13 nesretan broj

Sve je počelo oko četiri ujutru, a oko podne sve je već bilo gotovo. Zapravo, počelo je mnogo ranije, a i završilo je prije nego što je počelo.

Počelo je početkom avgusta, tačnije 5. avgusta, kada su jedan pukovnik i jedan SS-poručnik došli da obiđu gradske škole: Muški koledž, Zavod Jean d'Arc, Zavod Saint Joseph, Višu djevojačku školu, Školu Jean-Pendarèis, Mušku javnu školu. Pratio ih je gradonačelnik Louis Fontages, kojeg je ranije obavijestio kapetan Aberg iz Komandanture u Rodezu da je potreban smještaj za 1.000 do 1.500 vojnika.

Na stanici, dan ranije, iz Millaua je stiglo osam Wermachtovih kamiona sa ležajevima i sada još jedan vagon materijala. Prve jedinice 13. bataljona 13. SS divizije stigle su 11. avgusta, u danima nakon toga i ostatak od oko hiljadu vojnika.

Gradonačelnik je zatražio od profesora Andréa Ancourta da bude vodič oficirima. Iako protiv volje, profesor je prihvatio taj zadatak i iskoristio ga da predstavi grad kao vrlo nepogodan, grad sa lošom klimom koja utječe na zdravlje žitelja. Nije se zar nadao da će time odgovoriti okupatora da ostane na tlu Villefranchea? Izgleda da su Nijemci ipak bili zadovoljni razgledanjem, a kako su ljubitelji barokne umjetnosti, pokazali su veliko zanimanje za prekrasnu kapelu Pénitents-Noirs (iz čije su sakristije, za ovu svečanu priliku, bili sklonjeni najvredniji predmeti).

Uz rijeku Aveyron, prave se barake. Za konje, kako se ispostavilo, koji su stigli 14. avgusta. U Zavodu Jean d'Arc već je uređena bolnica. 18. avgusta SS Feldwebel Lehmann traži u gradu podrume za uskladištenje krompira i, naročito, postavljanje rashladnih uređaja za čuvanje mesa. U Modernom hotelu određuju se sobe za oficire.

Ali atmosferu su najviše izmijenili vojnici. Iako ih je većina bila zatvorena u kasarnama, neki su, ipak, imali propusnice i kretali se po gradu; mogli su se čak vidjeti na terasama kafana kako se SS-ovci pobratimljuju sa crncima, Senegalcima. Kojim jezikom govore? Najviše jezikom ruku, ali zajedno se smiju i takvo razumijevanje među muslimanima – jer većina vojnika su bili muslimani iz Bosne – zbunjuje građane. Tu su i SS-podoficiri, koji su nepristojni, treba to reći. Prilaze građanima, izazivaju ih sa nekom nadmenošću; nedjeljom se mogu vidjeti na parapetima Djevojačke škole, goli do pasa, kako dozivaju prolaznike. Jednom prilikom neki od vojnika je ubio psa nekog građanina, jer je pas lajao.

Osim pasa, prve žrtve nasilja su bili sami vojnici. Tako je 3. septembra, nekoliko Francuza prisustvovalo sceni koja se teško zaboravlja. Jedan mladi vojnik, koji je nosio snop slame, okliznuo se i nehotice ispustio teret. Kiša je prestala da pada prije nekoliko sati, zemlja je bila blatnjava. Podoficir ga je odmah pozvao. Mještani su gledali kako vojnik trideset puta pada na zemlju, svom svojom težinom, a da nije imao pravo dočekati se na ruke.

Iste večeri, taj mladi vojnik dezertira. Pomaže mu Gaston Viguier, sakrivši ga u svojoj kući u ulici Montlauzer. Dok se vojnik oslobađa svoje uniforme, gđa Viguier traži šta bi mu dala da odjene, jer potrebno je nekoliko dana da se organizuje njegov bijeg. Kako se zoveš? Za francusko uho, prezime zvuči neizgovorljivo. Viguier ga dešifruje kako zna: Silažosi. A ime? Ne, ne mogu ponoviti. Zvat će ga Kazimir. Oko sedmicu dana, Kasim Silajdžić će biti u njihovoj kući, a onda – nakon što čuje na Radio Londonu neku vijest i uzvikne „Spašen sam!“ – odjeven tako da liči na seljaka iz Rouerguea, oprostit će se od svojih spasilaca. Hoće li se dokopati makije?

Francuzi su, posmatrajući svakodnevna mučenja kojima su bili podvrgnuti vojnici u okviru obuke, razumijevali razloge nezadovoljstva, te nisu bili iznenađeni velikom svađom, koja je 15. septembra izbila u Modernom hotelu između oficira i podoficira. Tako nije bilo iznenađenja ni 17. kad je izbila pobuna, osim naravnog onog trzaja neposredno nakon nenajavljene pucnjave, kojeg nisu oslobođeni ni vojnici.

U osam sati ujutro, tog 17. septembra, u restoran Modernog hotela, utrčao je dr. Schweiger, sav zadihan i uznemiren. Pođite sa mnom, kazao je upravniku Mauriceu Delclauxu, morate mi pomoći da nađem neki bicikl. Nakon nekoliko minuta, oni upadaju u radionicu Gastona Boyera. Vrlo nervozan, Shcweiger traži od mehaničara da mu posudi jedan bicikl: mora, naime, hitno otići u Djevojačku školu upozoriti vojnike vjerne Rajhu da savladaju pobunjenike. Delclaux, stoji korak iza njega, i govori Boyeru, komunističkom ilegalcu, na dijalektu da mu ne daje bicikl. Bicikl? Momentalno nemamo bicikl, zar ne? – odgovara Boyer, okrećući se prema svojoj ženi.

U susjednoj ulici, udarci čizama, trka. Jedan vojnik je oboren, nedaleko od mosta. Njegovo tijelo, zabačene glave, još leži na trotoaru, uz kantu za smeće. Drugog, koji je ranjen, odvlači za sobom jedan SS-oficir. Treći, koji također ima prostrijelnu ranu, izubijan je pri tom i kundakom.

Dok pucnjava odjekuje gradom, gradonačelnik Fontages dolazi u općinu, naišavši na više grupa SS-ovaca, koji pucaju. Oni nisu nimalo impresionirali veterana iz 1914-1918. Was ist lost? – pita glasom koji grmi jednog od podoficira. Šta se to događa? Nijemac urliče da su ih napali komunisti. Na koncu mu Lehmann kaže da su se vojnici pobunili, pet oficira je ubijeno, jedino je Schweiger uspio pobjeći.

Dok njih dvojica razgovaraju, Schweiger je viđen kod crkve Notre-Dame kako maše oružjem prema jednoj grupi pobunjenika i prijeti im. Malen, zdepast, urliče toliko da se njegove riječi ne razaznaju. Čak ni jezik na kojem ih govori. Zbunjeni vojnici najprije oklijevaju, neki se predaju, drugi pokušavajući pobjeći. Jedan od njih, ili možda dvojica, sklanjaju se u crkvu, a kada jedan SS-oficir pokušava da uđe u nju, svećenik staje pred njega, zabranjuje mu ulaz, zaklinjući se, lažući iz milosrđa, da nikoga nije vidio.

Uskoro je u gradu sve više leševa: dva uz stabla kestena, pred Koledžom; na raksršću Američke kafane, još jedan; pred Modernim hotelom opet jedan; i pred bazarom Lot; i u ulici Koledža. U Aveniji Etienne-Soulié, gospodin i gospođa Dédréa su vidjeli jednog SS-ovca kako je ušao u vrt i ubio Hrvata, pod jednom smokvom, a zatim ga odvukao za sobom.

Uskoro stižu pojačanja: najprije Gestapo iz Rodeza. Zatim – u rano popodne – kola sa oficiram i kamioni sa dobro naoružanim vojnicima, iz Mendea. Pobuna je ugušena, ostalo je samo nekoliko otičića, sa kojih se pruža otpor. Pripremaju se kaznene mjere. Građani, kojima je sada već zabranjeno kretanje, vide kamione koji iza sebe ostavljaju krvavi trag, dok na brzinu odvlače tijela ubijenih. Pristupi gradu su zauzeti, svi izlazi se čuvaju. Naoružane patrole krstare ulicama, počinje lov na mladiće. U malim grupama SS-ovci opkoljavaju sumnjive kuće, guraju stanare, traže da im se otvore svaka vrata, od podruma do tavana, ormari, plakari; daju se u potjeru po vrtovima, vinogradima, poljima. Sa svog prozora, građanka Berthe Flottes vidjela je jednu Francuskinju, koja je vodila njemačku patrolu i pokazivala prstom prema sumnjivim kućama. Nikada se do tog dana nije dogodila oružana pobuna u jednoj SS jedinici.

Kraj je dana. Ulicama grada provode uhapšene pobunjenike; odrpani su, bosih nogu, glava pokrivenih vrećama. Povorka se lagano kreće od departmanskog puta, koji ide od Villefranchea prema Rodezu, i koji se na tom mjestu zove Gornji put Farroua. Pored njega, nekih stotinjak metara od groblja, pružaju se livade Sainte-Marguerite.

Tu se igraju dvoje bezbrižne djece od nekih desetak godina, Jean Sérieys i Fernand Alibert. Vidjevši vojnike, dječaci se skrivaju iza jednog plota, a onda, pužući, polako se približavaju na pedesetak metara od grupe. Preplašeni šute, gledaju. Za nekoliko minuta, tri zatvorenika su skinuti i zavezani su, sasvim goli, za tri šljive. Nijemci ih udaraju korbačima, žrtve urliču, djeca zgranuta i opčinjena, ne uspijevaju dase otrgnu od užasa tog prizora. Zatim zatvorenici bivaju dovedeni na rub jame, koju su iskopali drugi vojnici. Strijeljaju ih.

