POBUNA U  VILLEFRANCHE-DE-ROUERGUEU

17. /septembar/rujan/1943

U tijeku novačenja, bilo je i osoba koje su pripadale Komunističkoj partiji Jugolsavije i koje su se uspijele upisati kao novaci u jedinice Handžar divizije.

 

 i oficiri / časnici

su aktivno planirali pobunu protiv SS divizije i svoju šansu su pronašli u rujnu 1943. godine.

 

 

 

Plan je bio pobiti njemačke časnike i s ostatkom "simpatizera" se priključiti francuskom Pokretu otpora protiv Njemačke.

 

 

 

Džanić kao vođa grupe imao je dva plana po kojima bi divizija pod njegovim zapovjedništvom ratovala u Sjevernoj Africi ili u Hrvatskoj ovisno o situaciji u Francuskoj u danima poslije pobune. Džanić je u izletima u grad prije pobune došao u dodir sa članovima francuske ilegale u hotelu Moderne i kada je dobio potvrdu da će imati pomoć Britanaca i Francuza odlučio se za akciju. Ta pomoć ipak nikada se nije pojavila, ali se ne zna je li to bilo točno ili ne, jer je pobuna trajala samo nekoliko sati. Pobunjenici su poslije ponoći upali u spavaće sobe časnika, uzeli im oružje i zarobili. Isti su uspjeli da sebi privole i mali broj Bošnjaka koje su tada postavili po gradu kao stražu. U 4 sata i 10 minuta pobunjenici su počeli ubijati časnike i dočasnike.

 

 

 

Imam Halim Malkoć i Dr. Schweiger su saznali za pobunu i smislili plan kako da vrate kontrolu nad bojnom nazad u njemačke ruke. Kada su došli do ostatka vojnika i rekli im za laži o dolasku engleskih i francuskih jedinica, vojnici su (neki i plačući) uzeli oružje i opet se zakleli Hitleru i krenuli da uguše pobunu.

 

 

 

Oko 7 sati Dizdarević i Džanić su ubijeni, a Vukelić zarobljen. Tada su ostali pobunjenici osim Jeleneka prešli nazad na stranu SS a on je prebjegao u Toulouse. Pobuna je ugušena sedam sati nakon početka iste.

 

 

 

18. rujna 1943. svi uhićeni pobunjenici koji na vrijeme nisu prešli na stranu SS su strijeljani.

 

 

 

Časnici - oficiri koje su ubili pobunjenici:

SS-Obersturmführer Julius-Friedrich Galantha,

SS-Obersturmbannführer Oskar Kirchbaum,

SS-Obersturmführer Gerhard Kretschmer,

SS-Hauptsturmführer Heinrich Kuntz

SS-Obersturmführer Anton Wolf

 

 

Vojni sud 13. SS divizije, pod predsjedavanjem sudije von Kocewara,

osudio je na smrt,

pored Nikola Vukelića,

sljedeće podoficire:

SS-Unterscharfführera Karamanovića,

SS-Unterscharfführera Ivana Jurkovića,

SS-Rottenführera Aliju Beganovića,

SS-Rottenführera Mustafu Morića,

SS-Sturmanna Jusupa Vučjaka,

te vojnike:

Mehu Memiševića, Muju Alispahića, Ismeta Ćefovića, Uzeira Mehičića, Filipa Njimca, Sulejmana Silajdžića (u odsustvu, dezertirao), Zemka Banjića, Efraima Bašića. Naknadno su na smrt osuđena još trojica vojnika: Klaus Tilly, Hasan Novkinić, Suljo Suljčić.

 

Još petnaest vojnika je osuđeno na vremensku kaznu zatvora, a dvojica izvedenih pred sud su oslobođena uslijed nedostatka dokaza. Svi oni su strijeljani. Međutim, Vukelića i još četvoricu preživjelih kolovođa preuzeo je SD (SS-ovačka obavještajna služba), te su ih ispitivali uz mučenje, a potom i strijeljali na jednome polju blizu grada.


