"STOTINU GODINA" SAM TRAŽIO DIDA!


Muhamed MAHMUTOVIĆ:

Odavno sam naučio da nema slučajnosti, pa mi je teško vjerovati da se u blizini djedovog groba, ne znajući da je tu, naselila moja sestra i brat, stotinama kilometara daleko od rodne Krajine, a da sam i ja najviše slobodnog vremena provodio tamo i prije nego sam počeo potragu.

Ove godine 2014. je tačno 100 godina od pogibije Sulejmana Mahmutovića, kada potragu za njim završava njegov unuk Muhamed Mahmutović.

Onaj ko nije na svijetu zatekao ni jednog svog djeda ni nenu najbolje zna za koliko ljubavi i pažnje je bio uskraćen, jer onaj ko ih ima i odrasta u njihovom krilu, misli da to tako i mora biti i ne cijeni to dovoljno, barem dok ih ne izgubi.

Imao sam nesreću da budem jedan od onih prvih. Djeda po ocu sam izgubio u Prvom svjetskom ratu, kao pripadnika čuvene Druge bošnjačke regimente iako sam ja rođen tek šezdeset i neke. Neni je pored moga oca ostalo još dvoje male djece i jedva ih je malo pridigla na noge, pa otišla na bolji svijet za svojim dragim.

Moj otac se kao siroče borio da podigne na noge brata i sestru i taman kad je bilo vrijeme za normalan život, mobiliziran je u Drugom svjetskom ratu. Nakon rata opet dolazi gladna godina i Cazinska buna 1950., zbog koje je ni kriv ni dužan bio dva puta na prisilnom radu u rudniku Kreka, a tek nakon toga, kad je bio blizu šezdeset godina starosti rodio sam mu se ja, kao deseto dijete.
Ni sa roditeljima moje majke se nisam upoznao, ali pošto je otac bio već u godinama i neki njegovi unuci mojih godina ili stariji od mene i zvali su ga dido, pa sa njima i ja. Ali opet me je zanimalo šta je sa mojim pravim didom, jer sam vidio da oni kod njega imaju sve povlastice, za razliku od mene.

Rahmetlije - djed i otac
Rahmetlije - djed i otac

djed i otac

Otac mi je pričao, kako je kao partizan, između ostalog, oslobađao Istru i Trst. Vidio je mnoga groblja Bošnjaka palih u prošlom ratu i koristio svaku priliku da traži mezar svoga oca. Jedan od saboraca njegovog oca mu je jednom donio mutnu fotografiju groblja gdje je bio zakopan, na kojoj se jedva vidjela figura velikog lava, drvored od borove šume i groblje. Tu sliku, nisam siguran da sam ikad vidio, ali sam je sebi nacrtao po pričama moga oca i već tad sam odlučio kad porastem da ću nastaviti njegovu potragu.

Rat nije zaobišao ni moju generaciju i tek nakon njega sam krenuo u intenzivno traganje za grobom djeda Sulejmana. Prvo sam obišao groblje u Logu pod Mangartom i bio zaista ponosan da je moj dido bio među čuvenim junacima Druge regimente, kojima je Austrija podigla veliki spomenik i brine se za održavanje groblja.

Bošnjaci svih vjera su imali jednoobrazne uniforme, sa prepoznatljivim fesom na glavi, a svima je na ovom groblju zajedničko obilježje bio metalni križ, dok nisu volonteri iz Slovenije onima koji su bili muslimani, izmjenili obilježja.

   Bošnjak musliman

Bošnjak pravoslavac

Bošnjak katolik


Putevi su me dalje vodili po toj regiji do muzeja u Kobaridu, gdje sam pregledao brojne knjige i spiskove. Radilo se o desetinama hiljada imena. Kustos muzeja se pridigao sa stolice i sa velikim respektom govorio sa mnom kad je saznao koga tražim. Znao je mnogo o nevjerovatnoj hrabrosti i požrtvovanosti Bošnjaka, mnogo više nego što nas većina zna koji smo njihovi potomci, zaključio sam tužno u sebi.

Obišao sam i područje čuvene bitke na Monte Meleti, gdje su Bošnjaci zadali najveći poraz Italijanima u Prvom svjetskom ratu i nakon koje je Druga regimenta postala najodlikovanija jedinica Austrijske vojske.

U austrijskom mjestu Kötschach-Mauthenu postavljena je izložba pod nazivom “Die Bosniaken kommen” (“Bošnjaci dolaze”), na kojoj se predstavljaju hrabri Bošnjaci, vojnici u Austrougarskoj monarhiji. Christoph Neumayer, jedan od autora i izdavača knjige “Des Kaiser Bosniaken” (“Carevi Bošnjaci”) nam donosi statistiku u kojoj su 40% Bošnjaka u vojsci Austrougarske monarhije bilo je pravoslavne vjeroispovijesti, 30% bili su muslimani, 25% katolici, dok su 5% bili židovi ili pak protestanti.

u Insbrucku

Ta knjiga, koju je objavila izdavačka kuća Militaria (Verlag Militaria) gotovo je monumentalna, velikog formata, s 335 stranica, više od 600 fotografija i nekoliko stručnih tekstova u kojima se detaljno analizira okupacija BiH te struktura, organizacija i uniformiranje bošnjačkih vojnika kao “multikonfesionalne i zasigurno najegzotičnije trupe u vojsci cijele Monarhije”. “Die bosniaker kommen” (Bošnjaci dolaze), naslov je i vojničkog marša kojeg je u njihovu čast skladao čuveni Eduard Wagnes davne 1895. g. u Grazu, a slušanje te muzičke numere, ma koliko puta je ponovio u meni izaziva velike emocije.