„Krvnici su“, pisat će Erignac 31. oktobra 1949. u listu Le Patriote, „sistematski vodili krvavu operaciju. Da bi ponovo uzeli u svoje ruke Hrvate koji su ostali i čiji su nervi morali i trebali biti pod kontrolom, SS-ovci su ih prisilili da strijeljaju svoju braću. Išli su i dalje: pošto je bilo završeno serijsko strijeljanje, oni su natjerali vojnike, kada su se vraćali, da pjevaju.“

Neki su pobjegli. U Bastide Capdenacu, istog dana zemljoradniku Jeanu Garriguesu su došla tri vojnika tražeći civilna odijela i vezu sa Pokretom otpora. Imali su kartu i busolu i odmah su otišli sa jednim puloverom, dvije košulje, jednom kapom, malo hrane i podacima o putu prema Albiju. Neki su čekali znak  jednog aviona, drugi išli da se susretnu s francuskim partizanima u Centralnom masivu, jedan je imao na papiru grubi plan mjesta sa oznakama: morao je otići u Montauban.

Nijemci uvode ratni zakon. Odsada, kad se nešto i sazna treba držati jezik za zubima. Ipak, teško je šutjeti. Povjeravanja su se ograničila na priče zbog kojih se ne može doći u nepriliku. Svako je imao svoje informacije ili one koje je čuo od drugih. Znate li šta se dogodilo sinu Lecomtea? Izgleda da se jučer jedan kamion sa SS-ovcima, koji su dolazili kao pojačanje iz Mendea, zaglibio u bari, nedaleko od njihove farme. Vojnici su se iskrcali i tražili da večeraju, možete li zamisliti? Izgleda da je jedan od njih govorio dobro francuski. Roditelji su im dali da jedu, a sin Lecomtea, nije bio tu. Kad se vratio u ponoć, kao i obično, otišao je pogledati životinje u štalu, ni ne pomišljajući da tamo spavaju Nijemci. Naravno, oni su se prepali, uzeli ga na nišan, sin Lecomtea je pobjegao, a oni su zapucali. Metak mu je prošao kroz ušnu školju, a izgleda da je i kapu izgubio, dok je trčao.

Nakon oštrih mjera u prvim danima, Nijemci obustavljaju represiju. Ostaju u Villefrancheu do kraja septembra, a onda odlaze za Njemačku. Drugog oktobra, SS-oficiri u svečanim uniformama, sa bijelim rukavicama, opraštaju se od gradonačelnika, koji im nije naklonjen i koji je svojim odlučnošću, prisebnom hrabrošću uspio da spasi živote građane Villefranchea, koje su okupatori isprva optužili za saradnju sa pobunjenicima. U 20:45, konačno Louis Fontages je radostan što vidi oficire kako odlaze specijalnim vozom prema Tuluzu. Ali pred sami polazak ostavljaju strahovitu glasinu da će ih zamijeniti Mongolci.

Nakon prvog olakšanja, početkom oktobra – nema tih Mongolaca, pripadnika legije sastavljene od pronacističkih dobrovoljaca iz raznih dijelova SSSR-a – ipak dolazi nova uznemirenost. Na livadama Sainte-Marguerite, pobijeni su bili tako plitko zakopani da su psi počeli da ih otkopavaju. To je odmah dojavljeno gradonačelniku, koji je opet na to upozorio Komandaturu u Rodezu, odakle je 15. oktobra poslan jedan kamion i ekipa od šest ljudi da preko grobnica pospu 600 kilograma živog kreča. I pored upozorenja, građani na to mjesto, noću, ostavljaju bukete cvijeća. Na dan Svih Svetih, postavljeno je najviše cvijeća za pobijene, većinom bosanske Muslimane. Gradonačelnik Louis Fontages je redovno skidao cvijeće, objašnjavajući građane da je to opasno, jer Nijemci takve stvari shvataju kao provokaciju i najoštrije kažnjavaju. Kasnije će se saznati da je represalije zabranio Himmler, koji je htio zataškati pobunu unutar 13. bataljona, prvu pobunu ikada unutar jedne SS jedinice.

Zašto su su se pobunjenici uopće upustili u tu avanturu, koja je unaprijed bila izgubljena? Ili zašto su u gradu dočekali jutro, kada su tokom zore bile njime zagospodarili i mogli pobjeći? Šta su čekali, koga su čekali? Da li su bili ohrabreni izvana ili je riječ o spontanoj inicijativi, gotovo očajničkoj?

Krenimo od drugog pitanja: vanjskih saradnika. Mišljenja povjesničara se po tom pitanju razilaze. Ali važno je odmah istaknuti da ne postoje dokazi, koji bi nas doveli do neupitnih zaključaka. Svi historičari, koji su se bavili pobunom u Villefrancheu, imali su na raspolaganju protivrječna i često nepouzdana svjedočanstva, koja su ih mogla odvesti samo na stranputicu pretpostavki. Rijetki su prigušili želju, koja indicije preobražava u „činjenice“, a vjeru da se nešto desilo – u „naučni zaključak“. Jedan dio istine o pobuni 13. bataljona, kao da je ispisan po vodi.

U julu 1943, 15 dana nakon iskrcavanja angloameričkih snaga, kapitulirala je Italija. Na Istoku, Njemačka je doživjela poraz kod Staljingrada. Sreća nije okrenula leđa silama Osovine, ali sreća (više) nije odlučivala o ishodu rata.

Dok je Gestapo poticao potkazivanja i sijao strah hapšenjima i deportiranjem Židova, u aprilu se u Villefrancheu stvara prva samostalna grupa Pokreta otpora, a u junu se reorganizira komunistička partija u rudarskom bazenu. U julu te 1943., u selu Lestibie, petnaestak kilometara od grada, formira se prva naoružana makija Aveyrona, zvana „Bir Hakeim“. Ali, ista je po dolasku njemačkih jedinica napustila tu regiju i prešla u Hèreault.

Poslije rata, pukovnik Pavelet iz Pokreta otpora napisao je izvještaj u kojem pokazuje značajnu upućenost u tok pobune, objašnjava da je Pokret otpora bio stupio u kontakt sa vojnicima 13. bataljona, ali nedvosmisleno kaže da Pokret otpora nije učestvovao u organizaciji pobune, niti je imao jasnu predstavu o političkoj orijentaciji vođa.

S kim su onda pobunjenici bili u dosluhu?

U noći kada je počela pobuna 13. bataljina, u zatvoru Castres su se također pobunili politički zatvorenici, uglavnom komunisti. Slučajnost? Bivši zatvorenik Robert Terres prisjeća se kako je na hodniku upoznao izvjesnog Marjolleta, radiotelegrafistu Slobodne Francuske, koji mu je dojavio da su se Amerikanci iskrcali na Siciliji. Ubrzo se povezuju sa zatvorenikom Ilitchem, slavnim komandatnom Internacionalnih brigada. S njim su i drugi španski veterani iz logora u Vernetu.

16. septembra, u zatvoru se događaji brzo odvijaju. Marjollet donosi supu, Terres mu kaže da zna dobro sklonište, četrdesetak kilometara od zatvora, u Massacu ima jedan samostan u kojem se zaredila njegova tetka. Marjollet pristaje; odlučuju da će bježati iste večeri. U 18 sati čuje se stenjanje u susjednoj ćeliji, a onda jedan glas („sa izrazito jugoslovenskim akcentom“) traži od čuvara pomoć. Lukavstvo staro koliko i sam svijet, hoće li uspjeti? Neće. Neće, isprve, jer kada savladaju naivnog čuvara, uviđaju da on nema potrebne ključeve. Napetost raste, čekaju drugog čuvara, ponovo isti scenarij, nakon nekoliko minuta vrata Terresove ćelije se otvaraju, ulazi Ilitch, nasmijan.

U 20 sati, zahvaljujući spretnosti starih pripadnika Internacionalnih brigada, svi čuvari, njih jedanaest, vezani su, na zemlji. Neki od zatvorenika već pet godina nisu udahnuli svjež zrak. Da ne bi privlačili pažnju, izlaze u grupama po pet, svakih četvrt sata. Nekoliko sati nakon njihovog bijega, u Villefrancheu se čuje pucnjava.

Ilitch, koji će kasnije postati slavni komandant Resistancea, u jednoj će se autobiografskoj zabilješci prisjetiti bijega: „Pobjeglo nas je trideset i šest i dvije žene iz engleske obavještajne službe. Otišli smo u planine i tako zametnuli tragove našim goniteljima. Nakon osama dana, povezali smo se sa tajnim makijama i članovima Otpora i odmah smo stupili u akciju. Među nama su bila četiri Jugoslovena; svi smo se odmah htjeli pridružiti Titu, da bismo se borili u svojoj zemlji. Ali bilo je vrlo složeno otputovati: trebalo je proći kroz Španiju, a tamo smo boravili kao dobrovoljci Internacionalnih brigada od 1936-1939. Bili smo im poznati…“ (Arhivi 35. brigade, FTP-MOI, Claude Urman, Paris)

Ljubomir Ilić zvani Louis Conti postat će do kraja rata jedan od generala francuskih Snaga unutarnjeg otpora i član Vojnog nacionalnog komiteta za oslobođenje. Jedini koji nije Francuz. 1944. imenovan je čak za jugoslovenskog predstavnika u glavnom štabu Saveznika. Do 1949. francuski komunisti su ga smatrali jednim od najvećih heroja oslobodilačkog rata. Nakon toga, u većini djela o historiji Pokreta otpora njegovo ime je ispušteno.