SS-Ostuf. Imam Halim Malkoč, Dr. Schweiger i Willfried Schwarz dobili su Željezni križ kao nagradu za odanost

 

Zgrada Više djevojačke škole u kojoj je bio smješten stožer 13.ss opkoparske bojne.

U unutarnjem dvorištu pobunjenici su streljali pet zarobljenih časnika 13.SS opkoparske bojne

 

Zgrada općinskog učilišta u kojoj je bila smještena 1. satnija 13. SS opkoparske bojne i kuhinja bojne

 

(17. Rujna 1943 - Pioneer bojne u potjeri za Jelenekom)


17 September 1943 - Members of Pi. Btl. 13 search the streets of Villefranche de Rouergue for escaped mutineer Eduard Matutinovic (Jelenek). Dr. Schweiger (white shirt) is at the far right.

Ovdje se skrivao Eduard Matutinović u septembru/rujnu.1943

Mjesto na kome se danas nalazi spomenik bilo je stratište pobunjenika,gdje su odvođeni pojedinačno i grupno.Često mučeni na licu mjesta i streljani ispred jame koju su rukama iskopali a zatim bacani u tu plitku zajedničku jamu i zatrpavani sa par lopata zemlje

Na ovom mjestu kraj starog golubarnika "usred poljane" streljani su pobunjenici i tu je danas njihova zajednička grobnica
Na ovom mjestu kraj starog golubarnika "usred poljane" streljani su pobunjenici i tu je danas njihova zajednička grobnica

20 semptembra/rujna-1943 pokop poginulih pripadnika 13 ss divizije

Današnji svjedoci pobune

 

 

Fuad Mujakić     Zvonimir Bernwald

 

 

 

Pobunjenici na robiji

Himmler je 22. 3. 1933. u novinama "Miinchener Neueste Nachrichten" objavio otvaranje svoga prvog koncentracijskog logora blizu Dachaua, koji je u poslijeratna vrijeme stekao u cijelom svijetu zao glas u najgorem smislu. Isprva je zapremao prostoru u obliku trokuta, širokog 300, a dugog 600 metara gdje je u Prvom svjetskom ratu bila tvornica municije. Dachau je oko 15 kilometara sjeverozapadno od Miinchena, posljednja postaja gradske željeznice. 1937./38. logor je proširen, izgrađene su nove barake i privredna zgrada. Opasan je visokim zidom, električnim vodovima, jarkom vode, stražarskim kulama. Izvan "žice" je Politički odsjek - ispostava tajne državne policije Gestapo. Ondje se odlučuje sudbina zatočenika, o slobodi ili smrti, čuvaju osobni podaci. Logor stražara jedinice Mrtvačka glava zapadno je odatle. Dachau je bio ne samo prvi koncentracijski logor (KL) pod nadzorom Mrtvačke glave, nego i uzor svim drugim KL; svuda su Politički odsjeci, barake, pisarnice, skladišta, ograde od bodljikave žice, praonice, plinske komore i krematoriji u gradnji ili u pogonu.

Onih 825 politički "nepodobnih muslimana", bivših pripadnika 13. SS divizije koji su 27. 9. 1943. onamo dospjeli, odvedeni su dalje.

Poput Eickeovih pravilnika, Dachau nije samo uzor, nego i obrazovni centar; budući upravljači drugih logora moraju ondje pohađati tečaj upravljanja. Svaki stražar može utvrđivati navodne prekršaje, a obično je nepredviđeno što će rasrditi stražara da nekoga prijavi. Otkinuta dugme, mrlja na podu barake, kratak predah na poslu, krivi odgovor - svatko se mora nadati prijavi i kazni po pravilniku: vješanje tri sata na stup rukama vezanim na leđa, tako da noge ne dodiruju tlo, individualno ili kolektivno uskraćivanje hrane, a i smrtna kazna. Osim ovih službenih kazni, ima mnogo mogućnosti za samovoljna kažnjavanja - tjeranje u očaj, bolest i smrt. Pravilnici i praksa pretvorili su logore u nezapamćena mučilišta i gubilišta. Službeno, svrha logora prvobitno je bila izolacija i "preodgajanje". Kako su starješine većinom bivši vojnici iz SA i Opće SS, oni preodgajanje shvaćaju, u najboljem slučaju, kao ekstremni kasamski dril.