Zatim samo obišao Lebring (Soldatenfriedhof – Groblje vojnika) u Kotaru Leibnitz, Steiermark u Austriji, gdje na spomen ploči stoji brojka od 805 Bošnjaka, ali ima i Italijana i drugih vojnika.

Ni tu nisam našao djeda, ali sam opet osjetio ponos i zahvalnost austrijskim vlastima što se ovako brinu o grobljima. Bošnjacima islamske vjere je na jednom velikom nišanu ispisan i poznati Kur'anski ajet: “I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli:`Mrtvi su!` Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!”

Kako su mogli biti na Allahovom putu dok su se borili za Austrijskog cara, pitao sam se i sam sebi odgovarao – kako god bilo, Austrija je tad bila njihova domovina, a borba za domovinu je naređena u Kur'anu! Na ostalim nadgrobnim spomenicima, čiji vrh je bio u obliku fesa može se baš potvrditi teza o Bošnjacima svih vjera u toj vojsci. Nailazio sam na grobove u kojem zajedno leže musliman, katolik i pravoslavac.

U potrazi sam koristio i sve pisane tragove pa nađoh nekoliko veoma zanimljivih knjiga kao što je knjiga koju je napisao Pero Blašković – “Sa Bošnjacima u svjetskom ratu”, koja je prvotno štampana u Beču, a reprint izdanja iz 1939. g. u Beogradu. To je debela knjiga 503 strane, fotografijama i mapama. On je bio komadant bataljona III. BH regimente austrougarske vojske pa je u svom ratnom dnevniku opisivao ratni put gdje daje autentično svjedočenje o ratnim događanjima 1914. – 1918. i učešću Bošnjaka.

Zatim knjiga “Bošnjaci dolaze” od Wernera Schachingera, austrijskog oficira koji je ratovao sa Bošnjacima i napravio kapitalno djelo opremljeno sa mnoštvom mapa, fotografija, podataka, ali ni tu ne nađoh ono što tražim.

Zatim, “Bosniak” je knjiga koju je napisao Nijemac Hans Fritz, koji se kao poručnik našao u Prvom Bošnjačkom pješadijskom puku, a kasnije u drugim jedinicama. On je trinaest godina nakon rata napisao ovu knjigu u znak zahvalnosti Bošnjacima, gdje u samom uvodu stoji:
– Nijemac po rođenju i porijeklu, ipak, ostajem zauvjek Bošnjak!

Nade da ću pronaći djeda bilo je sve manje, ali je meni sad već bilo toliko zanimljivo šta se dešavalo sa mojim precima i koliko ih cijene drugi više nego mi da sam koristio svaku priliku da obiđem neko groblje u primorskom dijelu Slovenije i Italije, gdje sam odlazio ciljano na godišnje odmore i dok su se drugi brčkali u moru, ja sam zagledao hiljade grobova i ipak se nadao potajno.

Upoznao sam jednog dobrog profesora sa univerziteta u Trstu, čije ime neću spomenuti bez njegove dozvole, jer mi je pokazao i neke tajne koje su samo njemu kao Jevreju bile dostupne, a pokazao mi je i nekoliko grobalja koja nikad sam ne bih pronašao. Pokazao mi je u Trstu zgradu u kojoj je bila kasarna gdje su boravili Bošnjaci, gdje ima i danas mala spomenarska soba, kao i mjesto gdje se i sad nalaze temelji džamije u centru Trsta, pa čak i njenu fotografiju. On mi je obećao da će u njegovim arhivama potražiti djeda i obećanje ispunio na prvi dan prošloga ramazana!

Teško je zaista opisati radost koju sam osjetio tog dana. Zamišljam kako bi bio sretan moj otac da je dočekao ovaj dan.

Pronašao je i jednu fotografiju na kojoj je bez sumnje bio moj djed, jer nevjerovatno liči na oca. Dosad nismo imali nijedne njegove fotografije, a on mi je rekao da je vjerovatno bio jedan od najhrabrijih vojnika, jer su uglavnom takve fotografirali u to vrijeme.

Odavno sam naučio da nema slučajnosti, pa mi je teško vjerovati da se u blizini djedovog groba, ne znajući da je tu, naselila moja sestra i brat, stotinama kilometara daleko od rodne Krajine, a da sam i ja najviše slobodnog vremena provodio tamo i prije nego sam počeo potragu.

Godine 2014. je tačno 100 godina od pogibije Sulejmana Mahmutovića, kada potragu za njim završava njegov unuk Muhamed Mahmutović.

P.S. Ovdje sam nedavno objavio apel pod naslovom Bošnjaci svih vjera, u namjeri da sakupim novac za dokumentarni film, ali su mi se sa prilozima javila samo trojica Bošnjaka. Ja ipak nisam odustao od te ideje i trenutno je moj prijedlog kod Al-Jazire Balkan, da budu producenti, a ako ne prođe tražit ću dalje, ako Bog da zdravlja!

Prvi svjetski rat: Džuma namaz (nepoznata lokacija)

Dženaza