Iako su se dvije pobune odvijale u krugu od samo nekoliko kilometara i skoro sinhrono, ipak između njih nisu postojale druge veze osim mistično-simbolične podudarnosti što potvrđuju svjedočanstva učesnika. Bijeg zatvorenika iz Castresa, u kontekstu pobune u Villefrancheu, dokazuje da su se pobunjenici mogli većim dijelom spasiti, bježeći u planine, samo da su ranije napustili grad. Ali oni su nekog čekali. Koga?

U dokumentu Jugoslovenske vojne misije od 20. oktobra 1944. godine, spominje Bojidara Vitkovicha kao „jednog od prvih jugoslavenskih partizana naše regije i jednog od organizatora pobune njemačkog bataljona u Villefranche-de-Rouergeu“. Vitković je odlikovan kao jugoslovenski pripadnik Otpora od prvog dana (juni 1940.). „Mada ga je hapsila Vichyjevska milicija, on je sa još većim žarom obavljao svoje patriotske i nacionalne aktivnosti“, piše u priznanju koje je 1946. potpisao ministar oružanih snaga Edmond Michelet. Uz taj dokument, postoji još tri u kojima se tvrdi da je Vitković bio vanjski organizator pobune: certifikat o pripadnosti Francuskim unutarnjim snagama, potpisan u Tuluzu 1949. od strane generala C. A. Anselmea, te pohvala Divizije i potvrda FFI-FTPF-a.

Tako je Vitkovich, prema dokumentima i vlastitom kazivanju, glavnji vanjski organizator pobune i, prema tome, odgovoran što vodiči, koje su pobunjenici čekali nisu došli na vrijeme.

S kojim ciljem je to radio, koja su bila njegova politička opredjeljenja? Mirko D. Grmek i Louise L. Lmabrichs su uvjereni da je Vitković sa Savom Čiprovcem (ratno ime „Pierre“) i Pierrom Yovanovitchem u Tuluzu pripadao srpskoj nacionalističkoj grupi, koja je po potrebi sarađivala s komunistima, ali kojom su u stvari upravljali članovi vlade u izbjeglištvu u Londonu, i kojom su manipulisale britanske tajne službe.

Nije, međutim, jasno zašto onda Vitković u pismu Robertu Fabreu piše o jednom svom drugu, „uvjerenom rojalisti“, s kojim je – kako kaže – surađivao kod u Villefrancheu, ali koji je, kako sam Vitković kaže, „u vrijeme hapšenja uzviknuo iz svega glasa: Živio Tito!“ – Zašto bi „uvjereni rojalista“ uzviknuo „živio Tito“? Da li iz uvjerenja da ga Nijemci neće strijeljati ako se pozove na Tita? Upitnik.

„Svi ti podaci“, pišu Grmek i Lambrichs,“koji idu u istom smjeru, omogućuju nam da danas postavimo ovu hipotezu: pobunu u Villefrancheu, je, u početku, poticao rojalistički srpski ogranak jugoslovenskog otpora – otpora koji je u Jugoslaviji vodio Draža Mihailović. Ne treba zaboraviti da je godina 1943., za jugoslavenski otpor, ključni datum: to je trenutak kada se Srbi rojalisti, sa Mihailovićem, suprotstavljaju, na terenu, komunističkim partizanima, koje vodi Hrvat Tito, tako da se često udružuju sa Nijemcima, da bi ih potukli.“ Kraj citata.

Jednako kao što je za Grmeka i Lambrichs logično da „uvjereni rojalista“ pred hapšenje (strijeljanje?) iz svega glasa uzvikne „živio Tito!“ – tako je logično i dio Mihailovićevi četnici, koji tada sarađuju s Nijemcima, napadnu iste te Nijemce. Nastranu šalu na stranu, jasan je motiv britanskih službi (napraviti problem Nijemcima), ali nije jasan motiv njihovog saradnika Vitkovića: zašto bi izdao pobunjenike? Lambrichs i Grmek, u svojoj hipotezi, smatraju da ih je izdao, ne poslavši vodiče. Zašto? Htio je da „Hrvati budu kažnjeni“ (str. 339). Jasno, četnici se bore protiv „Hrvata Tita“, pa kad već imaju priliku što ne bi namjestili da Nijemci pobiju „Hrvate“, bez obzira što su ti „Hrvati“ – njemački vojnici, isti oni koji trebaju da idu nazad u Jugoslaviju da se s četnicima bore protiv partizana.

Nalaziti nelogičnosti u narativima histočara sklonih nacionalnim mitovima – a takvi postaju i Grmek i Lambrichs – koliko je lagan, toliko je i dosadan i beskoristan posao. Međutim – s obzirom da sam priču o pobuni formirao na osnovu autentičnih dokumenata, koje su navedeni autori priložili u svojoj knjizi „Buntovnici iz Villefranchea: pobuna jednog bataljona SS trupa septembra 1943“ – osjetio sam potrebu da ukažem na problematičnu strukturu njihovih zaključaka. Prema tom trudu, koji su uložili da bi prikupili  dokumenata, mogu samo da osjećam poštovanje i žaljenje što je toliki posao urađen da bi se na kraju iznijelo nekoliko tendencioznih hipoteza. Iz tog ambivalentnog osjećaja prema Lambrichs-Grmekovoj knjizi proistekla je i moja autorska potreba da čitateljstvu nesklonom iščitavanju knjiga od 504 stranice, prepričam najzanimljivljije detalje o pobuni u Villefrancheu, a onom sklonom čitanju tolikih knjiga da, kao prikazivač, unaprijed ukažem na neodrživost zaključnih razmatranja autora.

No, i kad zažmirimo pred pitanjem vanjskih saradnika, ostaje ono drugo, ili prvo, osnovno: šta je vojnike nagnalo da se pobune i čemu su se nadali?

Kakvi su bili utisci vojnika kada su stigli u Villefranche? Različiti, naravno, zavisno od kraja iz kog su dolazili i njihovih prethodnih iskustava. Ali su, vjerovatno, mnogi od njih, naročito oni koji su dolazili iz Sarajeva, bili manje izgubljeni. Izgrađen, kao i Sarajevo, u jednoj vrsti lijevka, Villefranche je opkoljen šumovitim brdima po kojima je, u to doba, bila po koja usamljena kuća, a brda na nekim mjestima ne razlikuju se puno od sarajevskih. Osim toga, obale rijeke Aveyrona, uređene su potpuno isto kao i obale Miljacke, sa istim kamenim, lagano nagnutim potpornim zidovima, sa istim odvodnim kanalima u obliku lukova. Ipak, sve to nije bilo posve dovoljno ovim mladim ljudima, otrgnutim iz svoje zemlje, da zaborave svoju crnu sudbinu.

Kad je stigao u Villefranche Džemaludin Krupalija je imao 17. godina. Rođen u Sarajevu 1926., sin domara u medresi, išao je, sve u svemu, dvije godine u srednju školu, kada mu je otac kazao da mora sam zarađivati svoj hljeb: u Sarajevu tada nema dovoljno hrane, nedostaje svega i kukuruz se smatra poslasticom. Džemaludin počinje raditi u „Vojno tehničkom institutu“, fabrici oružja, što mu pomaže da izbjegne mobilizaciju. Šegrtu ipak ubrzo proleterski život postaje nesnosan: željezna disciplina oličena u grubosti šefova teško mu padaju, jer je bio naviknut na slobodan život derana. Nesvjestan mogućih posljedica, mladi pobunjenik preko noći odlučuje da ne ide na posao, a onda je brzo uslijedila kazna: proglašen je dezerterom, hapsi ga Feldgendarmerie i zatvara u vojni zatvor u Sarajevu.

Tu ostaje neko vrijeme, bez suđenja, prisiljen da pod nadzorom, danju ide na posao. Loše hranjen, ponižen, ovaj mladić iz siromašne porodice upoznaje se tada sa jednim Nijemcem, zatvorskim kuharom, koji mu u zamjenu za male domaće poslove (pranje poda i sl.) daje hranu ostalu iza osoblja. Jednog dana – bilo je ljeto – od njega traži da mu pomogne podijeliti hranu zatvorenicima. Krupalija tako upoznaje jednog mladog čovjeka, u uniformi domobranskog oficira, zatvorenika Ferida Džanića.

Krajem ljeta, Krupalija je prebačen u logor u Zemunu. 1967. govorio je za „Večernje novine“o tome kako se samo jednog dana, nakon transporta u kojem mu niko ništa nije objašnjavao, samo našao u Beču, u logoru, gdje dobiva uniformu i saznaje da je regrutiran u jednu SS-jedinicu. Većina vojnika su iz Bosne. Ubrzo su poslani u Drezden, na obuku. (U tom njemačkom logoru, Krupalija ponovo nailazi na Džanića, koji mu predlaže da bude njegov štićenik, mladić pristaje. Zajedno će otići u Villefranche.) Mada svi u istoj nevolji, vojnici nemaju povjerenja jedni u druge. Vrlo brzo se počinje osjećati napetost između dobrovoljaca i onih koji su imali tu nesreću da budu prisilno regrutirani.

Uz podršku jerusalimskog muftije Huseinija, u januaru 1943. Glavna njemačka komanda pristaje na ideju poteklu od bosanskih autonomista da se formira njemačka divizija sačinjena od bosanskih muslimana. El Huseini bira 20 profašističkih imama iz Bosne uz čiju pomoć širi ideju o muslimansko-njemačkoj diviziji i poziva mladiće da se prijave. Istakla su se braća Halim i Mustafa Malkoč, koji su u svojim hutbama energično pozivali da se ide pod germansko-bosanskom zastavom i oduševljavali ne samo potencijalne kandidate, već i njihove porodice.