Osobito od zime 1941./42., na političko-policijske funkcije koncentracijskih logora, rezervoara radne snage, sve više utječu privredni interesi SS i potrebe ratne privrede, kojoj zbog mobilizacije njemačkih radnika u vojsku, treba sve više drugih. Zbog toga SS osniva i vlastita poduzeća, nove logore i desetine njihovih vanjskih, "radnih logora" (Arbeitslager) uz industrijske pogone ili gradilišta (na kraju ih je 165). Tada već ima oko 100.000 zatočenika, mnogi odlaze na radilišta i pogone izvan žice. Logori su pretrpani, smrtnost raste. Iznemogle i kronično bolesne logoraše, liječnici šalju u "sanatorije" s otrovnim plimom.

U prvih osam mjeseci 1943., život je izgubilo više od 60.000 logoraša. Relativna je smrtnost znatno smanjena, jer tada već ima ukupno 224.000 zatočenika.

Godinu dana poslije, u 20 KL sa 165 vanjska Arbeitslagera ima 524.286. logoraša, ali to još nije vrhunac - 15. I. 1945. bit će ih 714.211. a na njih će paziti 20.000 stražara.

Komandanti logora uveli su i neka poboljšanja hrane, odjeće i premije logorašima za bolje radne rezultate, ali to u li- i 12-satnom radnom vremenu i na teškim fizičkim poslovima ne znači ništa, pogotovo u građevinarstvu. Istovremeno u logore stižu i uputstva da liječnici injekcijama usmrćuju iznemogle, bolesne i nesposobne za rad.

Neke kategorije, osobito Židove, šalju, umjesto u plinske komore, u logore na "uništenje radom".

"Nepodobni muslimani" napustili su Dachau poslije sedam dana na putu u druge logore.

Sachsenhausen je oko 25 kilometara od Berlina. Predviđen za 8.000 do 10.000 ljudi, sada ih ima trostruko više. Isprva su u njemu bili nacistički politički protivnici - komunisti, socijalisti, poslije Židovi, Romi, prosjaci, navodni neradnici, razbijači, Jehovini svjedoci, homoseksualci, iz Wehrmachta otpušteni vojnici, SS-ovci po kazni, sovjetski ratni zarobljenici, Česi, Poljaci, Rusi, Nizozemci, Belgijanci, Francuzi i drugi. Zatočenici rade pretežno u pogonima ratne privrede, nekoj tvornici odjeće. Osobito je zastrašujuća tzv. Schuhlaufer-Kommando gdje zatočenici u dugim marševima po raznim podlogama (blato, kamen, šljunak, pijesak), provjeravaju kvalitetu vojničke obuće. Pred kraj rata Sachsenhausen će imati 61 vanjsku ispostavu, Arbeitslager, među njima za tvornice aviona Heinkel i ciglane Klinkerwerke u Oranienburgu.

Jednog listopadskogjutra 1943. grupa momaka u SS-uniformi, razoružana, s istrgnutim epolatama, bez pojasa, ulazi na glavna vrata. SS-ovci s metkom u cijevi vode ih prema dezinfekciji. Ima ih oko 300, zovu ih B.B. (balkanski banditi)Naređuju im da se svuku. Zatim ih briju i tuširaju, a nakon toga mogu dobiti 'prugastu pidžamu'. Njihov dolazak i postupak s njima za nas 'političke' je događaj. To su Hrvati. Tih se 300 ljudi na materinskom jeziku kune, da su pristupili esesovcima samo da dođu do oružja te da se mogu boriti na strani saveznika. 'Naša je jedina nesreća', izjavljuje jedan od njih, Mehmed Šahinagić iz Bosne, 'to što smo rano otpočeli pobunu hrvatske divizije na jugu Francuske. Od naših njemačkih oficira saznali smo da će nas poslati u borbu protiv Anglo- Amerikanaca, čim se iskrcaju, pa smo htjeli izbjeći borbu protiv naših osloboditelja. Razoružali smo oficire i pokušali smo pobjeći, da bi pomagali francuskom pokretu otpora'. To je bilo točno!" piše dr. Eduard Ča/ić, navodi riječi toga Šahinagića, opisuje kako su osvojili grad Villefranche, da ih se pobunilo tisuću, kako su ih uslijed nedostatka municije i hrane, uništila pojačanja poslana na brzinu, ubijeno 700 u mjestu ili u transportu, a dalje: "Od 300, koji su došli u naš logor, i na koje je bio primijenjen 'specijalan postupak', nije, nakon nekoliko mjeseci, ostalo više od pedesetak."  Čalić se ne izražava precizno.

