakon. Postepeno su formirane kuku lojalne terenske žandarmerije, čete, a potom i bataljoni. Ovi bataljoni su spojeni u pukove 1894. Tako su nastali bosansko-hercegovački 1., 2., 3. i 4. pješadijski puk, a od 1902. i pridruženi bosansko-hercegovački feldjäger bataljoni 1 do 4. 1. pješadijski puk primao je ljudstvo iz Vien Sarajevo i bio je stacioniran u Vien Sarajevu. .

Posebnost je bio Orient Corps, koji je osnovan 1918. godine. Bio je namijenjen zaštiti Bošnjaka na strani saveznice Turske , ali tu nikada nije korišten. Orijentski korpus je korišten pod potpukovnikom u Glavnoj službi (i. G.) Stefanom Duićem u junu 1918. u ofanzivi na Piave i pred kraj rata u posljednjoj ofanzivi kukskih trupa u Albaniji . Bošnjaci su smatrani elitnim trupama i kao takvi su obično korišteni u teškim situacijama. Oficiri su uglavnom govorili njemački.

Posebnost Bošnjaka bio je alizarin crveni fes kao pokrivalo za glavu . Pored muslimana , u trupama su bili i srpski pravoslavni vojnici. Svake godine posljednje nedjelje u oktobru polaže se vijenac na Bosansko groblje na bosansku nedjelju.

Bošnjačkim pukovima posvećena su tri marša. Pukovski i paradni hod pod nazivom "Bošnjaci dolaze!" komponovao je Eduard Wagner kao kapelnik dvočlanih Bošnjaka. Sve do 21. veka nove ere. unutar njega je tradicionalni marš 1. austrijskog bataljona veze u Villachu. Osim toga, nakon ovog mimohoda uslijedio je defile na smjeni straže 1. bosansko-hercegovačkog pješadijskog puka u Beču, gdje su jednobošnjaci uz zvonjavu igru izašli kroz kapiju dvorca. U čast herojskih djela od 7. juna 1916. na Monte Meletta-Fior, Eduard Wagnes, koji je pripadao bosansko-hercegovačkom 2. pješadijskom puku, sastavio je "Meletta March". Kao poseban pozdrav Bosni i Hercegovini napisao je i marš "Bosna Selamljik".

Brojni spomenici i spomen-ploče namijenjene su obilježavanju bošnjačkih pukova.

	Spomen ploča Društvu jednobošnjaka: Postavljena je na stepeništu Muzeja vojne istorije u Beču .
	Bosanski Obelisk u Grazu
	Spomenik u Banjoj Luci: Banja Luka je bila dopunska četvrt dva Bošnjaka. Spomenik obilježava okupaciju. Ispred spomenika su postavljeni vojnici sa fesovima . Spomenik je u oktobru 2002. godine pronađen u kasarni u Banja Luci uz pomoć majora Radomira Stefanovića, Vojske Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. Saopšteno je: „Kasarna se obnavlja i oko spomenika se gradi stambeni kompleks.
	Od 1918. godine postoji spomen-obilježje kod Flitsch-a (Bovec) u dolini Koritnice, u današnjoj Sloveniji, na vojnom groblju. Na njoj su Kaiserschützen i Bošnjak iz 4. pješadijskog bosansko-hercegovačkog puka.
	U Časnoj sali pored Garnizonske crkve u Gracu postavljen je spomen-kamen u znak sjećanja na dvojicu Bošnjaka. Na kamenu iz 1965. godine istaknuto je da je 2. bosansko-hercegovački pješadijski puk bio stacioniran u Grazu od 1895. godine, a u Lebringu od 1915. do 1918. godine.