Ipak, uprkos velikim naporima uleme, 13. SS divizija je u junu 1943. imala samo 9 hiljada ljudi. Od toga 2 hiljade Albanaca. Himmlerov cilj je bio da dosegne 26 hiljada ljudi do avgusta. Zbog toga je veći broj vojnika uključen iz redovne vojske, domobrana. Himmler je teška srca pristao da osim Muslimana, u jedinicu mogu ući i Hrvati. Od kraja jula, Nijemci su krstarili nekim zagrebačkim kvartovima i sve koje nemaju ispravne dokumente odmah slali u Njemačku. Tako je 7. avgusta, poslan konvoj od hiljadu nasilno regrutiranih civila. Dan nakon toga, još dva konvoja, ukupno 3.500 regruta. Džanić je u Njemačkoj imao pogodne okolnosti za širenje pobunjeničkih ideja, posebno zato što su imami i oficiri za to vrijeme bili na posebnoj obuci, prvi kraj Berlina (Potsdam), a drugi u Stockerau.

U Njemačkoj se oko Ferida Džanića stvara mala grupa nezadovoljnih. Tako će Esad Alagić posvjedočiti da je sreo Džanića u logoru za obuku inžinjeraca u Wildfleckenu (pored Dresdena) i da je u to vrijeme on tvrdio da ima vezu sa „francuskim civilima“ i da preuzima na sebe, kada budu u Francuskoj, da cijeli bataljon prevede u Španiju.

Drugi svjedok, također Alagić, Muharem, kazat će novinarima  Ćurtoviću i Rošiću („Večernje novine“, 1967.): „Bilo nas je više koje je Ferid okupljao, nakon obuke, da nam priča o situaciji u svijetu. U početku smo se bojali i mislili da nas provocira, ali vrlo brzo on je stekao naše povjerenje. Govorio nam je da ima vezu sa francuskim Pokretom otpora i da moramo, pod njegovom komandom, organizirati bijeg na francuskoj teritoriji, gdje ćemo stupiti u vezu sa partizanima. Govorio je da bi mogli uspjeti ako pridobijemo cijeli bataljon. Ali, mi smo oklijevali, bojeći se nepoznatog terena i neizvjesnosti. To smo govorili otvoreno, iako nas je on pokušavao uvjeriti da se ne bojimo, jer je u vezi sa ‘francuskim civilima’. Pred kraj avgust 1943., za vrijeme jednog našeg sastanka, rekao nam je da zna da će naše jedinice biti prebačene u Francusku, što se odista dogodilo u septembru iste godine, kada smo bili prebačeni, prvo u Tuluz, a zatim, samo nekoliko dana prije pobune, u Villefranche. Tu sam ponovo sreo Džanića.“

Kad su krenuli u Villefranche, Bosanci su, prolazeći Njemačkom, vidjeli razrušene gradove. Munchen je bio bombardovan. Toliko strašno da osim željezničara nije bilo nikog na stanici, kazat će bivši vojnik 13. divizije Božo Jelenek u sjećanjima. „Kad smo napustili stanicu u Lionu i kada je voz prelazio preko jednog vijadukta, neko je pucao na naše vagone, ali niko nije pogođen. Prolazeći kroz Francusku, vidjeli smo vozove koji su prevozili razoružane Talijane prema njihovoj zemlji“, kaže Jelenek.

Karlo Bauer koji je bio u jednom drugom konvoju, koji je stigao sedmicu ranije, kaže da su kod Džanića bili dokumenti grupe, koja je trebala doći u Villefranche. U svakom slučaju, on je odveo vojnike u jedan drugi Villefranche, pored Nice. Kakva je Džanić obavještenja dobio?  Kada su vidjeli da su se zabunili, sjeli su u voz za Marsej i odatle za Rouergue.

Enver Redžić će u svojoj knjizi „Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija“ navesti da su se, po dolasku u Francusku, među vojnicima proširile priče da je njemačka vojska u okolini Rogatice provela kaznenu akciju i pobila muslimanske civile, među kojima i bliske rođake pojedinih pripadnika divizije.

Dolaze vijesti o protestu 173 vojnika u SS diviziji „Princ Eugen“, koje su oficiri vrijeđali, pa su ovi tražili da budu prebačeni u domobrane. Iako Nijemci po porijeklu (Folkdojčeri), vojnici nisu znali njemački. 9. septembra Himmler je potvrdio presudu divizijskog suda, kojom su poslani u Dachau, pod izgovorom da tamo „nauče njemački jezik“.

Tako se smještaj u Villefrancheu, odvija u mučnoj atmosferi. Nijemi revolt pothranjivan čeličnom disciplinom, proizvodi prve dezerter: Kazimir je pobjegao još 3. septembra, više vojnika je pobjeglo, i mada muslimani, utočište su našli u manastirima.

U avgustu, kapetan von Krempler piše svojim prijateljima da u bosanskim barakama u Villefrancheu često izbijaju tučnjave s noževima; ljuti se zbog lijenosti onih koji su se dobrovoljno prijavili: da bi pobjegli od službe, pojašnjava von Krempler, oni trljaju tijelo pijeskom, a onda stružu kožu četkom.

Sve je to raj za Džanića. Slušajući Radio London, on se upoznaje s međunarodnom situacijom. Činjenica je da se povezao sa Mauriceom Delclauxom, upravnikom Modernog restorana i Andréom Sauvageom, koji pomaže vlasnici, gospođi Escude, u upravljanju Modernim hotelom. Sigurno je uspostavio i kontakte sa nekim muslimanima, koji su boravili u gradu (u bolnici Sainte-Claire je bilo najviše Sjevernoafrikanaca, koji su gajlili simpatije prema vojnicima).

Jelenek daje uvjerljiv opis Džanićeve strategije unutar baraka: stalno razgovarati sa vojnicima o situaciji nastaloj nakon kapitulacije Italije i slabljenja njemačke pozicije u Rusiji; nakon takvih razgovora ocijeniti svakog vojnika; uspostaviti vezu sa članovima Pokreta otpora; naći 3-4 privatna stana gdje bi se mogli sakriti ako treba.  Džanić, koji je komandir voda, već je uspio pridobiti Nikolu Vukelića, koji je zapovjedao četom pješadijskog puka; Eduarda Matutinovića, također komandira voda. Osim njih, u glavnom pobunjeničkom štabu, nalazio se i Lutvija Dizdarević. Džanić je alfa i omega pobune.

U večer 15. septembra, izbija žestoka svađa u Modernom hotelu, između oficira i podoficira, čiji razlog ne znamo. Nakon saznanja o svađi, 16. zavjerenici se sastaju i odlučuju započeti akciju. Posljednji sastank, na kojem su razrađeni detalji, održan je u 22 časa. Džanić je bez greške pripremio akciju. Kao šef logora, komandovaće svim grupama za zaštitu i stražama. Preko Dizdarevića, odabrao je članove tih grupa i stražare. Akcija počinje kad otkuca 12 na crkvi Notre-Dame.

Kad su se zavjernici razdvojili, tišina je vladala nad gradom, noć je padala prije nekoliko sati i vojni logori su potonuli u tamu. 12 je sati. Jedan građanin vidi dvadesetak vojnika okupljenih pred vratima Modernog hotela. Pri svjetlu cigareta oni tiho sa stražom izmjenjuju nekoliko riječi, a zatim provaljuju u zgradu.

Za stanovnike Villefranchea bitka je počela u prvim jutarnjim satima, kad su odjeknuli pucnji. Ali za pobunjenike, ona je tada već bila praktično završena – i izgubljena. Ono najvažnije desilo se u tišini, tokom noći.

Naša rekonstrukcija je zasnovana na svjedočenjima nekih preživjeli pobunjenika,naročito Karla Bauera, Bože Jeleneka, Džemaludina Krupalija, Esada i Muharema Alagića; na ispitivanjima, koje je proveo Edo Čalić, onih koji su se spasili iz logora Sachenhausen; na kazivanjima njemačkih oficira, naročito Franza Mateis, Zvonimira Marasa i kapetana Romberga (svjedočenjekoje je prenio general Glaise von Horstenau); na zvaničnom izvještaju Karla Rachora, oficira obavještajca 13. divizije; izvještaju muftije Mustafe Mehića, i na kraju, na iskazima, koje je dan nakon pobune dao dr. Wilfried Schweiger, imam Malkoč i njemački podoficir Gerhard Schwarz i Josip Weiss.

Pod komandom Matutinovića, jedna je grupa uhapsila Heinricha Kuntza u Višoj djevojačkoj školi; u Koledžu su vojnici, pod zapovjedništvom Džanića i Vukelića, zarobili podoficire. Pred Hotelom, hladnim oružjem su ubili posilnog, na straži, a zatim došli do soba u kojima spavaju oficiri. Znaju u kojoj sobi je ko, paze da ne probude Malkoča. Dr. Schweiger ih moli za svoj život: nije oficir kaže, Slaven je, kao i oni, pod čizmom SS-a, osim toga je i doktor, bit će imod koristi. Pobunjenici odlučuju da ga poštede.