E. Čalić bio je tri godine zatočenik toga logora. Ove je uspomene iznio u knjizi Himmlerovo carstvo (Zagreb 1982.) djelujući kao Generalni sekretar Internacionalnog komiteta za znanstveno proučavanje uzroka i posljedica Drugog svjetskog rata sa sjedištem u Luksemburgu. Napisao je o tome više djela. Neka su prevedena na hrvatski.


KL Sachsenhausen
KL Sachsenhausen












BUNTOVNICI I NEPOUZDANI U KONCENTRACIJSKIM LOGORIMA

825 politički nepouzdanih muslimana odvedeno je poslije noćne pobune 17. 9. 1943. u KL Dachau ,a odatle u KL Sachsenhausen

(slika lijevo za jutarnjeg postrojavanja) gdje su neki zadržani,a drugi poslani u KL Neuengamme. 

 Oko stotinu Bošnjaka iz "Handžar" divizije, dospjelo je 1943./1944. u KL Buchenwald (slika dolje).

Malo se zna o tome što je bilo s njima.

"Specijalan postupak" (njemački Sonderbehandlung) je pojam iz specifičnog jezika nacističkih istrebljivača. U njih je to, uz neke druge, bila šifra za ubijanje. 97 Da je na logoraše bio primijenjen taj "postupak", bili bi pobijeni možda još u Francuskoj ili u Dachauu, najkasnije po dolasku u Sachsenhausen. U svakom slučaju, Čalić ne bi mogao napisati: "Imao sam dosta vremena ispitivati te preživjele". Potom navodi kako mu je Šahinagić pričao da je bio među prvih pedeset koji su 21. 8. stigli u Villefranche i gradili barake, da časnici nisu skrivali namjere da ih upotrijebe na "čišćenju šuma" i u zaštiti policijskih racija čim završe s vježbanjem, kako su Francuzi brzo shvatili da su protiv svoje volje u SS uniformama i na kraju i to, da su: "bolnice bile pune Sjevemoafrikanaca - Marokanaca, Tunišana, muslimana koji su, kao i mi, odbijali da idemo u njemačku vojsku. Odlučili su nam pomoći. Oko nas su bili oficiri iz Reicha ili njemački građani iz Jugoslavije. Poznajem ih gotovo sve po imenu jer sam pripadao grupi pokreta otpora koja je imala zadatak umoriti oficire". 98 Ispada da su Sjevernoafrikanci - muslimani u Francuskoj masovno glumili bolesnike da ih Nijemci ne pozovu u neku svoju vojsku. A većinom su bili francuski državljani koje Nijemci nisu mobilizirali ni u kakvu vojsku. Crnac je za naciste bio rasna nepodobna osoba. Od kakve su se mobilizacije skrivali, Čalić ne piše. Uostalom, da je Nijemcima do njih bilo stalo, naprosto bi zapovjedili vladi u Vichyju da ih pokupi, kao što se radilo sa Židovima. Nikakve ih bolnice ne bi spasile. Poslije ovoga se ime Ćalićeva sugovornika odjednom mijenja u "Hasan" koji mu je pričao kako su od njega i njegovih drugova do iznemoglosti zahtijevali vježbanje na pruski način, jer su "morali postati najotpornija trupa Reichsfllhrera; časnici su nam govorili: 'Imate čast pripadati !rupama koje će biti ostavljene u pozadini, vi ćete Englezima i Amerikancima vašim handžarima presjeći vratove. Sudit će vam prema broju glava koje odrežete partizanima.'"' Može biti da je neki Hasan ovako govorio, ali je veoma čudno da Ćalić, učenjak, koji se nastajao profilirati kao autoritet najvišeg ranga za nacizam i SS, nekritički prenosi bedastoće o "handžarima", vjerujući da se Waffen SS može pripisati štogod kome padne na pamet pa i to da je želio u suvremenom ratu ostavljati na francuskom tlu Bošnjake s handžarima da kolju iskrcane Amerikance ili Britance. Ili nekakve partizane (?) u britanskoj ili američkoj pozadini. Nažalost, nije jedini kojega sam pojam muslimana smjesta u mislima vraća u srednji vijek i u vrijeme kada su se tvrđavski bedemi kitili glavama neprijatelja. Što u njega znači suditi? Njegove su uspomene prevedene na hrvatski s francuskog, možda se na tom jeziku drukčije izrazio. Ali on je Hrvat koji je studirao u inozemstvu i valjda je pogledao prijevod svoje knjige. Tako "handžari" iz referata prodiru u svijet, do Francuske i Luxemburga.