Ostale oficire odvode u Djevojačku školu. Dok, u noći, Vukelić, Matutinović i petnaestak vojnika idu prema Školi, gdje je komandna stanica, Džanić ostaje u Modernom hotelu, gdje ima težak zadatak: uvjeriti imama Halima Malkoča da im se priključi. Hoće li uspjeti, može li? U jednom trenutku se kolega, da li da ga uhapsi sa drugim oficirima. Onda odustaje; ipak je jača svijest o činjenici da je sutradan, 17. – Bajram i da bi imamovo hapšenje ogorčilo jedinicu.

Već je bilo prošlo 4 sata, kada je Džanić upao u imamovu sobu i probudio ga. Naoružan automatskom puškom i nožem, on mu objašnjava da su njemački oficiri zatvoreni, da su pobunjenici odlučili da ih streljaju i da se približavaju Englezi sa jakim trupama, spremni da ih opkole. Nemaš izbora, kaže Džanić imamu, moraš preći na našu stranu. Vjeruje li Halim ef. u ono što mu poručnik Džanić priča? U svakom slučaju pravi se da vjeruje.

Njih dvojica se dobro poznaju: išli su u istu školu u Bihaću. Obojica znaju lagati kako bi bili uvjerljivi, obojica su spremni na sve da ostvare svoj cilj. Džanić nema drugog izbora nego (da se pravi) da mu vjeruje: njegov utjecaj na dobar broj vojnika je takav da uspjeh poduhvata velikim dijelom zavisi od njega. Tako su se dva čovjeka složila: imam će se obući i doći do jedinice u Koledžu, a Džanić će se popeti do Djevojačke škole da riješi sudbinu oficira. Međutim, oprezan, Džanić traži od dvojice zavjerenika da čuvaju vrata imamove sobe, da sačekaju da se obuče i da ga, zatim, doprate, dan ebi pobjegao i podigao uzbunu.

U dvorištu Škole, sve vrvi od naoružanih vojnika, koji su pristali uz pobunjenike. Njemački oficiri i podoficiri su uhapšeni. Oko 4:30 dolazi Vukelić sa uhapšenim oficirima iz Hotela. Strijeljaju ih. Kirchbauma, Kuntza, Wolfa, Michaewetza, Krestchmera, Weisa, Galanthu. Samo su Schweiera ostavili. Najveći dio jedinice uskoro je u Koledžu. U mraku se šapuće, priča kruži, ljudi se raspituju, strah se miješa sa uzbuđenjem, jedni govore o Englezima, drugi žele u Španiju, svi se boje odlaska na Istočni front o čemu se puno govorilo zadnjih dana

Džanić je, nakon streljanja oficira, ponovo otišao pred Moderni hotel, na mjesto sastanka sa obećanim vodičima. Za to vrijeme, u jednom trenutku imam Malkoč i dr. Schweiger u jednom trenutku ostaju nasamo u sobi. Možda su saveznici, ali još su nepovjerljivi jedan prema drugom; osim toga, jedan vojnik čuva stražu pred vratima. Kobna greška? Doktor i imam koriste ovu priliku, koja im je pružena da steknu međusobno povjerenje: jedino rješenje je da pobjegnu  da obavijeste garnizon u Rodezu. Schweiger će to učiniti. Za to vrijeme, Malkoč će se pobrinuti za jedinicu. On zna govoriti ljudima. Imali su sreću da ta soba, na zadnjoj strani hotela, gleda na jednu terasu, preko koje im je bilo lako pobjeći. Pošto su izmijenili zadnje znake dogovora, prelaze preko prozora i nestaju u tami a da to nisu primijetili njihovi čuvari.

U tom trenutku cijeli grad je pod kontrolom pobunjenika. Izvidnice su postavljene na izlazima iz grada, straže paze na žandarmeriju i poštu, važna raskršća su nadgledana, i dok Vukelić ide na stanicu – gdje je dan ranije stigla municija – Džanić je sve nervozniji, krstari ulicama. Gdje su ti vodiči? Već je šest sati.

Onda u jednom trenutku čuje pucanj. Iz pravca Koledža. Ko je izdao? Samo jedan je mogao. Vojnik koji uskoro trči pored Hotela, saopćava Džaniću da je Malkoč nagovorio jedinicu da se okrene protiv pobunjenika.

Čim je Malkoč pobjegao iz Hotela, otišao je u Koledž, gdje je oslobodio podoficire, zatvorene u ambulanti.  Nakon toga je ušao u dvorište zgrade, među vojnike. Najprije je slušao ljude kako pričaju, izmijenio pokoju riječ s nekima od njih, i uvidjevši da ih je veliki broj neodlučnih, koji su vođe silom inercije, popeo se na kameno stubište, koje je nadvisivalo dvorište, uzeo je riječ i sa onom vještinom koju su ga naučili i koju koristi odavno, sa izuzetnim talentom, obratio se vojnicima.

– Allahovi vojnici! – uzviknuo je. – Allahovi vojnici, vi koji ste vjernici, pobuna koja je danas izbila je djelo boljševika i Engleza! Naša vjera je u opasnosti! Islam! Svevišnji vam zapovijeda da ugušite pobunu u začetku. Morate Mu se pokoriti! Juriš!

Ovo je samo sažetak govora, koji je u svom izvještaju prenio muftija Mehić, na osnovu informacija koje je dobio od samog Malkoča. Sažetak posebno nije u stanju da vodi dovoljno računa o dijalektici, prijelazima glasa i uvjerljivim gestovima tog strašnog govornika.

Dugo su dvorištem odjekivale njegove riječi, čas prijetnje, čas obećanja, zavodeći pažljive slušaoce. Uskoro je pridobio većinu. Prvi rezultat govora je bila prava zbrka. Zvižduci potkovanih čizama u trku preko stepeništa, urlici komandi na bosanskom: zgarada je zvonila na sve strane, i uskoro – prvi pucanj. (U iskazu datom objavještajnom oficiru Rochoru, koji je proveo istragu o pobuni, Malkoć će dati još sažetiju verziju govora: „Viknuo sam im: ‘Heil Hitler! Živio Poglavnik!’ Naredio sam im da uzmu oružje protiv komunista, koji su nas htjeli odvesti u makiju. Ljudi su shvatili svoj zadatak i krenuli za mnom.“)

Dok je Malkoč išao prema Koledžu, Schweiger je išao upratnji jednog vojnika prema Modernom restoranu čijeg je upravnika poznavao. Na putu susreće Džanića, i kako ga nije mogao izbjeći, u nekoliko riječi mu iskazuje odanost, a zatim trči kod Mauricea Delclauxa i traži bicikl. Kada je počela pucnjava, doktor se najprije sakrio. A onda kada vidi da to vojnici pucaju na pobunjenike, pridružuje im se i odlazi obavijestiti garnizone u Mendeu i Rodezu.

Za dva sata situacija se okrenula. Iza 7:30 jedinice koje je pridobio Malkoč drže grad, pod komandom oslobođenih podoficira. Počinje lov na pobunjenike. Sam Halim ef. uzima oružje i u pratnji vojnika Schwarza ide prema Modernom hotelu u nadi da će uhvatiti kolovođe. Tu se susreće sa Matutinovićem i Dizdarevićem. Schwarz puca, Lutvija Dizdarević pada mrtav. Matutinović bježi, skriva se u kanalizacioni otvor. Ostaje Džanić. Malkoč ga nakon nekog vremena opazi kako ide prema mostu, u nadi da će se dokopati planine. Na zvuk udaraca čizama, Džanić se okreće. Za njim trči imam. Džanić poniže svoj pištolj, ali biva presječen rafalom iz mitraljeske puške. Jutro je svanulo samo za Malkoča.

Pukovnik Franz Mateis, koji je tada bio uz komandanta divizije Sauberzweiga, zapisao je njegovu reakciju na telegram o pobuni: „Ludim! Ludim! Šta će reći Himmler? Ko su organizatori? Englezi? Komunisti? Taj idiot, koji je poslao telegram, mora znati da su to sve ista govna! A ja gubim vrijeme pričajući umjesto da naredim da krenu avioni i jedrilice da uguše pobunu… Treba se čuvati tih Bosanaca. I ovdje će pokušati pobunu. Po svom mentalitetu, to su lukavi orijentalci u koje čovjek ne smije imati povjerenja.“

Sauberzweig je dao naređenje za pokret, ali njegovi potčinjeni su već reagirali i oficir za vezu kapetan Hans Hanke je otišao kolima u pratnji nekoliko kamiona s vojnicima. Oko 14 sati dolaze u Villefranche i Hanke, pola sata kasnije, želeći umiriti svog šefa, šalje mu prve informacije:

Predati jedino komandantu divizije. Pobuna je ugušena. Ugušio ju je imam Halim Malkoč sa ostatkom bataljona. Pobunjenike je vodio poručnik Ferid Džanić. On je ubijen. Ispravljamo informacije o našim žrtvama: ubijeni su pukovnik Kirchbaum i četiri oficira. Trideset uhapšenih podoficira spasio je imam Malkoč. Molimo vas da dođete u bataljon. Zavjerenici su anglofili i komunisti!

Komandant divizije odlučuje tada da telefonira Himmleru. Mateis je prisutan, i on uzima slušalice. Mateis kasnije ovako rekonstruira razgovor:

S.: Moj Reichsführeru, moram vam saopćiti jednu novost tužnu, ali istovremeno i sretnu.

H.: Je li se dogodilo nešto važno, Generale? Pričajte. Slušam.

S.: Englezi i komunisti su potaknuli jednu oružanu pobunu u inženjerijskom bataljonu u Francuskoj  i ubili pukovnika Kirchbauma i četiri oficira. U kritičnom momentu, pobunu je zaustavio hrabri imam, Malkoč. Pobunu se organizirali Englezi i komunisti.

H.: Imam je zaustavio pobunu? To je odlično! Führer ima pravo: to je vjera ratnika. Führer će biti zadovoljan kada to čuje. I El Husein će biti zadovoljan.

S.: Moj Reichsführeru, hoćete li nagraditi imama? Ja ću tamo otići avionom…

H.: Dajem naređenje da imam bude odmah unaprijeđen u čin kapetana i da mu se dodijeli Željezni krst. Imamima treba dati sva ovlaštenja. Nisu oni samo vjerske vođe, već i političke.

S.: Razumijem, moj Reichsführeru, vaša naređenja će biti izvršena.

Kada je Sauberzweig, poslije podne 17. septembra, stigao u Villefranche, kažnjavanje je već počelo: iako je po ulicama prestao lov na ljude, iza koga su ostali mrtvi na zemlji, koje su vojnici brzo kupili i stavljali na kamione, iako je poneki bjegunac još trčao, u Djevojačkoj školi su, sada, počela strašna mučenja.

Na procesu Gestapou iz Rodeza, koji je održan juna 1951. u Tuluzu, prikazane su razne okrutnosti kojima su se Nijemci služili, prilikom ispitivanja: „Sve se provodilo, od kazne glava u vodi do stezanja glave, preko opekotina lica, tabana i mučenje prema pravlu trokuta.“ (Revue de Rouergue, no. 5, 1951.) Dok su uhvaćene vojnike skidali i mučili, Nijemci, koji su došli kao pojačanje, u dvorištu su svrstali ostale vojnike u redove i naredili im da prijavljuju krivce. Pod budnim okom imama Malkoča, poručnik Petković, ustaša zvani Crvenkapa, upravlja mučenjem. Ko su krivci? Izađite iz stroja! Ljudi drhte, obaraju glavu. Ako se niko ne prijavi poredat ćemo vas i svaki drugi će biti strijeljan. Prijetnja pomaže. Krivci su prijavljeni, ali nema ih dovoljno da bi šefovi bili zadovoljni.

U izvještaju Karla Rochora, obavještajnog oficira pri Glavnom štabu 13. divizije, nailazimo na iskaz koji je u istražnom postupku dao jedini uhapšeni od četvorice vođa pobune – Nikola Vukelić. Na pitanje o političkoj orijentaciji, Vukelić je kazao da je pristalica nezavisne Hrvatske, ali uz promjenu saveznika; izjavljuje da podržava Slavka Kvaternika, koji bi, kako on misli, mogao upravljati novom demokratskom Hrvatskom koja bi stala na stranu Britanije i SAD u borbi protiv Trećeg rajha.

Louise L. Lambrichs i Mirko D. Grmek primjećuju da je Vukelićevo povjerenje u Kvaternikov potencijal naivno, neosnovano, „jer Slavko Kvaternik i njegov sin, Eugen Dido Kvaternik, šef sadističke i zločinačke policije, nikada nisu poricali svoju odanost njemačkoj diktaturi. Međutim, odmah nakon toga dodaju da je Mladen Lorković, kao član najvišeg rukovodstva NDH, u vrijeme pobune u Villefrancheu, počeo pripremati promjenu saveznika, sugerišući da Vukelićeva ideja o savezničkoj NDH – nije posve bez osnova.

Na osnovu tog Vukelićevog iskaza, autori knjige „Buntovnici iz Villefranchea“ postavljaju hipotezu da je cjelokupno vođstvo pobune bilo na toj političkoj liniji: i Ferid Džanić, i Lutvija Dizdarević, i Eduard Matutinović, mora da su bili za demokratsku NDH. „U prilog ovoj pretpostavci ide, s jedne strane, činjenica da između vođa, katolika i muslimana, nije bilo nikakvog sukoba – što bi značilo da su se borili za istu stvar“, pišu Lambrichs i Grmek.  Po njihovom mišljenju, ništa ne govori da su Vukelić, Matutinović, Džanić i Dizdarević bili simpatizeri komunista, već naprotiv „više podudarnih indicija nas navodi da povjerujemo da su oni branili hrvatsku stvar koju je trebalo, 1945., zauvijek ugušiti da bi živjela komunistička Jugoslavija“. (str. 276.)

Pretvaranje pretpostavki u razlog za čvrstu vjeru – kao što smo već vidjeli – nije strano ovim autorima. Međutim, ako se vodimo strogim kriterijima naučnog stanovišta onda je takav upliv subjekta u historiografski tekst nedopustiv.

Vukelićev iskaz, u kojem izražava simpatije prema ideji demokratske NDH, nas može ubijediti da je demokratska NDH – njegov politički cilj. Ni u kojem slučaju da je to politički cilj Džanića, Dizdarevića i Matutinovića. Naime, Lambrichs-Grmekova činjenica da „između vođa nije bilo nikakvog sukoba“ ne mora da znači da su se borili za istu stvar, već samo da su se borili protiv iste stvari.

Naime, previše je česta pojava da se različite, čak suprotne politike, ujedine da bi porazile zajedničkog neprijatelja i dok to ne ostvare, zanemare razlike i suprotnosti između vlastitih političkih stajališta. Sam Drugi svjetski rat je najbolji argument za osporavanje teze „ako se nisu svađali međusobno tokom pobune protiv Nijemaca, mora da su bili za istu stvar“: znamo, je li, da između SSSR-a, s jedne, i Britanije i SAD-a, s druge strane, nije bilo sukoba dok nisu pobijedili Nijemce, i samo bi Lambrichs-Grmekova logika mogla na osnovu „čiste logike“ (bez dokazne građe) mogla zaključiti da to znači da su se sovjetski komunisti i angloamerički demokrate borili za istu stvar. Isto tako, odsustvo sukoba tokom pobune, ne znači da do sukoba između Džanića, Dizdarevića, Matutinovića i Vukelića ne bi došlo, nakon uspješno izvedene pobune i bijega u šumu.

Dalje, nije tačno da „ništa ne govori da su Vukelić, Matutinović, Džanić i Dizdarević bili simpatizeri komunista“. Ova teza je tačna samo u slučaju Vukelića i Dizdarevića, na i u slučaju Džanića i Matutinovića.

O (ideološkoj) prošlosti Lutvije Dizdarevića nemamo sačuvane dokaze, pa ne možemo sa sigurnošću govoriti da li je bio pro ili contra komunista, ili neke druge političke opcije. Njegovo učešće u organizaciji pobune daje nam razloga da tvrdimo samo da je bio antifašist: da je bio protiv Trećeg rajha i ustaške NDH.

Tezu da niko među pobunjenicima nije bio simpatizer komunista još više ugrožava neosporna činjenica, koju navode sami Lambrichs i Grmek: Eduard Matutinović je, nakon pobune, neko vrijeme proveo u Francuskoj, boreći se protiv Nijemaca, a onda je, na vlastitu inicijativu, preko Italije došao do otoka Visa, gdje se priključio jugoslovenskim partizanima, u sklopu 9. dalmatinske brigade. Matutinovićev povratak u Jugoslaviju i priključenje partizanima i više je od indicije da je čovjek gajio simpatije prema NOB-u, dok nas Lambrichs i Grmek žele uvjeriti da je riječ o fanatičnom pristalici neke utopije kodnog imena liberalnodemokratska NDH.

Također, pukovnik Pavelet iz Pokreta otpora, kaže u svom izvještaju o kontaktu sa pobunjenicima (vođama?): „Pričali su nam svoje doživljavaje, svoja razočarenja, govorili su o svojoj zemlji sa mnogo uzbuđenja, o ulozi koju su odigrali Titovi partizani i jugoslovenski otpor uopće.“ Paveletovo svjedočenje potkrepljuje Matutinovićev odlazak u partizane, dok Lambrichs-Grmekova hipoteza počiva na previđanju tog svjedočenja i te činjenice.

Vratimo se na trenutak Vukeliću i njegovoj ideji o NDH sa promjenom saveznika. „Iako se prema dokumentima, koji su sada dostupni, ne može dokazati postojanje direktne veze između pobunjenika u Villefrancheu i onoga što je kasnije nazvano ‘puč Vokić-Lorković’, ne znači da se ta dva događaja ne mogu smjestiti u isti kontekst i istu političku perspektivu“, kažu Lambrichs i Grmek. Dakle, nema nikakvih dokaza da je Vukelić imao ikakvu ideju o tajnim aktivnostima dijela rukovodstva NDH (Vokić-Lorković), ali autori „Buntovnika“ sugerišu neku mističnu vezu između dva odvojena događaja.

Uživimo se na trenutak u političku poziciju Nikole Vukelića u Villefrancheu 1943. On učestvuje u pobuni jednog bataljona, koji čini oko hiljadu vojnika. Recimo i da je pobuna uspjela, da se Vukelić nametnuo kao apsolutni politički lider tih hiljadu vojnika, šta je realno mogao očekivati?

Na osnovu ispitivanja Vukelića, njemački istražitelj Rochor je u izveštaju naveo dva plana. Vukelić je vjerovao da će bataljon stići do obala Mediterana, ukrcati se u pravcu sjeverne Afrike i uključiti u američko-englesko-golističke formacije. Ili da će poduzeti marš prema Istoku, preći Alpe preko sjeverne Italije do Hrvatske i tu izvesti puč u tijesnoj saradnji sa grupama Francuza, Engleza i Amerikanaca.