Čalić dalje uglavnom prepričava ono što je pročitao u dotada objavljenim francuskim izvorima o pobuni (i sam napominje da je neke podatke o pobuni dobio od gradonačelnika Fontangesa), a budući da ondje, kako se čini, nisu u onih mjesec-dva 1943„ a niti mnogo poslije, ništa saznali o ulozi Ralima Malkoča tako ga ni Čalić ne spominje. Čudno je da mu nitko od pridošlih logoraša nije ništa o njemu rekao. Jedino što donosi iz priča logoraša, a nije kako se čini, zapisana u Francuskoj, jesu dva mutna detalja: Hasanova informacija da su njemačkoj Komandi bataljona bili upućeni "izaslanici" da bi s oficirima raspravili o povratku u domovinu, kako oni o tome nisu htjeli ni čuti nego su navijestili istragu i da će vođe biti strijeljane (kakve već tada "vođe", zašto strijeljanje, pa još se ništa, osim "izaslanstva" ne događa?), što je doduše moglo biti neposredan povod pobuni i Džanićevim riječima: "Ili mi ili oni". Hasan je navodno rekao i to da je dr. Schweiger na hrvatsko-srpsko-slovenačkom jeziku preklinjao da ga poštede uvjeravajući da je i on prinudno mobilizirani Slovenac. Bivši pripadnik 13. SS divizije, Zvonimir Bernwald u pismu "Svijetu" (1. 2. 1998.), piše da se onih 536 u Sachsenhausenu, dobrovoljno javilo za radnu službu u Organizaciji Todt i da su poslani u Berlin-Rudow, a ostali u KL Neuengamme. OT je državno građevinsko poduzeće osnovano 1938. i nazvana po svom osnivaču, inženjeru Fritzu Todtu, kojemu je Hitler 1933. dao velike ovlasti za gradnju auto-putova. Tada je stekao veliku samostalnost i ugled, preuzeo odgovornost za vojne građevinske poslove neposredno pred rat, a i u ratu posvuda gdje je bila njemačka vojska. Njemački zaposlenici imali su radnu obavezu prema OT, a i privatna građevinska poduzeća. U ratu je prvenstveno isprva obnavljao razrušene ceste, mostove, željezničke pruge, poslije je preuzeo sve vojne građevinske poslove. Pripadnici OT nose maslinasta zelene uniforme s kukastim križem na povesku oko nadlaktice i nekakve činove, tobože su vojna služba. 100 Na rijetkim gradilištima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zapošljavaju i domaće ljude, civile koji dobivaju potvrde da "rade za Nijemce" i time su zaštićeni od ustaških i uopće vojnih i policijskih racija. "OT je" - piše Rainer Sontowski iz Hannovera - "na gradilištima u okupiranim zemljama i na području Reicha zapošljavao stotine tisuća inozemnih civilnih radnika, usto (u blizini logora) prinudne radnike, Židove i druge zatočenike konclogora." 101 Čalić piše i to kako su u proljeće 1945„ u Hrvatsku, a naročito u Bosnu, doprle vijesti o postupku s ovim zatočenicima u Sachsenhausenu i izazvale ozbiljne reakcije, čak i u krugovima marionetskog režima u Zagrebu. Himmler je zaključio da su pedesetorica preživjelih bila protiv svoje volje uvučena u pobunu u Villefrancheu, pa ih je odlučio osloboditi. Ali na dan njihova odlaska, jedanaestorica su bila u stanju koje nije dopuštalo transport. Ostali su u logoru.