U izvještaju, Rochor kaže da je Vukelić u karakternom smislu „nagao i nepromišljen“. Navedene političke ideje idu u prilog takvoj ocjeni. Naime, postavlja se pitanje koliko je bilo realno misliti da se jedan bataljon može provući kroz cijelu Francusku i brodom prevesti do sjeverne Afrike. Što se tiče druge opcije, tu se čak ni pitanje ne postavlja, jer je posve nerealno da je jedan bataljon (hiljadu vojnika) mogao preći Alpe i demokratizirati NDH.

Hiljadu vojnika u tom trenutku, u vojno-političkom smislu, nije predstavljalo ozbiljnu snagu u NDH i Nijemci bi, uz pomoć Pavelića i njemu odanih domobrana lako ugušili eventualni pokušaj puča. Ali, Vukelić je računao na pomoć Saveznika, primijetit će čitalac. Jeste, računao je, ali to je smiješno. Nije postojala ni najmanja mogućnost da se angloamerička vojska uključuje u borbe u Hrvatskoj prije nego što završi posao sa Nijemcima (a završetak rata te 1943. se još nije nazirao). Druga važna stvar je da Saveznici ni u kojem slučaju nisu htjeli ulaziti u sukob sa Titovim partizanima, sve dok zajedno ne pobijede Nijemce. Misliti da bi Churchill stao na stranu hiljadu Vukelićevih regruta, i ušao 1943. u sukob sa oko 230 hiljada partizana oko pitanja prirode političke vlasti u NDH, više je nego nerealno. Možda bi 1945., nakon pobjede nad Nijemcima, imao sluha za Vukelićeve ideje, kao što je i imao za slične ideje, u trenucima političkih sukoba sa Titom oko pitanja granica između Jugoslavije i Italije, ali to je već novi kontekst unutar kojeg bi Vukelićev bataljon naspram 800 hiljada partizana izgledao još nevidljivije.

Vukelić je bio nepromišljen i nerealan. O Dizdareviću ništa ne znamo. Matutinović se priključio partizanima. Ali šta je sa mozgom pobune, šta je sa Feridom Džanićem?

Karl Rochor piše u izvještaju sljedeće: „Džanić se smatra pokretačem pobune. Postoje dokazi da je najmanje sedam mjeseci bio u partizanima u srpsko-hrvatsko-crnogorskoj oblasti i da su da, po svemu sudeći, već tamo engleske tajne službe pripremale za ovu akciju.“ Pojedini autori, poput Mičkovića, slažu se sa ovom interpretacijom, smatrajući da su engleske tajne službe mogle organizovati pobunu da naprave „malu pakost“ Nijemcima.

Dobro, čak i da je Ferid Džanić regrutovan od strane engleske tajne službe, ostaju pitanja njegove političke orijentacije: šta je on bio, po uvjerenju, demokrata, komunista? Čemu se nadao, pobjedi Titovih partizana ili – naivno, kao Vukelić – demokratizaciji NDH kroz promjenu saveznika? Da li bi, u slučaju uspjeha pobune i bijega u makiju, Džanić (25 godina) strijeljao Vukelića (19 godina) ili bi se složio s njegovim idejama? Ko je Džanića ubacio u 13. SS diviziju da diže pobunu? Englezi ili komunisti?

Odgovor, koji bi bio van svake sumnje, nemamo. Međutim, postoje određene indicije, koje valja navesti, ali odmah kazati da te indicije ne treba pretvarati u razloge za čvrstu uvjerenost povodom pitanja Džanićevog političkog opredjeljenja, koje će ostati pod velom tajne sve do eventualnog otkrivanja nove građe.

Džanić je rođen u Bihaću, 1918. godine, u vrlo siromašnoj porodici. Njegov otac seljak, invalid, zbog čega je Ferid morao vrlo rano da se brine sam o sebi i da pomaže majku. Za vrijeme školovanja u Bihaću, koje završava 1938., Džanić se pokazao kao odličan učenik, koji se školovao, dajući časove djeci iz imućnijih porodica u gradu. Poslije mature upisuje se u Višu saobraćajnu školu u Beogradu, a nakon dvije godine studija imenovan je za kontrolora saobraćaja na željezničkim stanicama Sunja i Dobrljin. Živi skromno i redovno šalje majci novčanu pomoć. Tu ga zatiče rat. U maju 1941. je mobiliziran u domobrane i poslan u Vojnu saobraćajnu školu u Slavonski Brod. Početkom 1942. unaprijeđen je u čin poručnika i imenovan za pomoćnika komandanta zaštite željezničkog prometa u Bosanskom Novom.

Od septembra 1942. do augusta 1943. ne zna se šta se dešavalo s Džanićem i svjedočenja o tom periodu se razilaze.

Husein Smailagić, koji je tada bio željezničar u Bosanskom Novom, kaže da je svojim očima vidio kad je mladi Džanić dezertirao krajem oktobra 1942. Po njegovoj priči, Ferid je u šumi Novska Planina stupio u vezu sa partizanima iz 8. krajiške brigade. Međutim, ovo svjedočenje je opovrgavao Slaviša Kukavica, koji je u to vrijeme bio zadužen za partizanske aktivnosti u tom kraju.  „Moguće je da je Džanić bio partizan, ali sigurno nije bio u šumi na ovom teritoriju. Poznam sve one koji su sarađivali sa Oslobodilačkim pokretom Bosanskog Novog, znam da on nije sarađivao“, kaže Rade Pilipović, član NOB-a iz jednog sela u okolini Bosanskog Novog.

Mihovil Dodik, koji je sa Džanićem bio u domobranskoj jedinici zaduženoj za zaštitu željezničke pruge, kazao je: „Izjavljujem pod punom moralnom i krivičnom odgovornošću da je Džanić bio u službi Gestapoa.“ Po Dodiku, Džanić je prešao u partizanske redove nakon jednog isceniranog događaja.

Džanićev nadređeni u domobranima pukovnik Slavko Petruhar kaže da je Džanić nestao u proljeće 1943. Mjesec dana nakon njegovog nestanka, Petruhar je, kako kaže, dobio pismo u kojem ga Džanić obavještava da je u šumi i poziva ga da se priključi partizanima. „Međutim, ni jednog trenutka ja nisam pomislio da on tajno sarađuje sa Oslobodilačkim pokretom“, kaže Petruhar, koji je mislio da je riječ o nekoj provokaciji s ciljem da se provjeri njegov stav, te je spalio pismo.

U svakom slučaju, Džanić je sigurno otišao u partizane u proljeće 1943. Zašto?

Godine 1967. novinari „Večernjih novina“ Safet Ćurtović i Nurija Rošić dolaze u Bosanski Novi i ispitujući redom stanovnike, čije su kuće u blizini stanice, otkriju izvjesnu Safiju Mustić, koja se dobro sjeća Džanića: stanovao je u kući, koju je rekvirirala armija, tu sasvim blizu njene kuće i često su razgovarali. Čak joj je jednom predložio da odu do jednog sela, koje su držali partizani, ali ona smatra da je to bilo samo zato da sazna šta ona misli.

Nastavljajući svoje traganje, novinari su sreli još jednu ženu, koja ih je navela na novi trag: povjerila im je da je Džanić imao prijateljicu, jednu udatu ženu, sa kojom se tajno nalazio i sa kojom je proveo, u proljeće 1943. posljednju noć prije svog odlaska. „Tu noć su proveli kod mene“, kaže svjedokinja. „Ujutru ga nije bilo. Ja stvarno ne znam gdje je otišao, mada sam to pitala moju prijateljicu. Nikada mi to nije htjela reći. Hoće li sada, reći? Pitajte je. Ona sigurno zna, ali morate znati kako je to, s obzirom da…“

Uzevši adresu, novinari su došli do Džanićeve prijateljice. Vrata im je otvorila žena srednjih godina i gledala ih začuđeno. Njeno iznenađenje bilo je još veće kadje saznala da su novinari. Šta hoće? Poznaje li Džanića? Njen pogled postaje zamišljen, oklijeva, a onda odlučno odgovara: ne, to joj ime ništa ne govori. Novinari joj pokazuju Džanićevu sliku. Uznemirena, gleda sliku, crveni, dugo je drži u rukama, kao da želi upiti svaki detalj, zatim okreće oči. Ne, nikada ga nije vidjela.

Nema sumnje da je Džanić u proljeće 1943. bio u partizanima. U tome se sva svjedočenja boraca 8. krajiške brigade slažu.

Zaim Dizdarević je 1943. bio zamjenik komesara 2. bataljona 8. brigade. Godine 1967. on je bosanski poslanik u Parlamentu. Kada su ga pitali o Džaniću, on o nemu ima samo riječi hvale: „Sjećam se, kao da je to jučer bilo, kada je došao u naš bataljon domobranski poručnik Ferid Džanić sa još jednim domobranskim oficirom. U to vrijeme, naš 2. bataljon je bio na granici ‘republike Bihać’, u Novskoj Planini, iznad Bosanskog Novog. Primili smo ga kao jednog od naših i, u prvo vrijeme, smo mu povjerili da bude vojni instruktor. Svojim akcijama i primjernim ponašanjem zaslužio je naše povjerenje. Za sve to vrijeme, prijavljivao se kao dobrovoljac za sve akcije i pokazao se kao hrabar borac. U najtežim momentima čevrte neprijateljske ofanzive, bio je nepokolebljiv borac i dobar drug.“

I svjedočenje Ale Terzića, oficira zaduženog upravo za vojna i politička obavještenja, koji je kontrolirao Džanićev rad, kada se bataljon nalazio u Baniji u martu 1943., toplo je i bez ograđivanja: „Bio je neustrašiv borac i dobro obrazovan. Vodili smo bliske razgovore i stekao sam utisak da je politički angažiran. Siguran sam da je srcem bio komunista. Kasnije sam od drugova saznao da su ga Nijemci uhapsili.“

Komandant 8. krajiške brigade Hamdija Omanović i Arif Mujkanović, Džanićev ratni drug, odlučno su opovrgnuli ideju Mihovila Dodika da je Džanić pristupio Gestapou. Uistinu, bilo bi odveć teško odgovoriti zašto bi Gestapov agent pravio pobunu unutar njemačke divizije u Francuskoj, u kojoj je stradalo više SS oficira.