Na dan odlaska oslobođenih, zapovjednik Kolb im je održao oproštajni govor, koji je Čalić prevodio: - U logoru ste sada upoznali manje vrijedne ljude. Ubuduće, razumjet ćete na kojoj strani treba birati saveznike.

"U tom je trenutku trideset devet ljudi," - piše Čalić - "koji su jedva stajali na nogama počelo proklinjati Hitlera i Himmlera i na materinjem jeziku vikati da će jednom doći dan kada će osvetiti svoje ubijene drugove. Mogao sam čuti nekolicinu.

'Sada kada smo vidjeli ovaj pakao, žao nam je što nismo ubili više SS časnika u Francuskoj.'

Stalno su spominjali Hitlerovo i Himmlerovo ime, zajedno s uvredama. Lagerfiihrer, pomalo iznerviran, pita me: 'Što govore?' Spremno odgovaram: 'G. Lagerfiihreru, zahvaljuju Vam na blagom postupku, koji im je odobren i kliču FUhreru i Reichsfiihreru za milost koju su uživali.' Na te riječi Kolb mi kaže:

'No! Vidite! Koristilo im je dvanaest mjeseci u logoru! Preživjeli sada mogu obavijestiti ostale što se događa onima koji se ne žele boriti protiv židovsko-boljševičkog saveza.' Jednome od njih sam u odijelo ušio jedno pismo za moje prijatelje u Zagrebu. On ga je predao. Kako je obećao, po povratku su se priključili ustaničkoj vojsci. Daleko od toga da su ih 'preodgojili' ( ... )"'°' Podatak o tome da se ovo zbiva tek "u proljeće 1945.'' zamagljuje Čalićevu priču;

dvanaest mjeseci boravka u KL, tj. poslije pobune, navršilo se još 1944. Druga grupa buntovnika ili "nepodobnih muslimana" dospjela je u Neuengamme, selo 30 kilometara istočno od Hamburga.

Ako su podaci Michaelisa i Bernwalda točni, trebalo ih je biti 289 (razlika od 825 koji su dovedeni prvo u Dachau, pa onda u Sachsenhausen i 536 koji su onda otišli u Rudow). Ali iz ovoga što piše Čalić, ispada da ih je u Sachsenhausen došlo manje, oko 300, pedesetak dočekalo pomilovanje, a otpušteno 39. On i ne spominje Neuengamme. U Neuengamme je isprva bio vanjski logor sachsenhausenskog. S vremenom je kroz njega prošlo 87.000 muških i 13.500 ženskih zatočenika svih europskih naroda. Zatočenici su radili u velikoj ciglani, na regulaciji rijeke Elbe, a u jesen 1943. već na desetinama vanjskih radilišta kojih će se do kraja nabrati 74. I ondje su teški uvjeti rada, smještaja i higijene iziskivali velike žrtve, pratila su ih zlostavljanja stražara i ubojstva. Mnoge je sovjetske ratne zarobljenike Gestapo doveo u logor da ih ondje pobije. Ondje su se zbivali čudovišni medicinski pokusi. Ako su još preživjeli handžarci i odande otpušteni "u proljeće 1945. (ili u jesen 1944.)", onda su po svoj prilici izbjegli strašni kraj preostalih logoraša koji su u travnju evakuirani ispred savezničke vojske. Najveći je dio, više tisuća, koncem travnja ukrcan na tri putnička broda usidrena u lukama Neustadt i Ltibeck. Ondje su ih nekoliko dana pred kraj rata napali i potopili britanski avioni, pritom je izginulo više od 7 .000 ljudi. KL Buchenwaldje izgrađen u ljeto 1937. u šumi u blizini grada Weimara. U studenom 1939. bilo je ondje oko 12.600 zatočenika, pred kraj rata povremeno i po 47.000, koji su većim dijelom opet prebacivani u druge logore.