Neuvjerljiva jeste Mujkanovićeva priča da je Džanić uhapšen u zasjedi: teško bi oficiri, uhapšenog partizanskog oficira, ostavili na životu, a kamoli mu dali da služi kao oficir u SS jedinici. Najvjerovatnije da se Džanić sam infiltrirao u njemačke trupe. Stalna šutnja o pravim okolnostima njegovog bijega i izmišljanje priče o zasjedi liči na montirane operacije OZNA-e. To što visoki zvaničnici 8. krajiške brigade nisu znali za tajnu stranu te afere, nije nimalo čudno i objašnjava se pravilom podjele prema kome su samo osobe, koje su direktno umiješane u tu vrstu operacije, tačno upućene.

Kako Nijemci nisu naslutili podvalu? Lambrichs i Grmek smatraju da je Džanić mogao sam doći i ponuditi dokaze iskrenosti, tako što bi nekoga prijavio. Čak ostavljaju mogućnost da je prijavio izvjesne domobrane u Prijedoru, koji su nekad u to vrijeme strijeljani. A, ako se sjetimo priče o slabom odzivu vojnika u 13. diviziju i lov na civile bez dokumenata s ciljem nasilne regrutacije, onda možemo zaključiti da Džanić nije imao ni potrebu da bude proaktivan.

Iako oficir, Džanić je u 13. diviziju primljen samo kao komandir jednog inžinjerijskog voda, što vrlo dobro pokazuje nepovjerenje njemačkih vlasti: da je Džanić uistinu radio za Gestapo on bi – kako pravilno primjećuju Lambrichs i Grmek – po povratku u njemačke redove bio unaprijeđen, a ne unazađen. Osim toga, po nacističkim dokumentima, koji su kasnije postali dostupni, Džanić nikada nije bio njemački agent.

Teže je saznati nešto o njegovim mogućim vezama sa tajnim jugoslavenskim ili britanskim službama, jer su materijali odgovarajućih arhiva za autore „Buntovnika“ bili nedostupni, „još uvijek pokriveni velom državne tajne“. Jasno je da su i jedna i druga služba imale interes da se ubace u SS-Waffen i naprave pometnju, te da se po završenoj misiji time ne hvale.

1943. godine partizanski glavni štab u Hrvatskoj piše sljedeću uputu: „Vrlo je važno organizovati vojne komitete u neprijateljskim ganizonima. To se mora učiniti tako da naši drugovi, simpatizeri u armiji, mogu uspostaviti veze sa onim koji su ubačeni među ustaše, četnike, HSS-ovce ili petu kolonu garnizona ili grada. (…) Njihov zadatak je da okupe u organizaciju naše simpatizere, oficire, podoficire, vojnike, zanatlije, a naročito telegrafiste, telefoniste, posilne, i sve one koji imaju veze sa kadrovima i koji mogu mnogo saznati.“

To je, kažu Lambrichs i Grmek, zadatak kome se, po svom dolasku u Drezden, Džanić posvetio. Uporno je – kako svjedoči Karlo Bauer – razgovarao sa kolegama i podčinjenim o rodnoj zemlji, nastojeći saznati njihovo mišljenje i tako otkriti moguće saučesnike.

Tako iz raznih svjedočenja, i čak iz njihovih proturječnosti, malo pomalo izranja živ lik vođe pobune u Villefrancheu – lik koji ćemo lakše oživjeti zahvaljujući njegovoj slici. Doista, čudna slika, sasvim drugačija od uobičajenih, ozbiljnih i bezličnih slika armijski oficira, za koju bi se reklo da je izašla iz filma „Prokleti“ Luchinoa Viscontija. Zavodljiv, šarmantan, Džanić se znao dopasti kada je to želio. Prirodni šarm koristio je kad god mu treba, da bi zaveo, uvjerio, zadobio povjerenje onoga ko mu može biti od koristi. (Vukelić?)

Možda je zbog svog siromašnog porijekla ili niskog rasta gajio određenu dozu arogancije. I otuda proturječna svjedočenja o njegovom karakteru: topla, bezrezervna, onih koji su upoznali samo njegovu ljupku i šarmantnu stranu; surova, stroga onih koji su se suočili samo s njegovom nadmenošću.

Taj Janus, međutim, nije bio oportunist: on se možda zna pokazati makijavelistom da bi došao do svoga cilja,on ima osjećaj lične obaveze, hrabrost – onda kad se nađe u nezavidnoj situaciji – da se suprotstavi jakoj sili, odlučnost organizatora i spremnost da se lično izloži rizicima, koje takva obaveza podrazumijeva. Zadatak za koji je bio zadužen izvršio je inteligentno, do kraja. I na njemu ostavio svoj život.

Možda bi bilo drugačije da nije čekao vodiče, koji su trebali doći iz Tuluza, ili da nije imao taktičke milosti prema imamu Malkoču. I pored blagovremene njemačke reakcije iz tuluza i Rodeza, dobar broj pobunjenika se, na kraju, dokopao položaja francuskih partizana. Erignac tvrdi da je 100 vojnika umaklo Nijemcima i došlo do makije, drugi, optimističniji autori navode i cifru od 200. Robert Noireau svjedoči da je početkom 1944. u makiji Lota bilo 20 pobunjenika iz Villefranchea. Bilo bi ih i više da ih nisu izdali Malkoč i Schweiger.

U svakom slučaju, uloga poginulih i preživjelih pobunjenika, nije ni sramna poput uloge pripadnika 13. divizije, koji su, kasnije, po povratku u domovinu, počinili čitav niz ratnih zločina nad civilnim stanovništvom. Samo tokom 7. njemačke ofanzive, zločinci 13. divizije pobili su oko 2 hiljade civila, uglavnom srpske nacionalnosti, među kojima veliki broj žena i djece.

Malkoč se nikada nije pokajao, niti je išta moglo pokolebati njegova fašistička uvjerenja. 1944. godine, od 13. divizije se traži da se bori uz četničke jedinice, protiv partizana. Kako prihvatiti borbu zajedno s četnicima, koji su, do jučer, sravnjivali i ubijali članove njihovih porodica? Tada kreće ogromni val dezertiranja.  Tokom jula i avgusta, 1944. toliko je dezertera da operativnost divizije dolazi u pitanje. Komandant divizije Sauberzweig traži od imama Malkoča da povrati svijest jedinici. Ali ovaj put uzalud je Malkoč nagovarao vojnike da ostanu uz Rajh do kraja, uzalud je prizivao Allaha i govorio o džihadu protiv komunizma, da bi opravdao saradnju sa četnicima. Srca vojnika ostala su zapečaćena pred njegovim apelima. Tada dezertira čak i glavni imam 13. divizije Abdulah Muhasilović; samo dobitnik Žljeznog krsta Malkoč ostaje vjeran Führeru u završnom, samoubilačkom činu njegovog nihilizma.

Nakon ruskog napada na Mađarsku i Rumuniju, visoka njemačka komanda prebacuje 13. diviziju u Mađarsku.  Ambasador Rajha u Zagrebu, Kasche piše: “Nakon dezertiranja, do kraja septembra, 10.000 ljudi iz 13. Handžar divizije, 150 ljudi je odbilo, 17. oktobra, da nastavi borbu protiv Rusa, a 21. oktobra više o 100 ljudi je dezertiralo u oblasti Zagreba.” Krajem 1944. godine, 13. divizija je postala beznadan poduhvat i njena polagana smrt se sada gubi u općem kontekstu njemačkog poraza. Njene posljednje bitke su bile u Mađarskoj i Austriji. Konačno, u maju 1945. posljednji ostaci nekih Handžar jedinica se predaju Britancima.

Drugi izdajnik, dr. Schweiger također je dobio Gvozdeni krst za svoje “hrabro ponašanje” tokom pobune. Jedan nacistički kapetan će ipak reći, na oproštaju, gradonačelniku Fontangesu da je dr. Schweiger ‘likvidiran’, jer je igrao dvostruku igru. Tako stoji u nepotpisanom rukopisu Villefranche sous l'occupation allemande. Nema traga toj osudi. Ma kako da je bilo, dr. Schweiger je preživio i radio u struci do 1994. u Grazu. Pomažući da se sredi materijal, koji je ostao iza Hrvata, gospodin Raynal, stari časovničar iz ulice Belle-Isle, našao je ličnu kartu Schweigera, sa njegovom slikom. 1959. godine, predao je tu ličnu kartu jednoj osobi, koja se predstavila kao član ‘jugoslovenske delegacije’. Kada je 1967., Kazimirović ispitivao jednu ženu, ona mu je rekla daje ličnu kartu uzeo lično Schweiger. Više osoba je potvrdilo da je tog doktora vidjelu u Villefrancheu oko 1965. – čak je u hotelu uzeo istu sobu u kojoj je stanovao 1943., ali nije otkrio svoj identitet.

 

*Izvod iz knjige autora Mirka D. Grmeka i Louise L. Lambrichs “Buntovnici iz Villefranchea: pobuna jednog bataljona u njemačkim SS-trupama u septembru 1943.” (ArmisPrint, Sarajevo, 2006, s francuskog prevela Nermina Štraus)