Imao je 120 vanjskih ispostava, neke su bile dosta udaljene. Brojne su žrtve uzrokovali glad, zlostavljanja, vješanja, mučenja, ubijanja pri tobožnjem pokušaju bijega. Smještaj, higijenske i opskrbne prilike bile su jednako loše kao i u drugim KL. Prilikom oslobođenja Amerikanci su ondje zatekli 21.000 živih zatočenika.

Zagrebački profesor Rudi Supek, student u Parizu i pripadnik Resistance, uhapšen je 1942. i zatočen u buchenwaldskom logoru. Pamti kako su poslije kapitulacije Italije, u rujnu 1943. brojni Jugoslaveni stigli u logor.

U veljači 1944. ih je stiglo trideset i šest, među kojima su osamnaestorica bili iz 13. SS divizije.

Svi su rekli da su Hrvati i muslimanske vjere. Na kartonu svakog od tih SS-ovaca stajala je bilješka:

Hauptamt SS Gericht III Prien. "Nisam uspio otkriti značenje tog napisa" - nastavlja Supek - "ali očevidno je da je riječ o nekakvom sudu ili o uredu mjerodavnom da ga sazove. Moguće je da je među 94 SS-ovca označenih kao 'ustaše i muslimani' koji su stigli 9. travnja 1944. kao i među 56 SS-ovaca muslimana, stiglih početkom 1944., bilo i pobunjenika iz Villefranchea, koji su prije bili u drugim logorima.

Na kartonima njih 56-orice nalazila se zabilješka: Gericht des Gen. Kdo. W SS Gebirgs- Korps. " 103 Hauptamt SS Gericht = Glavni ured SS za sudstvo bio je u Miinchenu gdje i Vrhovni sud za SS i policiju.

104 Taj je sud bio nadležan za SS FUhrere i policijske časnike. Osim toga, djelovali su i SS sudovi pri Višim vođama SS i policije, zatim u SS armijama, korpusima i divizijama. Onaj Vrhovni sud nije bio najviša pravna instanca koja je mogla mijenjati presude nekih nižih; svi su ti sudovi djelovali na osnovu ukaza kao prva i posljednja instanca. 105

Što je III Prien, ne može se dokučiti iz objavljenih općih djela o SS, ali Gericht des Gen. Kdo. W. SS Gebirgs-Korps je sud 5. SS gorskog korpusa, u kojem će se naći 13. SS Handžar i 7. SS Prinz Eugen divizija, a zapovjednik biti Phleps. Ono "W" je kratica od Waffen. Dok je bila u Francuskoj i Reichu, divizija još nije bila u sastavu nikakva korpusa, u sastav Petoga, gorskoga, ulazi po povratku u Bosnu. Ako su oni podaci točni, onda 56 "SS-ovaca muslimana" nije upućeno u logor iz Francuske. Drugi je zatočenik u Buchenwaldu, Sredoje Šijačić, koji je radio kao prevoditelj, napisao: "Jedan od mojih zadataka je bio da obavještavam naše o ispitivanju SS-ovaca koji su pripadali diviziji Handžar. Oni su kazali da su položili zakletvu, kako će se boriti protiv partizana, ali ne protiv Rusa i da je to razlog njihove pobune. Neki SS major koji je vodio istragu svakodnevno ih je ispitivao približno desetoricu ( ... )Noću, SS-ovci su ih udarali, pokrivši im glave dekama, ali koliko je meni poznato, nitko nije bio neposredno likvidiran." 1 °' Čini se da ove skupine od 36, 94, 56 ljudi (a posljednja sigurno), nemaju veze s pobunom u Villefrancheu. Što je posrijedi, moguće je nagađati kada upoznamo borbeni put divizije.